Nakon što smo ustanovili bolest i shvatili njene psihičke i društvene posljedice, trebamo se upitati na koji način se boriti protiv nje i kako je izliječiti. U odgovoru na ovo pitanje ponudili su nekoliko stvari koje mogu biti upotrebljene kao lijek..
a) Prihvatanje činjenice da je bolest prisutna.
Prvi korak potreban u lječenju jeste izmirenje sa činjenicom da patimo od te bolesti. Možda se u ovom koraku krije pola lijeka, a možda čak i više od toga. Psihičkim bolesnicima svojstveno da neće priznati svoju bolest, a kada uoče razliku između svoga ponašanja i ponašanja drugih ljudi, oni prelaze u napad optužujući druge da su bolesni. Imam Sedžad, a. s., u svojim obraćanjma Uzvišenom Gospodaru nama daje do znanja da trebamo priznati kako su nam grijesi navukli odjeću poniženja, i kako nam se srce umrtvilo od silnog činjenja zala. Na temelju ove prigode, rečeno je da tevba ustvari znači svijest o svojim grijesima i lošim djelima što na kraju rezultira pokajanjem.
U našoj temi stvar je iste prirode, tj. prihvatiti činjenicu da smo bolesni i da imamo problem.
b) Prihvatiti činjenicu da je bolest izlječiva.
Moguće je da čovjek prihvati činjenicu kako je bolestan, međutim da i pored toga izgubi nadu u šansu izlječenja. Ovakvim pristupom i najbezazlenija bolest postaje opakom i teškom. Sistem u kojem postojimo ustrojen je na principima koji svakoj bolesti nude lijek. Upravo na osnovu toga veoma je bitno izgraditi u sebi osjećaj kako je moguće postići izlječenje i riješiti se bolesti te nadoknaditi ono što je u periodu bolesti bilo izgubljeno. Kur'an također kako bi čovjeka što bolje upoznao sa ovom temom o njoj govori veoma ozbiljno. Naprimjer u suri Furkan kada se govori o atributima robova Milostivog kaže se da oni nisu idolopoklonici, nisu ubice i ne stupaju u nemoralne odnose. Ukoliko neko posjeduje ovakve atribute bit će stanovnik Vatre, da bi se zatim kazalo: Osim onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.[1]
ÅöáøóÇ ãóä ÊóÇÈó æóÂãóäó æóÚóãöáó ÚóãóáðÇ ÕóÇáöÍðÇ ÝóÃõæúáóÆößó íõÈóÏøöáõ Çááøóåõ ÓóíøöÆóÇÊöåöãú ÍóÓóäóÇÊò æóßóÇäó Çááøóåõ ÛóÝõæÑðÇ ÑøóÍöíãðÇ
U ovim ajetima spominje se i bolest i posljedice bolesti, a također se daje do znanja da postoji mogućnost povratka i nadoknađenja izgubljenog. Shodno iznesenom, Kur'an prihvatanje činjenice da bolest postoji uz uvjerenje da je izlječiva smatra jednom vrstom zdravlja, što nam daje nadu i potvrdu da je čak i nadoknada moguća. Zašto ne bi bilo moguće kada smo svi svjedoci da se bezbroj puta desilo da drvo koje je do zemlje isječeno i naočigled uništeno, nakon izvjesnog vremena iz korjena istog drveta niče na desetine novih mladica od kojih se jedna ili više njih veselo uzdiže ka nebu, a mi to s nevjericom posmatramo čudeći se obnovi života, jer najzad nismo se nadali da život koji je presječen motornom pilom bude ikada povraćen? Čovjek koji je neuporedivo savršenije biće od drveća, sigurno nije uskraćen ove osobenosti koja je dar od Stvoritelja. I sigurno je da nije izuzet iz ovog pravila i zakona.
c) Prelazak preko beznačajnih stvari.
Jedan od puteva izlječenja kompleksa niže vrijednosti jeste prelazak preko beznačajnih stvari, tj. zaboravljati ili zanemarivati sitnice koje nas nerviraju. Trebamo, dakle, vježbati njihovo zaboravljanje. Kada god primjetimo da počinjemo o njima razmišljati trebamo brzo sebi naći neki posao kako bi nam pažnja bila usredotočena na nešto drugo.
Jedan od učenjaka kaže: “Jedan općekoristan i uspješan metod u borbi protiv kompleksa niže vrijednosti jeste da prilikom druženja sa drugima zaboravimo sami sebe. Što je moguće više izbaciti iz sebe pomisao da bi drugi trebali primjetiti nas i naše vrline i da nam najzad uopće ne bude važno šta to drugi o nama misle. Dakle, izbrisati mogućnost da se na skupu govori o nama ili o bilo čemu što odgovara našem ukusu i uvjerenjima, i nasuprot toga mi trebamo govoriti o drugima i onome što drugi vole. I sama ta činjenica da smo na trenutak zaboravili sebe dovoljna je da ukloni debelu prepreku ispred naših očiju pa da možemo ovaj svijet vidjeti u njegovom pravom svjetlu te da u drugima otkrijemo njihove ljepote i dobrote i da aktiviramo jezik u hvaljenju drugih.[2]
Nameće se pitanje kako i na koji način zanemariti i preći preko sitnica, i na šta se u principu ova riječ, sitnica, uopće odnosi kako bi znali šta to trebamo zaboraviti.
Za odgovor poslužit ćemo se hadisom imama Alija, a. s., koji nas savjetuje i upućuje. Imam Ali, a. s., kaže: “Uvećajte i ojačajte svoj profil ličnosti na taj način što ćete zanemarivati niske i bezvrijedne stvari.”[3] Na taj način ćete svoj autoritet učiniti vrijednim i dostojnim u društvu. Dakle ukoliko se želi postići zanemarivanje sitnica ne treba razmišljati o njima već o svojoj veličini i vrijednosti. Ukoliko čovjek prepozna samog sebe i shvati svoju stvarnu vrijednost, nikada neće dozvoliti niti će biti zadovoljan da tu veličinu i vrijednost ugrozi sitnim i bezvrijednim stvarima. Drugim riječima, čovjek nikada neće dati prednost razmišljanju i razbijanju glave o nečem negativnom i bezvrijednom koje, usput kazano, nema nekakvu vrijednost nad razmišljanjem o onome što je pozitivno vrijedno i korisno. Toliko u našim životima imamo pozitivnih i vrijednih stvari da jednostavno negativne ne mogu doći na red. Dakle, u skladu sa islamskim svjetonazorom jedan od načina liječenja kompleksa niže vrijednosti jeste nerazmišljati o negativnim sitnicama koje su štetne za ono pozitivno u našim životima.
Psiholozi ljude u zavisnosti od toga kako reaguju na razne probleme dijele na različite grupe. Pa jedna grupa, naprimjer, prilikom susreta sa neprijatnostima veoma brzo gubi kontrolu iz ruku i predaju se neprilikama čime sebi samima nameću najkorjenitije probleme. Međutim, druga grupa su oni koji u takvim situacijama ostaju pribrani i aktivno, putem razmišljanja, traže rješenje kojim će se moći sačuvati od eventualne štete. Stoga Kur'an i kaže da je jedan od atributa koji krase vjernike – strpljivost prilikom teškoća. A strpljivost je korijen svih vrlina. Naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.[4]
æóÇáÕøóÇÈöÑöíäó Ýöí ÇáúÈóÃúÓóÇÁ æÇáÖøóÑøóÇÁ æóÍöíäó ÇáúÈóÃúÓö ÃõæáóÜÆößó ÇáøóÐöíäó ÕóÏóÞõæÇ æóÃõæáóÜÆößó åõãõ ÇáúãõÊøóÞõæäó
Imam Ali, a. s., jednom rečenicom nudi sva rješenja. Riječ je o ponavljanju i vježbanju teških poslova i obaveza koji za sobom povlače ukazivanje insanskih vrijednosti i čovjeku daju do znanja do koje mjere je kreativan i posjeduje talenat. Kada sebe ugleda u svom pravom sjaju nikada više dozvoliti neće da se bakće sa sitnicama ili da se prepusti kompleksu niže vrijednosti. Već naprotiv, postat će uspješna, sretna i samopouzdana ličnost.
