Back

U islamsikm predajama postoji preporuka da se uvijek prije spavanja uče sure koje počinju slavljenjem Allaha, dž.š.,. Muhammed, s.a.v.a., običavao je to raditi i preporučivati drugima jer učenje tih sura omekšava ljudske duše i ljudska srca, čini ih tanahnim i spremnim za ugodan san koji će im otkriti mnoge istine i u kojem će moći motriti nematerijalni svijet.

Imam Ali, a.s., u Stazi rječitosti kaže:

“Pripazite, upozoravam vas na jezike vaše, jer jedna riječ izgovorena može izazvati prolijevanje krvi, nevolje, stradanje!”

Čovjekova djela dio su njegove ličnosti                    

Svijet što nas okružuje čini jednu cjelinu koja je sastavljena iz mnoštva jedinki.

1)Sam čovjek, kao dio tog svijeta također je jedna cjelina sastavljena iz više dijelova. Dijelovi svake cjeline međusobno su povezani i utječu jedni na druge. Voda, primjera radi, uzrokuje klijanje zrna, iz kog se razvija biljka itd. Ovakav utjecaj svima je jasan.

Hafiz je u vezi s tim rekao: “Svijeća je htjela da otkrije tajnu skupine koja se sastala u tmini, ali, el-hamdu lillah, vatra je spržila jezik kojim je kanila to učiniti.” Dakle, zahvaljujući Božijem poretku, vatra je odigrala svoju, u ovom slučaju pozitivnu ulogu i zaštitila tajnu spomenute grupe.

2)Što se tiče padanja pod utjecaj i utjecanja na nešto, uvijek su dijelovi ti koji se povode za cjelinom. Sukladno tome, i čovjek potpada pod nečije utjecaje ali i utječe na druge.

3)Čovjekova djela dio su njegove ličnosti. Ako je čovjek takav da pada pod tuđi utjecaj i da može utjecati na druge, onda je i njegov ahlak takav da može biti pod tuđim utjecajem, ali može i utjecati na druge. Dio dijela cjeline i sam je dio te cjeline. Naprimjer, ako je grana dio drveta, a list dio grane, onda je i list dio drveta. Slijedeći ovu logiku, filozofi tvrde da pošto je čovjek dio cjeline, odnosno Univerzuma, a ahlak je dio čovjeka, možemo reći da je ahlak u određenoj vezi sa Univerzumom, tj. da ostvaruje određeni utjecaj na prirodu koja ga okružuje, a istovremeno i potpada pod njen utjecaj. Da li Kur'an prihvata ovakav stav?

Kur'an, naravno, podržava ovakav stav. Štaviše, upravo je on prvi ukazao na tu činjenicu: A da se pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili.  Na drugom mjestu kaže se: ...a Mi od vode sve živo stvaramo.  Iz ovoga postaje jasno da ako čovjek ustraje na Pravom putu, stići će do potpunog blagostanja.

U Kur'anu se spominje da onima koji kažu:

“Allah nam je Gospodar”, pa poslije u tom ustraju, dolaze meleci: “Ne plašite se i ne budite tužni, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.

U suri Al Ma'ida, 65, 66. kaže se: A da su sljedbenici Knjige vjerovali i grijeha se čuvali, Mi bismo prešli preko ružnih postupaka njihovih i sigurno bismo ih uveli u džennetske bašče uživanja (na'im –blagodati kojima nema kraja). A da su se pridržavali Tevrata i Indžila i onoga što im je objavio Gospodar njihov, jeli bi (u obilju) i iznad sebe i ispod sebe (na svim stranama).

U Kur'anu postoji jedna stavka koja se nekima ne dopada. Naime, među ljudima postoji mišljenje po kome su građani privilegirani u odnosu na seljake. Prema Kur'anu, osnovna podjela među ljudima je po bogobojaznosti (taqwa), za razliku od marksista koji smatraju da je bilo kakva podjela među ljudima izlišna te da svi ljudi trebaju biti jednaki. Imam Homeini je na ovakav stav marksista odgovorio da je takva jednakost za životinje a ne za ljude.

Postavlja se pitanje da li se ovo obećavanje blagodati ljudima koji idu Pravim putem odnosi na cjelinu ili na jedinku. U Kur'anu se kaže:

Ko god uradi dobro djelo, bio on žensko ili muško a vjernik je, dat ćemo mu ugodan život. 

Dakle, Bog ne uskraćuje dobro onima koji čine dobro. Islam od nas ne traži da napustimo ovaj svijet jer on i jeste stvoren radi čovjeka. Čovjek može zaslužiti Ahiret i ako je ugodno živio na Ovom svijetu. Kada Kur'an od nas traži da budemo jaki, to ne znači da potpuno trebamo okrenuti glavu od Ovoga svijeta, već ojačati svoj ahlak.

Božije blagodati ovisne o našem ahlaku

U 96. ajetu sure Al-A’raf kaže se: A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali.