Imam Ali, a. s., rekao je: “Teškim poslovima postižu se uzvišeni stepeni i vječni komfor.”[5]
Veliki je broj slijepih, bolesnih i hendikepiranih ljudi u današnjem svijetu koji se nisu obazirali na svoje nedostatke već su uz potpunu nadu u uspjeh krenuli naprijed i sa velikom dozom čilosti korak po korak strpljivo se krećući stigli do visokih mjesta i vrijednosti na takav način da su njihovi nedostaci jednostavno zasjenjeni uspjehom onoga što su postigli drugom, pozitivnom stranom sebe. Čovjek ima u sebi talente od kojih, svaki zasebno, ima visoko mjesto i veliku vrijednost, a svi su pokazatelji čovjekovih moći. Upravo zbog toga čovjek, ukoliko na jednom terenu nije talentiran, ne treba sebe računati izgubljenim zato što ima drugih talenata koje treba iskoristiti, a ne treba sjesti i jadikovati nad svojom crnom sudbinom. Puno je ljudi koji su postigli velike uspjehe, i to iznenada, kada nisu imali ni najmanje nade za takvo što.
Za vjernika pojmovi kao što je beznađe, pesimizam, bezizlazna situacija i kompleks niže vrijednosti ustvari nemaju nikakva smisla, zato što se nalaze ispod neiscrpnog izvora moći. Allah, od jedne djevojke, koja je sirota i pored toga izložena mržnji i zavidnosti zavidnih, Merjema, a. s., stvara čovjeka koji je veliki znak Božiji na ovom svijetu. Ovo stvaranje i ova pomoć najbolji je pokazatelj da je On uvijek živ, uvijek prisutan, uvijek moćan i milostiv i da je uvijek Gospodar svijetova i da je beskonačan i vječan. Čuje pozive u pomoć. Pa kada je tako okrenimo se Njemu, recimo Mu šta nam treba, povjerimo Mu se! Od Njega pomoć uzmimo! Imam Ali, a. s., kaže:
“Bože dovoljno mi je znanje da jesi moj odgajatelj da bih Te slavio i veličao, i najveći ponos mi je da Tebi budem rob.” Ovaj kratki odjeljak dovoljan je poticaj da se otvore svi slijepi putevi i da se riješe sva beznađa. Dovoljno je jak da nam otvori bezgranične horizonte nade i dā volje za veliko zalaganje i trud. Ukoliko čovjek osjeća da je pod nadzorom, pažnjom i odgojem Milostivog i apsolutno Mudrog, pa kakav se to ponos i oholost može mjeriti i biti veći od ovog osjećaja. I kakav se uopće ponos može mjeriti s njim? Kada čovjek postane direktno i neposredno učenik apsolutno Mudrog, zaista se taj osjećaj ničim ne može opisati. Robovanje Uzvišenom Gospodaru također dovodi do osjećaja da čovjek, vidjevši sebe, pred kakvom Moći se nalazi nije spreman ni za trenutak prekinuti to stanje. Obraćamo se Onom u čijoj moći se sve stvoreno nalazi, sva veličina svemira i sva zamršenost stvorenog i sve zakonitosti i uzvišenosti, sve je to nastalo samo jednim znakom koji se naziva budi. A da bi se uništile sve sile koje su stvorene, također nema potrebe za nečim većim od pomenutog budi. Zar postoji veći ponos od toga da budeš blizak i da voliš Onoga koji posjeduje takvu moć.
Upravo ovaj kratki odjeljak, u kojem se Ali, a. s., obraća Uzvišenom, dovoljan je pametnom čovjeku da mu otvori horizonte nade i osvjetli panoramu života i budućnosti, a sa druge strane da se zatvore vrata svim beznađima i zlim slutnjama. Čovjek koji je oslonjen na Boga ne poznaje mjesto koje se naziva bezizlazna situacija, u njegovom rječniku nema riječi pesimizam, apatija i sl. To je zbog toga što bi takva razmišljanja podrazumijevala ograničenost, a vjera u Boga znači vjera u moć koja je neograničena i beskonačna. Ukoliko bi se u čovjeku sreli vjera u Boga i beznađe to bi značilo da je postigao okupiti na jednom mjestu dvije potpuno oprečne stvari. Ukoliko bismo mi bili ti kojima se ovo slučajno dogodilo trebamo prihvatiti činjenicu da nam je vjera u Boga uzdrmana i da je oslabila te da se trebamo ozbiljno potruditi da je dubokim razmišljanjima ojačamo i očvrsnemo na način da prilikom susreta sa životnim nedaćama i problemima naš iman ostane nepokolebljiv i da ne osjeti ni najmanje negativne promjene.
Vječna poslanička poruka bila je Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio?[6] æóãóÇ áóäóÇ ÃóáÇøó äóÊóæóßøóáó Úóáóì Çááøåö æóÞóÏú åóÏóÇäóÇ ÓõÈõáóäóÇ
Dakle, na sva neprijateljska uznemiravanja i napade, ostat ćemo strpljivi i slomit ćemo njihovu silu uz pomoć Božiju.
Jedna od važnih i osjetljivih odgojnih tema jeste ispitivanje psiholoških uzročnika koji dovode do javljanja egoizma i prepoznavanje negativnih posljedica ove psiho-devijantne pojave kako u pojedincu tako i na društvenom nivou.
Pojava oholosti i egoizma sa aspekta vjere, a i sa aspekta nauke, nepoželjna je i opasna, a u socijalnom programu kategoriše se kao opaka duhovna i psihička bolest.
Kur'an časni ovo pitanje nudi kroz riječi Lukmana, a. s., upućene svome sinu: I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.[7]
æóáóÇ ÊõÕóÚøöÑú ÎóÏøóßó áöáäøóÇÓö æóáóÇ ÊóãúÔö Ýöí ÇáúÃóÑúÖö ãóÑóÍðÇ Åöäøó Çááøóåó áóÇ íõÍöÈøõ ßõáøó ãõÎúÊóÇáò ÝóÎõæÑò
Komentatori su se razišli po pitanju objašnjenja riječi s'ar u značenju pognutog vrata i riječi tas'iir u značenju okrenuti lice, tj. vrat, od ljudi iz oholosti.[8] Također, ne slažu se ni oko riječi mereh u značenju nadmenosti i pretjeranog ushićenja samim sobom. Saobrazno iznesenom, značenje ajeta bilo bi sljedeće: Ne okreći lice svoje od ljudi zbog oholosti i ne kreći se po zemlji poput onih koji su nadmeni i ushićeni sobom, jer ne voli Allah umišljene i hvalisave. Hijala', tj. umišljenima nazivaju se oholi zbog toga što umišljaju kako su važni i da posjeduju vrline. Zbog toga izdaju se za ponosite i oholo hodaju.
Pisac komentara Ruhul-me'ani rekao je: “Tasa'or znači pogeti glavu u trenutku potrebe što predstavlja vrstu poniženja i osjećaja bezvrijednosti. Na osnovu ovog značenja ajet bi imao sljedeći smisao: “Kada imaš potrebu nemoj se ponižavati, a kada si u blagodatima nemoj biti ohol. Pomenuto stanje jedno je od najgorih psihičkih stanja čovjeka.[9]
Merhum Tabatabai u vezi sa pomenutim kaže da se ovakav prijevod ne slaže sa onim što slijedi kao zaključak. Naime, na kraju ajeta, Allah dž. š. kaže da ne voli umišljenog, tj. oholog. Ukoliko bi riječ bila o dvama stanjima, tada bi i na kraju ajeta trebalo usaglasiti i spomenuti oba stanja, a ne samo ono što se tiče oholosti i egoizma. Ukratko, merhum Tabatabai želi nam reći da i pored toga što je ovo značenje na svom mjestu ispravno, dakle čovjek ne bi trebao biti takve naravi. Iz hadisa imama Alija prenosi se da je rekao kako su najgori oni ljudi koji, kada imaju potrebu tada su skrušeni, a kada su u obilju uzohole se. Međutim, spomenuti ajet ne ukazuje na ovu temu, već na negativnost i nepoželjnost stanja koje se naziva oholost.
Oholost je stav i mišljenje u kojem čovjek sebe samog vidi vrijednijim nego što jeste, a kada sebe vidi takvim, prirodno je da druge vidi bezvrijednim i slabijim od sebe.
Ukoliko bi se željeli baviti istraživanjem u okviru spomenutog, sigurno je da bi naišli na veliki broj uzroka koji rezultiraju da se zapadne u osjećaj oholosti. Postalo bi također jasno na koji način oholost prodire u čovjeka i kako se vremenom preobražava u atribut koji je veoma utemeljen i utkan u dušu.
Rezultat kojeg psiholozi nude po ovom pitanju i, na svu sreću, brojni hadisi koji govore o razlozima zbog kojih oholost nastaje kao i o načinima pomoću kojih je moguće boriti se protiv pogubne i negativne oholosti, daje nam pristup velikom broju uzroka do kojih manje-više mogu doći svi oni koji se bave istraživanjem i ispitivanjem u vezi sa ohološću i koji na kraju mogu zaključiti kako se to sve vraća samo na jedan jedini uzrok. Međutim, u svakom slučaju, smatram daće osvrt na uzroke pojave ove psihološke izvitoperenosti biti od koristi.
Općenito gledano, ljudi padaju pod utjecaj dvaju važnih uzroka, koji od djetinjstva formiraju istinitu ličnost u čovjeku. Poradi toga roditelji i odgajatelji trebaju biti krajnje obazrivi i voditi računa o njima. Postoje:
a) prirodni uvjeti ili uzroci i
b) odgojni uvjeti i uzroci.
U vezi sa prirodnim činiocima postoji pojava da neka djeca prilikom rođenja na ovaj svijet dolaze u neprirodnom obliku, isto tako ima i djece koja rađanjem dolaze sa neskladnim i lošim moralom. Kao što je moguće neke fizičke nedostatke otkloniti ili nadomjestiti medicinskim zahvatom, a neke je pak nemoguće promjeniti, dječija psiha također je podložna promjenama i poboljšanjima, ali na taj način što se nešto može promjeniti i ispraviti odgajanjem, dok su neke psihološke karakteristike i moralne izopačenosti izvan te mogućnosti. Saobrazno iznesenom stavu, današnji su psiholozi djecu po ovom pitanju, dakle na osnovu njihovih psiha, podijelili na razne grupe. Neke su grupe svrstali u kategoriju teške djece (djeca s posebnim potrebama) i ponudili su rezultate nastale nakon brojnih ispitivanja i eksperimenata.
Moderni su psiholozi grupu djece koja se ponašaju drugačije od svojih prosječnih vršnjaka nazvali teškom djecom i stavili ih pod lupu nauke te došli do prijedloga na koji se način trebaju odgajati ovakva djeca. U vezi sa njihovim obilježjima rekli su: “Oholost i egoizam je dio njihove naravi, ova djeca koja posjeduju poseban duhovni kod kao da su se ohola i rodila i od samog početka su se duhovnim stanjem razlikovala od ostale djece.”
Jedan od psihologa u vezi sa liječenjem inada i volje za protivrječenjem kod ohole djece kaže: “Glavni uzrok njihovom inadu jeste oholost. Pretežno su zapažanja ohola čovjeka netačna. Ukoliko ga bez prethodne pripreme suočimo sa stvarnošću, takvo što može biti veoma fatalno. Čak moguće je da djeluje na taj način što će još više ustabiliti i učvrstiti tu pokuđenu osobinu. Zbog toga neće htjeti prihvatiti činjenicu da voli protivrječiti, za što će kao i obično iznijeti seriju argumenata. Pred takvim se čovjekom nemojte truditi da dokažete nečije mišljenje zbog toga što ste ustvari njemu učili uslugu i pomogli mu. Zato što će on odmah ustati i suprostaviti vam se. Nikada se sa njim ne prepirite. Klonite se što je moguće više svega što bi na njega moglo djelovati uznemiravajuće. Međutim, i pored toga što znate da prodaje maglu, ipak upitajte ga za mišljenje i posavjetujte se s njim. Ukoliko niste imali iskustva, i to po prvi put činite, bit ćete začuđeni kako će ga to zbuniti i neće znati šta da kaže. To se dešava zbog činjenice da je on jedino spreman da se suprotstavlja vašim mišljenjima. Prepustite ga malo da bude u takvom stanju i vidjet ćete čudo – on će od vas tražiti pomoć i prihvatit će vaše mišljenje!
Ovaj metod, koji sprječava da se ulazi u borbu s djecom, ima nekoliko pozitivnih strana. Jedna bi bila ta da usporava rast ovoga devijantnog stanja u djeci, a druga da u njemu probudi osjećaj za inicijativom, što može biti veoma učinkovit lijek, da bi na kraju bio spreman da dobro razmisli o svemu što se događa.[10]
Tjelesna građa kod neke djece javlja se kao razlog za oholost i sebičnost koju posjeduju. Upravo na osnovu toga, možemo smatrati i tjelesnu građu kao jedan od razloga zbog kojih se javlja oholost, zbog čega treba imati na umu činjenicu da je riječ o jednoj vrsti oholosti potekle iz fitreta.
Drugi činilac koji ima aktivno učešće u razvijanju nepoželjne osobine kod djece i općenito kod čovjeka jeste pogrešan odgoj i rad sa djecom, ali bez ikakvog prethodnog znanja, bilo da su u pitanju roditelji ili odgajatelji. Što ni u kojem slučaju nije bezazleno, već rezultira pojavom da dijete počne u sebi osjećati nešto šta smo nazvali ohološću.
Neispravan i pogrešan odgoj ima različite primjere koji direktno ili indirektno utječu na negativan ishod i na ono što se ni u kojem slučaju nije htjelo postići. Međutim, raditi nešto na temelju neznanja za sobom može prouzrokovati nešto šta je poželjno, ali je gotovo nezaobilazno uzrok onoga šta se nije htjelo, što je slučaj i kada su u pitanju neispravne odgojne metode. Svaki od ovih odgojnih primjera uzrokuje da dijete polahko silazi sa svoje prirodne orbite i počne gubiti granice i mjeru što za sobom povlači gubljenje osnovnih orjentira čovjekovih, tj. neće znati gdje se to zbilja nalazi na ovoj plavoj planeti. U sljedećim primjerima vidjet ćemo kako takav osjećaj sa sobom rađa oholost.
a) Prekomjerna pohvala
Ukoliko se posvetimo strpljivom i preciznom naučnom istraživanju zakona koji vladaju u ovom svijetu, shvatit ćemo da je najosnovniji i najljepši zakon stvaranja upravo načelo umjerenosti i sklada.