Blagodati koje se spominju nisu samo materijalne nego i duhovne prirode, odnosno blagodati koje potiču iz skrivenog svijeta. Prenosi se da je Ibn-Sina, kada god bi naišao na neki teži problem imao običaj uzeti abdest, klanjati dva rekata namaza, nakon čega bi taj problem postao lahko rješiv.

Hazreti imam Homeini prenosi od svog učitelja Hajrija da su oni na osnovu prakse i na osnovu rivajeta koji se dotiču tog pitanja došli do zaključka da svaki učenik koji obavlja noćni namaz ima peterostruko veću moć shvatanja vjerskih pitanja.

Merhum allame Tabatabai prenosi da mu je jednom, za vrijeme njegovog studiranja u Iraku, prišao jedan čovjek i stavio ruku na rame kazavši:

“Sinak, ako želiš Ovaj svijet, obavljaj noćnu nafilu, a ako želiš Onaj svijet, opet obavljaj noćnu nafilu.”

Kada se Allame okrenuo, vidio je da je to njegov učitelj koji se također zvao Tabatabai. Dakle, ako čovjek zakorači na put izgradnje svoje duše, osim što će imati ovosvjetske koristi, okoristit će se i blagodatima Onoga svijeta.

Ovu istinu iznosi i ajet:

One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti, a Allah je zaista, na strani onih koji dobra djela čine!

Postaje jasno da se Allahovo bivanje uz dobročinitelje razlikuje od Njegovog bivanja sa ostalim stvorenjima. Prema prvima Allah dž.š., ima poseban vid pažnje.

Hafiz r.a. kaže:

“Oko koje je zaprljano ne može vidjeti lice Božije dok ne očisti ogledalo svog postojanja.” U nastavku, da bi opomenuo one koji uživaju u njegovim pjesmama, dodaje: “Ovo nije samo pjesma, nego moje vlastito iskustvo. Želeći pročišćenje, uzeo sam gusul suzama svojim.”

U suri Al-Waqi'a, od 77-80. ajeta potvrđuje se istina da se čovjek mora pročistiti:

…on je, zaista, Kur’an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj – dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti, on je Objava od Gospodara svjetova.

 Dodirivanje Kur’ana nije dozvoljeno bez abdesta, a njegovo shvatanje nije moguće bez unutarnjeg pročišćenja.  Kada Hafiz kaže da je učinio gusul suzama svojim, to nije samo pjesnička forma, već je zaista zbilja.

Na osnovu ovoga, možemo se zapitati: Obavljam sve Božije naredbe, klanjam, postim, a ništa neobično se ne događa. Da li su kur’anska obećanja, ne'uzu billah, lažna, ili ja nisam uredu?

U 6. ajetu sure Ad-Dahr (Insan) kaže se: …sa izvora iz kojeg će samo Allahovi štićenici piti. Ti izvori nisu postojali dok dobra djela Božijih robova nisu uzrokovala njihov nastanak. Dakle, uzrok izviranja džennetskih izvora jesu same džennetlije.

Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Ko bude iskreno robovao svom Gospodaru četrdeset dana, Allah, dž.š., učinit će da iz njegovog srca provre mudrost.”

 Izvori spoznaje nastali su sa ljudskim dobrim djelima. Baš kao što je potrebno vrijeme da bi biljka dala plod, tako je ono potrebno i za rađanje duhovnih plodova.

Hafiz prenosi kako se jedan salik (duhovni putnik), koji je bio dostigao viši duhovni stepen, obraćao nekom čovjeku riječima:

“Da bi vino postalo dobro, mora odstajati četrdeset dana. Kao što tom vinu treba četrdeset dana da dobije kvalitet, tako i vino, u prenesenom značenju, koje bi poteklo od Allaha dž.š., također treba pripremati četrdeset  dana.” Potom Hafiz izražava bol svoje duše: “Iskvarili smo se, loši smo, mnogo smo se od Allaha udaljili! Može li za nas jedan usamljenik dovu proučiti, i ove naše mračne nutrine osvijetliti?”

Posljedice naših vrlina i mahana povezane su sa stanjima čovjekove duše. Kod nekih ljudi stanja duha su pomiješana, te se nakon činjenja dobrih djela opet okreću lošim i obrnuto. Pošto je njihovo stanje tako nestabilno, jedina mogućnost da se njihova duša odvoji od tijela jeste njeno prisilno odvajanje koje nazivamo smrću. Zbog toga je u Kur’anu rečeno da će ljudi zaslužene blagodati uglavnom vidjeti tek na Ahiretu, jer je većina nas takva da jedino prisilnim odvajanjem duše i tijela može takvo šta vidjeti i doživjeti.

Časni Kur'an kazuje:

Oni koji trpe da bi postigli naklonost Gospodara svoga, i koji namaz obavljaju radi Boga, i koji od onoga što im dajemo i tajno i javno udjeljuju, i koji budu stajali na put lošim djelima, svojim dobrim djelima – njih čeka najljepše prebivalište, džennetski vrtovi, u koje će ući oni i roditelji njihovi i supružnici njihovi i porod njihov – oni koji su bili čestiti – i meleci će im ulaziti na vrata svaka: “Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!” 