Ako bi temperatura zimi spala niže nego li je to u skladu sa prirodnim potrebama flore i faune, vidjeli bismo da bi u tom slučaju i flora i fauna nastradale na tom području čijim su zakonima i promjenama uskladile i svoje granice izdržljivosti, što znači nanošenje neprocjenjivih i nenadoknadivih šteta u povredbi biološkog balansa na planeti Zemlji. Ukoliko, međutim, temperatura zimi bude veća od onog prirodnog tempa i običaja, to će prouzročiti zagađenost vazduha, pojavu opasnih mikroba koji će čovjeku napraviti ozbiljne probleme i otežati mu normalan život. Isti slučaj je i sa toplotom vazduha, kao i sa žestinom sunčevih zraka ili pak njihovim nedostacima. Također možemo zamisliti kakva bi pometnja i haos nastali ukoliko bi se poremetila međusobna udaljenost nebeskih tijela. Ako pažljivo pogledamo, vidjet ćemo da se odgojni zakoni uopće ne razlikuju od navedenih primjera. Ukoliko se crta ravnoteže pogazi, pa se krene u krajnost, bez obzira koju, ili pasivnu ili aktivnu, sigurno će se duhovni kvalitet i psihički odgoj poremetiti, a čovjek će istupiti iz stvarnog kolosjeka što znači gubljenje istinskog savršenstva i sreće.
U odgojnom procesu pohvala i bodrenje igraju veliku ulogu i veoma su učinkoviti. Ukoliko se pretjera u pohvalama i bodrenju, čime se remeti ravnoteža, sigurno je da će rezultati biti loši. Tako da umjesto odgojimo u djetetu stabilnu i umjerenu ličnost, mi smo ga udaljili od srednjeg puta učinivši ga neodgojenim i oholim.
Jedan psiholog kaže kako naklonosti i izlijevi milosti koje su usmjerene prema djetetu u prvoj dobi, tj. do pete-šeste godine njegova života, ostavljaju ili pozitivna ili negativna iskustva, što u djetetovoj psihi nesvjesno ostavlja traga. Upravo ti momenti, kojih dijete nije svjesno, u njegovoj psihi obrazuju one osjetljive kote senzibiliteta koje igraju odsudnu ulogu u izgradnji psihe i one su poput energetskih polja koja automatski, bez učešća djetetove svjesti, obrazuju budući karakter njegove ličnosti. Ova sjećanja nazivaju se uspomene iz djetinjstva.
Usljed toga, dijete koje je naučilo da bude uvijek u centru pažnje i da bude maženo, kada stupi na pozornicu života i zakorači u društvo, mislit će kako je on centar svijeta i da se sve oko njega kreće, da ga svi poštuju, vole, bez obzira da li se radi o školi, učionici, učitelju, ljudima, ženi, mužu itd.
Kada mu se prvi put ne ukaže čast i poštovanje, jako se uznemiri i naljuti. Drugi put osjeti kako mu je ličnost uzdrmana. Ponavljanjem neukazivanja poštovanja od drugih u njemu polahko budi osjećaj niže vrijednosti što se ponavljanjem pretvara u kompleks niže vrijednosti i buru tuge u duši. Ustvari, roditelji i odgajatelji posijali su sjeme tog osjećaja u njegovoj duši, gajeći lažne nade i očekivanja u djetetu, te su ga tako suočili sa velikim problemom.
Pogledajmo nekoliko mudrih poruka:
Ali, a. s., kaže: “Dovoljno je duhovne i moralne manjkavosti i nedostatnosti kod čovjeka ako vidi samoga sebe velikim i važnim.”[11]
Također, prenosi se od Ali, a. s., sljedeće kazivanje: “Dovoljna je zabluda za čovjeka da povjeruje i potvrdi sve ono što mu nefs prikaže lijepim.”[12]
Zapovjednik pravovjernih kaže: “Ko očekuje iznad svojih mogućnosti i više nego li je realno, dovoljno je da bude lišen toga.”[13]
Poruke hadisa:
1. Osjećaj veličine dokaz je bezvrijednosti.
Sama činjenica da čovjek osjeti veličinu i vrijednost u sebi jeste dovoljan dokaz da, duhovno i moralno gledano, ima nedostataka u sebi. Imam Husejn, a. s., u dovi uči: “Bože kako da onome čije su ljepote ružne ne bude ružno ono što je ružno.” Kako je samo ružno šepuriti se tuđim perjem. Praviti se važan pred drugima sa onim što nije njegovo i time gnjaviti druge. Ništa od onoga što čovjek ima nije njegovo vlasništvo, već mu je to u posjed dao Allah, dž. š. Zar je dostojno hvaliti se imetkom Božijim i nametati se ljudima, Božijim robovima, blagodatima Božijim uznemiravati robove Božije?!
2. Ako povjerujemo neprijatelju, znači da smo prevareni.
Kada je Poslanik rekao: “Najveći ti je neprijatelj sopstveni nefs koji se nalazi među plećima,” želio nam je ukazati na pojavu da, kada povjerujemo onim neželjenim djelima koje nam nefs želi predstaviti stvarnim, znak je da smo obmanuti. Naš razum nam se smije i čudi se kako to da smo upali u zamku slabašnoga i svakog trenutka sve se više uvlačimo u nju.
3. Nerealna iščekivanja znače sigurnu lišenost.
Kada bi čovjek nešto očekivao, a potreba koju ima ne bi bila realna, tj. bila bi van svake pameti, bez ikakve dvojbe jasno je da nema šanse da mu se želja ostvari. Kada Imam kaže da je traženje izvan realnosti jednako lišenosti željenog, onda to ne obuhvata samo verbalna traženja. Nekada čovjek svojim ponašanjem daje ljudima do znanja da ima nemoralne zahtjeve, očekuje, na primjer, da ga ljudi poštuju i to više nego li to njegov društveni položaj zaslužuje. Jasno je da ovaj zahtjev neće dočekati aktualizaciju. Kada vidi da se njegova želja ne ostvaruje, počinje osjećati poniženje, a ustvari u oba slučaja on pravi grešku. U slučaju gdje očekuje da ga poštuju, traži više nego što zbilja zaslužuje i ljudi to odmah osjete, a u drugom slučaju, osjećaj poniženosti reakcija je na pretjeranost u iščekivanju tuđe pažnje. Dakle, pretjerao je po pitanju veličine, a suočio se sa osjećajem poniženosti i obje ove krajnosti pokazuju neshvatanja realnosti.
b) Prelaženje granica, letenje u visine
Svako biće u objektivnom svijetu ima svoje posebne mjere, granice i vrijednosti. Ni u kakvom slučaju vrijednost koju je društvo dalo zlatu nije ista sa vrijednošću željeza. Ne može se ni pomisliti da su granice leta, koje osvaja jedan soko, jednake granicama do kojih se može odvažiti jedna muha. Također, glasanje lisice ne može doseći snagu rike kojom se oglašava lav, kralj džungle. Svako biće ima svoje mjesto u svijetu stvaranja kao i u svijetu zakona. Čovjek također, kao član familije stvorenih, nije isključen iz ovih zakona. Svaki čovjek zasebno ima svoje mjere i vrijednosti. Ukoliko bude uspio zadržati se upravo u tim granicama, te ako bude sebe vidio u svojoj pravoj vrijednosti, imat će uravnotežen psihički život. Međutim, ukoliko iziđe iz svojih okvira, ravnoteža će biti poremećena i suočit će se sa brojnim psihološkim i društvenim problemima. Budemo li htjeli naći primjer, dovoljno je da se površno oko sebe osvrnemo i naći ćemo stotine primjera koji dovoljno slikovito svjedoče o tome. Ukoliko odjeća bude veća nego li čovjeku treba ili pak manja, sa jedne strane izgubit će svoju ljepotu, a sa druge strane puno brže bit će uništena. Isti problem vezan je i za obuću i za stotine drugih stvari iz života. Čovjek koji sebe vidi vrijednijim i većim od drugih, druge članove društva gleda nadmeno. Tada se suočava sa nečim što se naziva žestoka reakcija. Društvo će ga poniziti i odbaciti, a on će izgubiti ličnost. Ovakav čovjek neminovno susreće se sa stotinama drugih problema.