U 93. ajetu sure Al-An'am Allah dž.š., obraća se svome Poslaniku:

A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleci budu ispružili svoje ruke prema njima: “Spasite se ako možete! Od sada ćete neizdržljivom kaznom biti kažnjeni zato što ste na Allaha ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima Njegovim oholo ponašali.” Obje spomenute skupine, i dobri i loši robovi Božiji, vidjet će svoje blagodati tek nakon razdvajanja duše od tijela, a za razliku od njih postoji i treća skupina, koja posjeduje svu duhovnu čistotu i spremnost da već na ovom svijetu vidi takve blagodati.

Jednom je Božiji Poslanik, s.a.v.a., dok je sjedio u društvu svojih ashaba, primijetio mladića koji se izrazom lica izdvajao od ostalih mladića tog vremena. Pejgamber ga je pozvao k sebi, i upitao:

“Kako si osvanuo?” Mladić je odgovorio: “O Poslaniče Božiji, osvanuo sam sa uvjerenjem (jekinom) u sve!” Poslanik mu reče: “Govoriš krupne riječi! Šta su znakovi tvoga uvjerenja?” Mladić odgovori: “Božiji Poslaniče, u takvom sam stanju kao da vidim Džennet i zbivanja u njemu, kao što vidim i Džehennem i kazne u njemu. Sve što sam vidio dovelo me u stanje da danju postim, a noću ne spavam.” Tada mu je Poslanik s.a.v.a. rekao: “Ti si Božiji rob kojemu je Allah osvijetlio srce imanom!” Mladić je potom upitao Poslanika: “Želiš li da sad opišem Sudnji dan i da ti kažem ko će od ovih tvojih prijatelja u Džennet, a ko u Džehennem? Tačno vidim džennetlije kako se raduju! Tako su ushićeni spašavanjem svojim, da jedni drugima čestitaju i grle se! Gušio sam od jecaja i žalopojki onih koji čekaju kaznu. Oni kruže oko Tebe (izvora Kewser), ali njihove usne ostaju žedne.” Poslanik je odgovorio: “Ne, to ne smiješ sada otkriti! To treba ostati tajna do Sudnjega dana.”

Dova Imama Sedždžada a. s.

 Imam Sedždžad u Munadžatul-Muhibbin (šapćućući moljenje zaljubljenih) moli Uzvišenoga Gospodara:

“Učini me putnikom karavana koji putuje ka blizini Tvojoj! Učini da budem od onih koji svojom čistotom zaslužuju Tvoje društvo i milost te od onih koje si podstakao da Te posjete! Učini da budem zadovoljan svojom sudbinom! O moj Bože, podari mi da budem od onih koji će biti uz sofru Tvoga prisustva, i koji će uvijek gledati Tvoje lijepo lice!”

Jasno je da neki ljudi već na Ovom svijetu uspijevaju raskinuti lance koji ih sputavaju i stižu do visina koje drugi ne mogu uočiti. Hafiz, r.a., kaže:

“Krčmaru, dođi, Voljeni je skinuo perdu sa svoga lica. Uznapredovao je posao onih koji u samoći pale svijeće. I dođe duh mesihski od Boga, i podiže teret svih onih tuga i tegoba koje nam se nakupiše na plećima.” Prema tome, posljedice svojih moralnih vrlina neki ljudi će, iz nespremnosti, vidjeti tek na Ahiretu, dok će ih drugi posvjedočiti na ovom svijetu.

Odgovor na postavljeno pitanje: Da li su kur'anska obećanja lažna ili ja nisam uredu, jeste da mi trenutno nismo spremni vidjeti posljedice svojih djela. Ukoliko budemo pažljiviji i predaniji, postoji mogućnost da ovu osobinu oživimo u sebi.

Islam sam po sebi nema nikakvih krnjavosti, svaki nedostatak je kod nas.

Različiti vidovi utjecaja

Postoje četiri vrste utjecaja:

1.utjecaj materije na materiju (npr. ako vatrom djelujemo na vodu, voda će se grijati, a ako vodu prospemo po vatri, ona će se ugasiti);

2.međusobni utjecaj dviju nematerijalnih stvari (utjecaj učiteljeve duše na učenikovu);

3.utjecaj materije na nemateriju (kao kad čovjekova duša pada pod utjecaj muzike ili lijepog lica);

4.utjecaj nematerije na materiju (utjecaj “urokljivog” oka ili sihra na čovjeka).

Ljudi se razlikuju po tome kada i pod koji utjecaj potpadaju.