Imam Ali, a. s., kaže: “Ko se uzdigne iznad ljudi, bit će ponižen.”[14] On u sklopu savjeta upućenih svome sinu Hasanu, a. s., kaže: “Svaki pojedinac koji bude sebe smatrao većim od drugih, sigurno je da će upravo u tom društvu biti ponižen (prizemljen).”
c) Slabost razuma (maloumnost)
Razlog čovjekovog odvajanja i superiornosti nad ostalim bićima jeste razum. Dovoljan je površan pogled na društvo da se primjeti kako se u njemu ljudi cijene prema znanju (barem bi tako trebalo biti u društvu koje živi u zakonima Božijim). Što neko više zna i što je pametniji, imat će veći ugled u društvu, a što bude imao manje ove Bogom date vrijednosti u odnosu na nedostatke, vrijednost u društvu bit će mu manja.
Kada bi čovjek razumno razmislio i poput specijaliste ljekara sebe pregledao, našao bi u sebi hiljade nedostataka i slabosti od kojih bi svaka zasebno bila dovoljna da slomi u čovjeku osjećaj veličine i gordosti. Osjećaj mogućnosti padanja u kandže siromaštva i ovisnosti od pomoći drugih ljudi, dovoljan je faktor da se osjećaj prezira i ponižavanja drugih, kao i oholost u sebi, na veoma efikasan način, otkloni. Otkrivanje moralnih nedostataka za koje samo Allah i čovjek lično znaju, bili bi dovoljni da čovjek izgubi i ugled i da bude ponižen. Bolesti koje napadaju tijelo i duh, a čije prisustvo ubija želju za životom i životnim radostima, smrt i problemi sa kojima se treba susresti u kaburu, prisustvo na Sudnjem danu, suđenje, odgovaranje za sva djela koja su u životu počinjena, za sve niskosti i podlosti, objelodanjenje svih dvoličnosti, strašna će poniženja za sobom povući.
Shvatanje navedenih razloga i hiljade drugih, dovoljni su da u čovjeku probude osjećaj mržnje prema svakom vidu oholosti i uobraženosti.
Misao je mjerilo stvarne vrijednosti čovjekove, a njena slabost uzrok je njegove bezvrijednosti i nesposobnosti.
Imam Ali, a. s., kaže: “Samodopadljivost pokazatelj je slabosti razuma.”[15]
Veličina i dostojanstvo pripada Bogu i samo Njemu, zato što nema nikakva nedostatka i manjkavosti. Samo On apsolutno je nezavisan i samoopstojan, a sva ostala bića zavise od Njega i Njegove volje. Sve ono što se nalazi na nebesima i na zemlji i između njih zavisi od pomoći i volje Uzvišenog. On je apsolutno moćan i On je taj koji daje moć i snagu.
O ljudi, vi ste siromasi i ovisite o Allahu, a Allah je nezavistan i hvale dostojan.[16] íóÇ ÃóíøõåóÇ ÇáäøóÇÓõ ÃóäÊõãõ ÇáúÝõÞóÑóÇÁ Åöáóì Çááøóåö æóÇááøóåõ åõæó ÇáúÛóäöíøõ ÇáúÍóãöíÏõ
Čovjek kojeg onesposobi glad ili žeđ, ubija ga zima ili toplotni udar, koji gubi kontrolu nad sobom kada se suoči sa malehnim problemima, čije se tijelo jezi od pomisli da ostane samo u tami i koji ubija svakog malehnog insekta – zar takav čovjek uopće ima prava vidjeti sebe velikim i moćnim?!
Shodno navedenom zaključujemo kako je jedan od razloga da čovjek sebe vidi većim i vrijednijim od drugih, te da bude samodopadljiv, slabost njegova uma i nedostatnost ljudskosti u njemu. Prirodno je da jedan veoma učinkovit metod za suzbijanje i uništavanje ove opake pojave jeste razmišljanje o životu, poretku koji vlada u svijetu i spoznaja svoga nefsa. Dakle, potrebno je shvatiti šta je to postojanje i koja smo mi karika u lancu stvorenog.
Psiholozi kažu: “Lične sklonosti koje nazivamo sebičnjaštvom javljaju se na terenu “našeg postojanja i egzistencije.” Bez obzira koliko nas društvene sklonosti vukle u društvenu djelatnost i bile uzrokom poboljšanja uvjeta društvenog života, naše lične sklonosti se uopće ne obaziru na društvo. U svakom segmentu u prvom planu je “ja”, što je osnov svih aktivnosti. U svakom poslu uzimaju se u obzir samo lična prava, a dužnosti i obaveze bacaju se za leđa. Ovo je mjesto gdje zločin biva nazvan različitim imenima, poput oholost, megalomanija i nadmenost, potraga za srećom i uspjehom, apetit za ličnim bogatstvom. Nesumnjivo je da sve ove naklonosti crpe energiju iz sebeljublja. Egoizam je taj koji čovjeka tjera da žrtvuje druge na oltaru sopstvene zablude i apetita. Drugim riječima zločinac, to je egoista.”[17]
Abdul-Melik Mervan postavio je u Horasanu jednog čovjeka na mjesto namjesnika. Jednoga dana, on izađe u grad u zlatnoj odori. Kretao se krajnje nadmeno i samodopadljivo. Sebeljublje je obuzelo cijelo njegovo biće. Najednom primjeti kako mu se približava neki čovjek. Kada mu je prišao dovoljno blizu reče mu: “Božiji robe takav nadmen hod izaziva Božiji gnjev i Resulullahovu srdžbu, a bogme i zloslutnost naroda.” Namjesnik mu reče: “A znaš li ti bolan ko sam ja?” Taj slobodni pametni čovjek mu odgovori: “Da, kako da ne, vrlo te dobro poznajem. Početak ti je prljava sperma bila, a na kraju bit ćeš uščula lešina, a između ovoga dvoga, prevoznik si izmeta!” Ovaj otvoren i jasan nastup sa porukom bijaše razlog da prekine svoj teatar nadmenosti.
Ukoliko čovjek shvati ovu realnost svojim razumom, prije nego li mu je neko kaže, neće se nikada vidjeti boljim od drugih. A kada druge vidi poput sebe sama, izgubit će sve razloge da ga drugi poštuju i da ga vide većim od sebe.
Hazreti imam Sadik, a. s., ohole svrstava u red idolopoklonika, pa čak i među nevjernike: “Ako nevjerstvo podijelimo na stepene, prvi i najniži bit će oholost.”
Hakim jednom prilikom upita imama Sadika, a. s.: “Koji je najniži stepen nevjerstva?” Imam je u odgovoru rekao: “Najniži stepen nevjerstva jeste oholost.”
Vidimo da, sa stanovišta imama Sadika, oholost nije nemoralna osobina, već je to jedan od stepena nevjerstva. Ustvari, ova osobina čovjeka izbacuje iz reda vjernika, a svrstava ga u grupu nevjernika. Tako da čovjek, vjernik, koji čeka sudnji dan, mora biti veoma oprezan, da ga Bog dž. š. ne bi zbog ovakve osobine, izbrisao sa liste vjernika i posljednji ga dan upisao među nevjernike, te ga i proživio s njima.