Jedna vrsta ljudi, zbog svoje nutarnje čistote i nezaprljanosti materijalnim nečistoćama ima jaku vezu sa duhovnim svijetom. Zbog takvog stanja, nekad direktno a nekad indirektno primaju vrijedne poruke od Gospodara. Što je veći intenzitet njihova potpadanja pod utjecaj duhovnog svijeta, to je njihovo podlijeganje utjecaju materijalnog svijeta manje. Zato Dželaludin Rumi u Mesneviji kaže:

“Svijetli svijetle privlače, a vatreni vatrene.”

Zbog duhovnog stanja u kojem se nalazio, Božiji Poslanik s.a.v.a. direktno je bio predmet slanja milosti kako od Allaha dž.š., tako i od meleka i onih koji vjeruju (Al-Ahzab, 56). Sve duše u Univerzumu okreću se oko jedne egzistencije – duše Muhammeda, s.a.v.a.

Drugu skupinu čine mu’mini (putnici ka Bogu) koji nisu na razini čistote na kojoj je bio Božiji Poslanik, ali su na putu da tako nešto postignu. S jedne strane su zaprljani materijalnim prljavštinama, a s druge imaju čist cilj i putuju ka svjetlosti. Oni također padaju pod utjecaj i primaju poruke iz duhovnog svijeta:

On na vas šalje selam, a i meleci Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo. 

Dakle, ovaj selam je povod njihovog spasenja.

Hafiz kaže: “O meleku koji vodiš, učini moju odluku jakom. Poput slabašnog sam djeteta što se zaputilo daleko, ali bez nečije pomoći tamo nikad neće stići.”

Meleci, ustvari, nikad ne dolaze po nas, već nas njihova privlačna energija vuče ka njima poput magneta koji privlači metal. Upute koje se primaju imaju različite forme: nekad se one primaju putem sna, nekad se ogledaju u čovjekovom raspoloženju za osamljivanje i druženje sa Bogom.

Tako Mevlana prenosi kako je jedan čovjek došao do stepena kada je znao dosezati takva stanja da razgovara sa Allahom, dž.š.,. Tada se u njegove misli upleo šejtan govoreći:

“Ti tolike noći probdiješ u ibadetu i sve činiš za Boga, a gdje je Njegov odgovor?” Padnuvši pod šejtanov utjecaj, on pomisli: “Zaista si upravu, noćas neću ustajati.” U snu mu je došlo pitanje: “Šta misliš, otkuda potiče ta ljubav koja gori u tebi? To je od Nas. A ono što govoriš: Ja Rabbi, ja Rabbi, lebbejk, to je Naš odgovor, jer Mi ti dajemo energiju i moć da tako nešto možeš govoriti.”

Imam Sedžad, a. s., u dovi moli:

“Bože, učini moje srce naklonjenim Tebi, pa da budem od onih koji će ustajati da vrše ibadet.” Ponekad se kod čovjeka poput iskrica pojave trenuci nadahnuća. Nekad je ta uputa saputnik kojeg Uzvišeni šalje za put koji predstoji.

U suri Al-Kahf, u ajetima 65 i 66 kaže se:

I nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. “Mogu li da te pratim” - upita ga Musa - “ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?”

Ovdje se spominje primjer vezan za navedeni vid upute gdje Musa, a. s., nailazi na upućivača – Hidra, a. s., tražeći da ga nauči onome čemu ga je Allah dž.š., direktno naučio.

Nekad se upućivač može pojaviti u vidu djeteta, supruge ili bilo koga ko u određenom trenutku kaže odgovarajuću riječ koja će čovjeka uputiti na pravi smjer. Često se desi da čovjek nije svjestan da se radi o Božijoj milosti pa ti trenuci ostanu neiskorišteni.

Hafiz veli:

“O muslimani! Imao sam jednom nekoga kome sam se mogao jadati. Bio je takav da je razumio bol srca mog i uvijek me ispravno upućivao. Takav je bio za svakoga ko je želio da bude upućen. Kada bih upao u more bola, on bi me izvlačio na suho.”

Musteqimi, oni na pravom putu

Musteqimi, tj. oni koji su u svom uvjerenju stabilni i rade po njemu, jesu oni za koje kur'anski ajet kaže:

Onima koji kažu: “Allah nam je gospodar”, pa u tome ustraju spuštaju se meleci, govoreći im tri stvari: “ Ne plašite se i ne žalostite, i radujte se Džennetu koji vam je obećan!” 

Iz ovog ajeta vidimo da su Meleci ti koji opominju i donose radosne vijesti, baš kao što to čine i Božiji poslanici. Srca mu'mina jesu sigurna mjesta u koja dolaze meleci, isto kao i srca poslanika. Iz ovog postaje jasno da mogućnost veze između čovjeka i duhovnog svijeta nije ograničena samo na poslanike. Položaj ove treće skupine ljudi, na čija se srca meleci direktno spuštaju, uzvišeniji je od položaja druge skupine kojoj meleci iz daljine šalju selam. Spuštanje meleka inače se odvija na dva načina:

1.spuštanje meleka koji nose Božije zakone (vahj);

2.spuštanje meleka sa vijestima i potvrdom od strane Uzvišenoga Boga.