Imam Ali u Kumejl dovi uči: “Bože, utječem ti se od mogućnosti da me izbaciš iz grupe Tvojih prijatelja, a da me prispojiš grupi neprijatelja.” Ustvari, utjecanje Bogu uključuje i aktivnu pažnju prema djelima i moralu, a ne samo verbalni izraz.
d) Agresivnost (moralna)
Jedan od činilaca, koji su uzročnici pojave oholosti u čovjeku, jeste moralna agresivnost. Ukoliko čovjek ne kontrolira svoje moralne osobine, korak po korak, prirodna sklonost ka ličnoj koristi, natjerat će ga da se služi agresivnošću. Agresivnost je ustvari jedna vrsta sebeljublja i oholosti. Dakle čovjek sebi daje za pravo da se prema drugima agresivno ponaša i sa njima postupa na nedoličan način, tako što neće uvažavati njihova prava i ugled i što će ih maltretirati. To ukratko znači oholost. Na temelju spomenutog, ukoliko bi u svojim privatnim životima osjetili kako smo počeli bivati agresivnim, što znači da nam više nije bitna čast drugih ljudi, znajmo da smo zahvaćeni jednom vrstom virusa oholosti i da trebamo što brže razmišljati kako da se očistimo i izlječimo od njega.
e) Osjećaj unutarnje bezvrijednosti
Još jedan od činilaca koji nas potiče na oholost jeste svijest o ličnoj bezvrijednosti. Čovjek želi putem oholosti nadomjestiti unutarnju bezvrijednost. Međutim, nije svjestan da tom metodom samo pospješuje i vanjsko poniženje. Imam Sadik, a. s., u jednom hadisu kaže: “Nema čovjeka koji je ohol ili je nasilan i agresivan, a da u sebi nema osjećaja niže vrijednosti.”[18]
Imam Ali, a. s., kaže: “Ko pređe svoje granice, ljudi će ga omalovažavati.”[19]
U svakom slučaju, ohol čovjek neće biti prepušten sam sebi, nego će oboljeti od velikog broja pratećih slabosti, kao što su nasilništvo, agresivnost, nelogična očekivanja, gubljenje kontrole iz ruku, gaženje tuđih prava, kršenje zakona i omalovažavanje ljudi.
Pametan i svjestan čovjek prije nego li dopadne kandži, ili pak ukoliko je upao u ovu sranputicu, izabrat će najbolji put da se spasi i oslobodi te opasne nemani. Međutim, ukoliko ustraje u svojoj maloumnosti, sigurno će mu se iz dana u dan povećavati broj problema i bit će sve veći. Moguće je, također, da se sve to završi i ludilom, a tada je kasno za svako liječenje.
Islam je u cilju očuvanja i postizanja psihološke higijene u društvu i društvenog zdravlja pojedinaca predložio dva načina. Prvi način je u vezi sa sprječavanjem bolesti i preventivi, a drugi je sam metod liječenja. Dakle, ukoliko smo zaraženi, moramo razmisliti šta ćemo činiti da se riješimo te zaraze.
U vezi sa prvim putem, iznijet ćemo jedan logičan dokaz koji nas poziva da ga praktično prihvatimo. Dakle, svaki pojedinac cijeloga života kreće se za nečim što se naziva sreća i savršenstvo. Čezne da postigne sreću i priskrbi sebi savršenstvo koje dostoji ljudskom biću. Put za stizanje do toga ograničio je na dvije stvari i to prvu, stjecanjem koristi i drugu, odbijanjem štete. Dakle, za svaku stvar, u vezi sa kojom shvati da mu može biti korisna za stizanje do sreće, ulaže napor i pokušava je priskrbiti za sebe. S druge strane, sve što osjeti da mu predstavlja smetnju ili teškoću na tom putu pokušava, krajnje ozbiljno, izbjeći ili pak riješiti se toga. Sve je to u potpunosti razumljivo, opipljivo, iskušano i dokazano. Islam je iskoristio ovakvo urođeno čovjekovo obilježje te u vezi s tim kaže da je oba puta, za stizanje do sreće i savršenstva, jedino moguće ostvariti oslanjanjem na Boga i Njegovu apsolutnu moć.
U vezi sa stjecanjem koristi kaže:
Sav uticaj (slava, snaga) pripada Allahu.[20] Åöäøó ÇáúÚöÒøóÉó áöáøåö ÌóãöíÚðÇ
Dakle, ukoliko čovjek želi utjecaj i slavu, mora se osloniti na Boga u čijim rukama je apsolutan slava i uticaj.
A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagodati i s neba i iz zemlje slali.[21]
æóáóæú Ãóäøó Ãóåúáó ÇáúÞõÑóì ÂãóäõæÇú æóÇÊøóÞóæÇú áóÝóÊóÍúäóÇ Úóáóíúåöã ÈóÑóßóÇÊò ãøöäó ÇáÓøóãóÇÁ æóÇáÃóÑúÖö
Raspolaganje blagodatima Nebesa i Zemlje uvjetovano je imanom i poštivanjem granica bogobojaznosti.
Kur'an također govori: A da se pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili.[22]
æóÃóáøóæö ÇÓúÊóÞóÇãõæÇ Úóáóì ÇáØøóÑöíÞóÉö áóÃóÓúÞóíúäóÇåõã ãøóÇÁ ÛóÏóÞðÇ
Saobrazno pravilima istaknutim u spomenutim ajetima, ukoliko čovjek teži koristi i ostvarenju sreće, može to ostvariti vjerom u Boga i uvažavanjem nepovredivosti zakona stvaranja.
Prigovor:
Ukoliko je uživanje u blagodatima i bogatstvo uvjetovano vjerom u Boga, otkuda svi ovi bogataši među nevjernicima i idolopoklonicima, koji pored toga osvajaju sjajne rezultate u nauci, tehnologiji, industriji. Kako je moguće pomiriti ove dvije krajnosti?
Odgovor:
Ukoliko čovjek prekine vezu sa Bogom i zbiljom, neće imati ništa drugo na šta se može osloniti tako mu ne preostaje ništa drugo u šta bi mogao polagati nade osim dunjaluka i užitaka. Takav čovjek sve napore koncentrira na stjecanju i očuvanju tog dragocjenog predmeta. Međutim, taj oslonac ne može zadovoljiti čovjeka. Zbog toga što je Dunjaluk, u biti, pun sukoba i promjena. Svakog trenutka svjedoci smo promjena, nestajanja i propasti. Pored svega toga, čovjek stalno razmišlja o širenju. Pod utjecajem takvog razmišljanja nikada nije zadovoljan sa onim što ima i stalno se kreće za onim što nema. Unutarnje stanje koje ima jeste osjećaj siromaštva i nedostatka što ispunjava njegovo biće, a sve to rezultira osjećajem nezadovoljstva sa životom i ne uživanjem u njemu. Teže od svega toga jeste osjećaj da, prolaskom vremena, gubi snagu, polahko stari i osjeća nemoć. Osjećaj smrti i odvajanja od imetka i ovosvjetske moći koju je stekao i u koju je uložio cio svoj život, oduzimaju mu sve užitke i pretvaraju mu život u bol.
Allame Tabatabai divno je opisao stanje ovakvih ljudi: “Život čovjeka bez Boga, sveden je na dvije rečenice.On je u stanju koje je poput neprolazne nesreće koja ga stalno uznemirava. Osjeća neezadovoljstvo s onim što ima i vezanost za ono što nema.
To je smisao one poruke iz Kur'ana gdje se kaže da će se onima koji Boga napuste, dati tijesan život.”[23]
A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će tijesnim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.
æóãóäú ÃóÚúÑóÖó Úóä ÐößúÑöí ÝóÅöäøó áóåõ ãóÚöíÔóÉð ÖóäßðÇ æóäóÍúÔõÑõåõ íóæúãó ÇáúÞöíóÇãóÉö ÃóÚúãóì
Ne želi se, dakle, životna tjeskoba i problemi usporediti jedino sa siromaštvom u imetku, tako da ne možemo reći kako su bogati nevjernici u boljem položaju od onih koji vjeruju u Boga.
U vezi sa sprječavanjem štete i prijetnje u Kur'anu se kaže:
Svu moć samo Allah ima...[24] Ãóäøó ÇáúÞõæøóÉó áöáøåö ÌóãöíÚÇð
Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji![25]
áøöáøóåö ãÇ Ýöí ÇáÓøóãóÇæÇÊö æóãóÇ Ýöí ÇáÃóÑúÖö
Vojske nebesa i Zemlje jesu Allahove.[26] æóáöáøóåö ÌõäõæÏõ ÇáÓøóãóÇæóÇÊö æóÇáúÃóÑúÖö
One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti.[27] Åöäøó ÇáøóÐöíäó ÂãóäõæÇ æóÚóãöáõæÇ ÇáÕøóÇáöÍóÇÊö ÓóíóÌúÚóáõ áóåõãõ ÇáÑøóÍúãóäõ æõÏøðÇ
Poruke ajeta koje smo prenijeli jasne su i razumljive. Jasno se kaže: ''Čovječe, ti što želiš od sebe odbiti sve nevolje i prijetnje, znaj da ti za to treba moć i podrška, a svu moć, sve vojske i sve ono što ti za to treba, u rukama je Apsolutnog Gospodara.'' Zaključak je jasan – jedino se oslanjanjem na Boga i činjenjem dobrih djela, možeš uvrstiti u grupu onih koji će voljeni biti. Kada budeš voljen, ko će te to voljeti? Jasno je, ukoliko su sve vojske u moći Božijoj, On će učiniti da ti one budu zaštita. To znači da ti oni koji te vole neće nikada nažao učiniti, nego će ti uvijek podršku pružati, ali samo s Božijim dopuštenjem.
Putevi izlječenja nefsanskih osobina predočeni su na dva načina. Svaki od njih može uništiti neke od tih osobina. Jedan je teoretski, a drugi praktičan put.
Ukoliko čovjek sam dobro osmotri i ispita oholost i uobraženost, zgadit će se sam sebi. Začudit će se pojavi da čovjek, koji je namjesnik Božiji na zemlji, mora imati loše nefsanske i moralne osobine. Oholost je ispoljavanje i objavljivanje nefsanskih osobina i šejtanskih moralnih karakteristika. Oholost je posljedica sujetnosti i nemarnosti za Zbiljom. Oholost je jasan pokazatelj neznanja koje “krasi” oholog čovjeka. Ukoliko čovjek detaljno razmisli o samom sebi, primjetit će da je, ukoliko pronađe pokazatelje neznanja u sebi, to veoma sramotno i ponižavajuće za njega. Oholost je dokaz siromaštva čovjeka. Čovjek uzima za razlog uzdizanja iznad ostalih ljudi svoju ljepotu, imetak, namještaj, zvanje i društveni uspjeh. Značenje ovakvog ponašanja jeste da on u sebi ne vidi nikakvu vrijednost i da je zaboravio svoje ljudsko mjesto. Kada izgubi sebe samoga, mora se okrenuti vanjskim stvarima kako bi pomoću njih nadoknadio gubitak i sebe predstavio vrijednim. U svemu tome, ljude koji ne posjeduju te stvari oni smatraju od sebe nižim. Mewlana u ovom kontekstu daje veoma lijep prikaz o tome kako je oholost ustvari idolatrija.
Majka idola, idol vašeg nefsa je,
drugi idoli zmije a ovaj aždaha je.
Jedan učenjak kaže: “Svaka vrsta želje za potčinjavanjem i nadmoćnošću pokazatelj je manjkavosti osjećaja duhovne sigurnosti. Naredbodavac, koji se prema podređenima odnosi strogo i uz ispoljavanje sile, na taj način, ustvari, svjedoči svoj skriveni strah, od eventualnog gubljenja kontrole nad disciplinom te poslušnosti podređenih. On veoma dobro zna da njegova ličnost i ugled posjeduju više negativnog nego pozitivnog. Ovaj zakon vrijedi i za muža koji provodi silu nad svojom suprugom kao i za strogog i nasilnog oca.[28]
Ovdje moram reći hiljadu pohvala islamu, vjeri koja je u najmračnijem vremenu, ostavila za sjećanje najuzvišenije moralne i odgojne misli i pouke koje zalaze u sve pore čovjekovog života. Imam Ali, a. s. kaže: “Nema čovjeka koji se uzoholiho i osilio, a da to nije zbog niskosti i bezvrijednosti koja se krije u njemu.”
Kur'an u suri Al-Hadid u šesnaestom ajetu, u vezi sa ovom temom poručuje: Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene? Ãóáóãú íóÃúäö áöáøóÐöíäó ÂãóäõæÇ Ãóä ÊóÎúÔóÚó ÞõáõæÈõåõãú áöÐößúÑö Çááøóåö æóãóÇ äóÒóáó ãöäó ÇáúÍóÞøö
Ukoliko skrušenost srca zbog prisustva Božijeg bude ostvarena. Taj čovjek će biti ponizan, a srce će mu pomoći u dva bitna momenta, prvo, neće mu dozvoliti oholost i nadmenost, već će ga ukrasit etičkom prefinjenošću i lijepim moralnim vrlinama. Drugo, pomoći će mu da u robove Božije gleda sa poštovanjem, zbog toga što su svi ljudi mjesto ispoljavanja Uzvišenog. Čovjek, koji je zaljubljen, voli i poštuje sve ono što pripada Ljubljenom.
Mewlana kaže da svaki čovjek vidi onako kakav i sam jeste i čuje onako kakav jeste. Čovjekovo ponašanje rezultat je njegova morala. Ukoliko mu je moral lijep, vidjet će djela drugih ljudi lijepim, ukoliko pak bude imao loš moral i djela će drugih ljudi vidjeti lošim.
Vidje Ahmeda Ebu Džehl i reče,
lošeg li lika od Hašimija izraste.
Reče Ahmed njemu smjerno,
istinu reče premda si kvaran.
Vidje ga Siddik reče o Sunce,
ni istočno ni zapadno, zasjaj.
Reče Ahmed istinu reče dragi,
Prisutni zboriše žustro Ahmedu
reci pravo zašto potvrdi oba govora ova?
Reče ja ogledalo sam srca vaših,
Turčin i Indijac u meni vide ono što jesu.
Čovjek, dakle, uvijek gleda u svijet, ljude i stvorenja te ih na osnovu svoje duše komentira. Zašto su tragovi istinitog jezika drugačiji od tragova lažljivog jezika? Zato što svaki trag ima odgovarajući kvalitet, kao i subjekt koji ga je ostvario. Ovo pitanje srodnosti jeste filozofska tema i tema stvaranja, a ne obična priča i moralni savjet.
Mewlana dalje poručuje da, ukoliko neko sebe predstavi evlijom Božijim, vidjet će ga upravo onakvim kakav i jeste. Ono što čovjek vidi u ogledalu nije ništa drugo sem njega samog. Ukoliko sam bude ponizan, sve će ljude vidjeti takvim. Tako da će na njihovu poniznost i sam biti skrušen, a oni će, vidjevši ga takvim, pokazati poštovanje prema njemu. On će na poštovanje drugih prikladno reagirati, što dovodi do rezultata koji njemu odgovara.
Međutim, ukoliko u ogledalu svoje duše pronađe oholo ponašanje, reakcija će biti ohola. Sasvim je prirodno da će ga ljudi upravo takvim i procjeniti, što će ga uznemiriti i učiniti nezadovoljnim, a to će rezultirati gorkom recipročnom životnom vezom.