Prvi način svojstven je samo Božijim poslanicima, a drugi se odnosi i na ostale ljude, i nije ograničen vremenski, već ovisi o spremnosti čovjekove nutrine da primi bića od svjetlosti.

Jednom je jedan čovjek došao kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., rekavši:

“Plašim se da ne postenem munafik (dvoličnjak).” Kad ga je Poslanik upitao zašto se toga boji, on je odgovorio: “Kada smo pored tebe, i ti nam pričaš o duši, o gajbu i sl., ja se osjećam vrlo jakim, produhovljenim, ali kad se vratim kući i počnem brinuti o dunjalučkim stvarima, zaboravim ono što si ti pričao i shvatim kako mi je ustvari drago boraviti na Ovom svijetu. Zar to nije dvoličnost?”

Božiji Poslanik, s.a.v.a., mu odgovara: “Ne, to nije dvoličnost jer je ljudskoj duši svojstveno da se u nekim stanjima uspinje, a u drugim pada. Pošto je čovjek po svojoj prirodi sklon spoznaji Boga, kada ste sa mnom, vi ste veseli. Kada se udaljite od mene i približite svojoj porodici, vaša duša jednostavno biva uhapšena tim načinom života. Tijelo je tada nadvlada i materijalna sfera života prevlada onu duhovnu u vama. Kada biste uspjeli sačuvati to stanje u kojem se nađete kada ste blizu mene, mogli biste vidjeti meleke i grliti se sa njima.”

U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.a., ide još dalje: “Kada biste svoje jezike sačuvali od nepotrebna govora, i svoja srca od stremljenja ka bilo čemu osim Boga, došli biste u isto stanje u kojem sam ja.”

Nažalost, mi smo srca svoja koja teže duhovnim svjetovima zarobili, a svoj smo jezik oslobodili.

U jednoj pjesmi se kaže: “O ti koji imaš sto srca, spoji ih u jedno srce, pa ljubav ka drugima iz njega izbaci, i samo jednu noć dođi i sa nama iskreno pričaj. Ako ti tada ne damo ono što budeš tražio, žali se na nas.”

Dakle, oni koji tvrde da je veza između Boga i čovjeka prestala prestankom dolaska Božijih Poslanika na krivom su putu jer nisu shvatili vjeru na pravi način. Bilo bi nepravedno da su samo jednom narodu poslani i Božiji Poslanik i imami i meleci, a da drugi nemaju ništa osim pustinje. Kako su poslanici dolazili, polahko su otvarali nebeska vrata, a dolaskom našeg poslanika ona su širom otvorena, kako bi se cijelom čovječanstvu do Sudnjega dana omogućila veza sa duhovnim svijetom. Većina savremenika Božijeg Poslanika, s.a.v.a., bili su mušrici (politeisti). Kako god su njima ta vrata bila otvorena, ona su još otvorenija onima koji su se svojim ahlakom i pobožnošću približili Poslaniku.

Jednom je jedan Arap vidio kako je Božiji Poslanik poljubio jednu djevojčicu. To ga je začudilo pa ga je upitao zašto to radi jer on ima desetero djece i ni jedno nikad nije poljubio, a posebno curice. Poslanik, s.a.v.a., mu je odgovorio: “Ti si čovjek koji u svom srcu nema ni trun milosti.”

U 201. ajetu sure Al-A'raf općenito se kaže:

Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, razmisle i shvate, i odjednom dođu sebi.

Dakle, kao što mu'min nikad ne vara druge, s druge strane ima privilegiju da nikad neće biti prevaren. Razlog zbog kojeg mi bivamo prevareni od šejtana je što i sami druge varamo. Ako je čovjek u sebi oživio bogobojaznost, on se ne boji da će biti prevaren.

Allame Tabatabai, r.a., u komentaru ovog ajeta kaže da ako obratimo pažnju, primijetit ćemo da ajet ima značenje kao i 99. ajet sure An-Nahl: On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju. Iz ovih ajeta zaključujemo da postoje ljudi koji primaju pozitivne utjecaje iz duhovnog svijeta, ali kad se radi o šejtanu, njegov utjecaj uspijevaju prepoznati i odagnati.

Božiji Poslanik u šabanskoj hutbi je rekao:

“Ljudi, šejtan je u ovom mjesecu u okovima.”

Dakle, ako se dogodi da u ovom mjesecu počinimo grijeh, treba znati da nas nije šejtan podstakao na njega, već smo sami krivi. Postaje jasno da nije on taj koji dolazi nama, već mi svojim nogama kročimo ka njemu.

Hazreti Ibrahim, a. s., govorio je da on ide ka Bogu, a za hazreti Muhameda, s.a.v.a., kaže se da je on pozvan ka Bogu i tu postoji velika razlika. Razlog Poslanikova odlaska na taj put (miradž) je da bi mu bile pokazane istine.

Kada je Božiji Poslanik s.a.v.a. pitao da li je miradž svojstven samo njemu ili i drugi mogu imati miradž, odgovoreno mu je:

“Svi imaju svoj miradž – namaz je miradž mu'mina.”

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Učenjaci mog ummeta bolji su od poslanika Beni Israila”, jer su oni na svoj miradž pozvani od strane samog Allaha, dž.š.,. Opisujući spomenute učenjake, Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “To su ljudi kod kojih se riječi poklapaju sa djelima.”

Jedan od učenjaka iz Koma priča kako se na jednom putovanju zadesio u autobusu pored allame Tabatabaija. Pomislio je: Dobra prilika za razgovor, i upitao ga: “Oprostite, možete li mi dati jedan savjet?” Nakon duge šutnje, kad je već došao kraj putovanju, Allame je rekao: “Sve sam vrijeme mislio šta da ti savjetujem, ali sam sebe vidio potrebnijim za savjet od bilo koga drugog.”

Ko su nesretnici

Nasuprot spomenutih salihina stoji skupina nesretnika. U Kur’anu se, u 121. ajetu sure Al-An'am kaže da ova skupina ljudi, koja nema nikakve koristi od svjetlosti koju primaju salihini, pada pod utjecaj šejtana izdaleka:

Ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime, to je, uistinu, grijeh! A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste sigurno mnogobošci postali.

Iz ovog ajeta nazire se nekoliko pouka. Jedna od njih je da je grijeh jesti ono pri čijem klanju nije spomenuto Božije ime i to znači skretanje sa Pravog puta. Sa stanovišta Kur'ana, kada čovjek postane grešnik, njegove riječi se ne prihvataju kao istinite. Druga pouka je da šejtani šalju poruke svojim prijateljima da bi se uz pomoć njih mogli raspravljati sa mu'minima.

Povod objave ovog ajeta bio je sljedeći događaj: Muslimani nisu koristili meso životinje koja bi sama uginula. Mušrici su im u vezi s tim rekli da postoje dva načina da životinja izdahne. Zatim su, zapodjenuvši raspravu, upitali muslimane da li radije jedu meso životinje koju je zaklao dobar ili one koju je zaklao loš čovjek. Naravno, muslimani su se opredijelili za meso zaklano od strane dobrog čovjeka. Mušrici su zatim kao “argument” naveli da je životinja koja je umrla prirodnom smrću ustvari ubijena od strane Boga. Muslimani su se u prvi mah zbunili jer je ovakvo rezonovanje djelovalo logično. Međutim, u Kur'anu je kazano da su mušrici primili poruku od šejtana upravo s namjerom da muslimani posumnjaju u Božiji propis i skrenu s Pravog puta. S obzirom da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao da čovjek pripada onom narodu koji oponaša, i muslimani bi, da su prihvatili ovakvo nagovaranje mušrika u vezi jedenja mesa, i sami postali od njih, kao što se na kraju ajeta i kaže.

U vezi s ovim u Kur'anu se kaže:

O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.

Postaje jasno da su mnoge naše misli proizvod šejtanskih poruka. Ako naše uvjerenje i naš ahlak nisu usklađeni sa kur'anskim normama, jasno je odakle je izvor takvog ponašanja, odnosno sa čijim normama će oni biti usklađeni. Jedan od učenjaka radi toga je savjetovao svoje učenike da prije nego pođu na spavanje kažu sljedeće:

“Bože, mi prihvatamo upravo ono što Ti i Tvoj Poslanik prihvatate, mada se može desiti da u praksi pokazujemo da to ne razumijemo, ili smo zbog nekih naučnih rasprava prihvatili nešto drugo. Ono što Ti i Tvoj Poslanik ne prihvatate, ne prihvatamo ni mi, mada može izgledati da smo u praksi (zbog naučnih rasprava) to prihvatili.”

Ovaj savjet ustvari je prijevod 2. ajeta sure Muhammed, u kojem se kaže:

A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu – a to je istina od Gospodara njihova – On će preko hrđavih postupaka njihovih preći i prilike njihove će poboljšati.

Dakle, govorili smo o prvoj skupini, skupini onih koji izdaleka primaju šejtanove poruke, svejedno bio taj šejtan u obliku džinna ili insana.

Drugu skupinu činili bi oni koji ne samo da simpatiziraju, nego i ugošćuju šejtana:

Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.

Šejtan podstiče određene misli u ljudskom razumu, što se dalje odražava na čovjekovim moralnim karakteristikama i ponašanju. Njegovo uvjerenje i ponašanje odavat će miris šejtana.

Imam Ali a. s. u 7. hutbi Nehdžul-belage kaže:

“Oni su šejtana učinili gospodarem poslova svojih, a on ih je uzeo za saradnike. Položio je jaja i izlegao ih u grudima njihovim. U krilima njihovim gmiže i puzi. Gleda kroz oči njihove i govori jezicima njihovim.”

Kada je jedan od pjesnika pred Poslanikom s.a.v.a. kazivao svoje stihove, Poslanik mu je rekao:

“To nisu tvoje riječi. Te riječi je Bog spustio na tvoj jezik.” Slično, kada bi pjesma bila neumjesna, on bi govorio: “To su riječi samog šejtana.”

Prema tome, razlika između mu'mina i munafika je u sljedećem: Vjernik prvo razmišlja pa onda govori, dok licemjer prvo kaže pa onda razmišlja šta je rekao.

Treća skupina su oni koji se spominju u suri At-Tawba:

A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali i koji su dobra djela s drugim koja su hrđava izmiješali; njima će, može biti, Allah oprostiti jer Allah prašta i samilostan je.

Ova skupina nije ni potpuno pokorna Allahu, dž.š., niti je pod potpunim utjecajem šejtanovih nagovora. Ponekad se okoriste svjetlošću pa čine dobra djela, a ponekad bivaju pogođeni šejtanskim utjecajem pa čine loša. Ako su onī dobrī u svijetu svjetlosti a onī lošī u svijetu vatre, postavlja se pitanje šta je sa trećima. Oni i poste i ogovaraju, klanjaju, ali ponekad i lažu. Kur'an šalje poruku da postoji mogućnost da će ovakvima biti oprošteno, ali ne zato što su oni zaslužili oprost, nego zato što je Allah Milostiv i mnogo prašta.

Mi smo za džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne žele da shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne žele da vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni. 

Jedan učenjak rekao je da u ovom ajetu nije rečeno: oni su čak i gori od stoke, ova bi izjava bila uvreda za stoku jer je stoka po prirodi stvorena stokom, a čovjek se odrekao svoje prirode i ponaša se poput životinje.

Kur'an još kaže:

O vjernici, pazite svoju dušu! Ako ste sami upućeni, neće vam štetiti tuđa zalutalost.

Imam Homeini, r.a., prije šezdesetak godina je napisao:

“Da nismo počeli slijediti svoje nefs, ne bi došlo do toga da ovoliki broj muslimana padne u nemilost i šake Jevreja. Kad bismo u ime Allaha ustali, uspjeli bismo ih pobijediti kao što je Musa a. s., kao obični čobanin, pobijedio velikog tiranina.”

Hafiz kaže:

“Dođite da, umjesto što plačemo za drugima, prolijemo suze radi svoje zalutalosti! Jusuf je otišao, mladost i čast je otišla. Pa šta će se desiti sa našim vodičem (Kur'anom)? Ako ti se ovdje nešto i udijeli, život ti se uzima. Zato odaberi vječni život!”

Imam Ali a. s. kaže da je Džehennem kuća u kojoj nema milosti, gdje postoji samo kazna.

U 77. ajetu sure Az-Zuhruf kaže se kako će se stanovnici Džehennema obraćati njegovom čuvaru:

“O Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo!” – a On će reći: “Vi ćete tu vječno ostati!”

Ovdje je interesantno da ovi ljudi čak i na ovom mjestu, gdje bi im sve trebalo postati jasno, čuvaru govore da zove svog, a ne njihovog Gospodara. Odgovor im se daje na drugome mjestu: Pa u njoj neće ni umrijeti ni živjeti.  Drugim riječima, niti će im se oduzeti duša, niti će imati vječnog života, jer nisu ništa pripremili za njega.

U Nehdžul-belagi se kaže da su srca nekih osoba već sada u Džennetu. Njihov post, namaz i ostali ibadeti tako su iskreni da mogu srcem osjetiti Džennet. Imam Sedždžad u svojim dovama uvijek ponavlja molbu:

“Bože, opskrbi me ljubavlju svojom i ljubavlju onih koji Tebe vole, i ljubavlju onoga što me vodi ka Tebi!”

Jedan od učitelja ahlaka prenosi hadis od Božijeg Poslanika s.a.v.a., u kom se kaže:

“Ja i Ali smo očevi ummeta. Ne dozvolite sebi da se loše ponašate prema sinovima u prisustvu njihovih očeva!”

U Kur'anu se postavlja pitanje:

Hoću li vam kazati kome se spuštaju šejtani? Oni se spuštaju svakom lašcu, grešniku. 

Ovaj ajet može biti odgovor onima (kao što je Salman Rušdi) koji zastupaju mišljenje da je Božiji Poslanik s.a.v.a. govorio riječi šejtana, a ne objavu od Allaha, dž.š.,. U perzijskom jeziku jedna poslovica kaže: “Reci mi ko ti je drug, da bih znao kakav si.”

Razlog zbog kojeg se na sudu poziva svjedok jeste da on ukaže na istinu kojoj je prisustvovao, ako je optuženi pokuša zaobići ili poreći. Bog je samog čovjeka uzeo za svjedoka Njegove vlasti nad njim. U ovom procesu i svjedok i onaj protiv koga se svjedoči jedna su osoba. Imam Ali a. s. zato savjetuje:

“Čuvajte se griješenja kada ste osamljeni jer ćete na najvišem sudu biti svjedoci sami protiv sebe. Gdje je po vašem mišljenju najusamljenije mjesto? To je čovjekovo srce, a i u njemu Uzvišeni Bog ima svoje prisustvo.”

Hazreti imam Džafer Sadik a. s. kaže da je srce Božiji harem i u njega ne treba puštati nikoga osim Allaha, dž.š.,.

Čak i za svoje auto osiguramo garažu i držimo ga pod ključem, a srce ostavljamo otključano za svakog šejtana koji sobom nosi mnoge grijehe. Nepobitna je istina da u očima mnogih od nas Bog nije vrijedan ni koliko jedan auto.

Allame Tabatabai je kazao:

“Bez obzira na to do koje je mjere čovjek egoista i do koje su ga mjere ovosvjetski užici uspjeli prevariti, te do kojeg je položaja na Ovom svijetu došao, on ne može doći do tačke da prihvati svoju egzistencijalnu samostalnost i neovisnost.

Naime, svima je jasno da je čovjek zarobljenik zakona prirode u kojoj živi. Također, svi su uvjereni da će svako od nas jednoga dana biti spušten u hladnu zemlju. Svako zna da je pod utjecajem sile gravitacije, bez obzira razumije li njen pojam ili ne. Čovjek osjeća potrebu za hranom i pićem, mora koristiti vazduh, svjetlost, po pitanju emocija ima potrebu za tuđom naklonošću i ljubavlju. Ako bi jednoga dana shvatio da ga niko na ovom svijetu ne voli, poludio bi. On je, također, svjestan da ako želi da se svime ovim okoristi, mora upotrijebiti razmišljanje. Ukoliko bi mu snaga razmišljanja bila isključena samo jedan dan, ne bi bio u stanju učiniti ništa. Dakle, kad pogleda svoju zbilju, čovjek će zaključiti da nije ništa drugo do jedna velika potrebitost. Tako se uobličava njegova potreba za Gospodarom. Zar je ovo išta drugo do priznanje da mu je neko potreban?”

Prema riječima allame Tabatabaija, gdje god da se čovjek zadesi, duboko je u sebi svjedok svoje suštine i potrebe za drugim. Kako da to čovjek ne potvrdi, kad je taj osjećaj neodvojivi dio njegove biti. Sama predodžba te njegove potrebe bez shvatanja za čim se ona ima nemoguća je, isto kao što i žedan čovjek tačno zna da mu je potrebna voda.

Sažetak ajeta u kojem je Allah dž.š., uzeo zavjet od čovjeka (Al-A'raf, 172) bio bi:

1.Mi smo Ademovu djecu stvorili na ovom novom svijetu,

2.Odvajamo ih jedne od drugih radi razmnožavanja,

3.Obavijestili smo ih o njihovoj prirodi, a ta priroda je potreba za nečim,

4.Oni su prihvatili i posvjedočili da su bespomoćni i da imaju potrebu za nečim,

5.Kad su to prihvatili, prihvatili su i posvjedočili da postoji Bog.

Ovo priznanje nije bilo jezikom već vlastitom suštinom. Ono je poput toga kad se zadesimo na mjestu gdje se desilo bombardiranje. Čim se nađemo tu, odmah nam biva jasno šta se dogodilo. Priroda fitreta takva je da svaki čovjek, bez potrebe i za kakvim posrednikom ili pomagačem, sam shvata da mu je neko potreban, a taj neko je njegov Stvaralac, koji je Silan i nema potrebe ni za čim.

Prvi cilj dolaska Božijih poslanika bio je, dakle, da ljude podsjete na ugovor koji je zaboravljen, bez obzira zbog čega je zaboravljen. Ljudski potencijali su takvi da ako čovjek posveti više pažnje jednom od njih, drugi bivaju zanemareni, mada je svijest o njihovom postojanju još prisutna. To je poput primjera kada nam neko dođe u goste, a mi gledamo televiziju. U jednom trenutku zaboravimo na njegovo prisustvo, ali se uskoro opet sjetimo.

Kada nas Kur'an savjetuje da sa sagovornikom razgovaramo na blag način i sa mudrošću, time nas, ustvari, poziva da koristimo jezik koji on poznaje. Jedan od puteva širenja vjere jeste učenje tog jezika nauke, kako bi se naučnicima mogle prenositi vjerske istine. Nasuprot tvrdnji koju su dali neki jevrejski i kršćanski svećenici da je nauka odvojena od vjere, istina je u tome da su svi Božiji poslanici dolazili među svoj narod da bi širili nauku. Prva kur'anska objava je: Uči! Jedan biolog u Iranu napisao je knjigu Ibadet s ljubavlju, opisujući ponašanje cvijeća. U knjizi je naveo primjer da kućno cvijeće izražava poseban vid poniznosti i posebnu vrstu reakcije prema osobi koja se brine o njemu.

Back