Dakle, putevi liječenja duhovnih bolesti jesu upravo dvije metode. Jedan metod čine razmišljanja, čiji rezultat jeste upoznavanje sebe, a drugi metod je praktičan, koji jača i ustabiljuje čovjekovu misao, tako da u suri Merjem Uzvišeni kaže:
One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti.[29] Åöäøó ÇáøóÐöíäó ÂãóäõæÇ æóÚóãöáõæÇ ÇáÕøóÇáöÍóÇÊö ÓóíóÌúÚóáõ áóåõãõ ÇáÑøóÍúãóäõ æõÏøðÇ
Postat će omiljen srcima, a i on će voljeti svoje naklonjenike što rezultira ugodnim i sretnim životom. Dakle, ukoliko vidimo da nas neko ne voli, upitajmo sebe, zašto ne volim ljude? Ukoliko čujemo da su nas ogovarali, upitajmo se zašto li ja ogovaram? Ukoliko budemo temeljiti u nastojanju da dođemo do odgovora na ova pitanja koja sami sebi postavljamo, to će u isto vrijeme značiti da svaki odgovor ustvari predstavlja čišćenje od dotične mahane, a čineći to primjetit ćemo da, što u sebi imamo manje mahana, manje ćemo ih vidjeti i u drugim ljudima. Kada mahane nestanu, nema više razloga za zabrinutost, zavidnost, mržnju i ostalo. Ukoliko nam je hanuma danas pripremila hranu, a mi to primjetimo i pohvalimo njeno umijeće i trud, sutra će hrana sigurno biti bolja. Međutim, ukoliko njen trud popratimo kritikama i izvoljevanjem, sjetimo se, u tom trenutku, kur'anske poruke: Ukoliko zahvalni budete Mi ćemo vam uvećati, a ukoliko budete (ćorave mačke) porekli, zaista je Moja kazna žestoka. Moguće je da će sutra biti još gore, i ne samo da će hrana biti lošija, nego će se pokvariti i njen moral, neće biti više njene milosti, ponašanje će biti sve gore i gore. Međutim, ukoliko tražimo krivca, naći ćemo ga u nama samima i u našem nedoličnom ponašanju.
Sljedeća bi odgojna tema bila skromnost i skrušenost. Nasuprot prvog utiska koji se dobiva kada se čuje ovaj prosti naziv ipak ne treba se prevariti, zbog toga što je riječ i nečemu vrlo važnom i vrijednom. Ukoliko se zanemare granice i uzroci skrušenosti moguće je padanje i sukob sa mnogim problemima. Svaki vjernik musliman na temeljima učenja vjere islama kada je u pitanju odnos prema drugima ne samo da ne smije biti ohol već mora biti skroman. Skromnost je jedna vrsta poštovanja autoriteta drugih ljudi i uvažavanja i čuvanja njihove svetosti, bez obzira kojoj grupi i sloju ljudi da pripadaju. A načinom čuvanja duše od zaprljanosti lošim atributima jeste i vrsta gordosti i samoljublja.
U islamskim je hadisima dosta mjesta posvećeno savjetima i upućivanju ka skromonosti. Vjerski su prvaci i Božiji ugodnici i sami imali ovo pohvalno svojstvo, i njegovim prakticiranjem pozivali na njega. Činili su velike napore s ciljem propagiranja ovog insanskog svojstva. Nisu vidjeli nikakver razlike između bogatih i siromašnih, bijelih i crnih već sve su ih posmatrali sa krajnjom dozom poštovanja.
Usljed velikog značaja ove teme obratit ćemo pažnju na sadržaj sljedećih hadisa:
a) Prenosi se da je Musa bin Dž'afer, a.s. prolazeći sa ashabima jednim mjestom naišao na veoma ružnog crnca. Nazvao mu je selam i sišao sa jahalice. Dugo su pričalu da bi mu zatim Imam ponudio pomoć ukoliko mu kada zatreba. Nakon toga ashabi mu rekoše: “O sine Resulov, sjediš sa takvim čovjekom i nudiš mu pomoć, a ustvari on je taj što se tebi treba obratiti?” Imam odgovori: “Ovaj crnac rob je među robovima Božijim, na osnovu knjige Božije moj je brat, a i komšija na zemlji Božijoj. Povezao nas je najbolji babo koji se zove Adem, a.s., i najvrijednija vjera koja za zove islam.”[30]
b) Čovjek porijeklom iz Belha kaže: “Bio sam saputnik imama Ride, a.s., kada je putovao u Horasan. Jednoga je dana pozvao za sofru sve svoje sluge, tako da su se na njoj okupili i crnci i ostali. Rekoh mu: “Na raspolaganju ti je moj život, mogli bi napraviti odvojene sofre!” On reče: “Ušuti! Bog nam je jedan, majka nam je jedna i babo također. A Bog nagrađuje prema našim djelima.”
Poruke hadisa:
U ovim dvama hadisima koji ustvari predstavljaju praktični život ovih velikana, postoji veliki broj poruka i pouka. Sada ćemo ukratko ukazati na neke od njih.
1. Realnost
U ovim hadisima da se primjetiti realan pogled koji su imali i imam Rida i njegov babo, a.s. Realnost se ogleda u načinu kako su oba postupala prema drugima što su objašnjavali prostom činjenicom da su u pitanju robovi Božiji. Pošto smo mi robovi i oni također robovi Božiji dakle potrebno je da druge uvažavam i poštujem jer jednaki smo.
2. Uvažavanje vjerskog bratstva
Pored toga što smo obojica robovi Božiji, ima još jedna karika koja nas zbližava. Riječ je o vjerskom bratstvu. Kur'an jasno naglašava: zaista vjernici su braća. To je konačna nepromjenljiva istina da su vjernici braća jedni drugima. Dakle Kur'an je karika u kojoj smo svi okupljeni na osnovu čega moramo biti jednaki.
3. Uvažavanje čovječnosti
Kada naglašavaju da su nas otac i majka doveli na ovaj svijet to znači da je činjenica da smo ljudi ustvari obavezujuća. Obavezuje nas da poštujemo druge. Dakle čovječnost čovjeka ima svoje zahtjeve koji se moraju poštovati.
4. Komšiluk
To što nas je Bog na ovom svijetu učinio komšijama nalaže nam u zadatak da jedni prema drugima budemo skromni i skrušeni. Istina je u tome da smo došli iz nematerijalnog svijeta i iz svjeta ezela, tj. vječnosti zakoračili smo po ovoj planeti a smjer nam je beskonačni svijet. Kratko vrijeme moramo provesti na ovoj prolaznoj ruiniranoj stanici. Pošto je to tako u tom slučaju moramo poštovati svoja komšijska prava i dužnosti te da ne dovodimo u pitanje i ne pokvarimo svoju vječnost međusobnim uznemiravanjima.
Sve ove poruke objedinio je imam Ali, a.s., u dvije rečenice u Stazi rječitosti. U savjetu koji daje Malik Aštaru kako da se ponaša na svojem položaju Imam kaže: “O Malik, ili su ti braća u vjeri ili su isti tebi po stvaranju, zato respektuj i uvažavaj ljude.”
Skromnost se na osnovu povoda i razloga može podijeliti na više vrsta. Međutim općenito gledano možemo je podijeliti na dvije vrste. Premda svaka od ovih dviju vrsta ima svoje podvrste skromnosti.
a) pohvalna skromnost,
b) pokuđena skromost.
Postoji jedna vrsta skromnosti koja je sa islamskog stanovišta sveta i veoma pritvrđena i pohvaljena a koju priznaju i hvale razumni ljudi, naziva se pohvalna skromnost. Dočim, postoji i skromnost koja niti je poželjna ni opravdana ni razumna a niti ono što se očekuje. U pohvaljenoj skromnosti postoje postoje dvije veoma važne činjenice. Svaka od njih upotpunjuje jedna drugu i pokazatelj je dozvoljenosti i pečat ispravnosti skrušenosti.
Prva činjenica jeste da skromnost ne ode u ekstremnost, tj. da ne pređe granice skromnosti. Ukoliko bi prešla granice sigurno bi gradirala u ulagivanje i podilaženje. A ove dvije osobine su bezvrijedne, loše i osuđene.
Druga je činjenica da razlog i povodi skromnosti budu časni i moralno dostojanstveni islamski opravdani, s ciljem poštovanja tuđih prava i njihovih ličnosti i autoriteta, a ne da budu potaknuti slabošću nefsa. Drugim riječima skroman je onaj čovjek koji ima samouvjerenje i sigurnost te u sebi nema ama baš nikakvog osjećaja niže vrijednosti, i jedino s poštovanjem ljudske i moralne dužnosti da uvažava ljude i prema njima da pokazuje skromnost.
Imam Ali, a.s., u sklopu objašnjavanja ljudkskih vrlina u vjernicima u vezi sa skromnošću kaže: “Oni su moralno ugodni a po prirodi su mehki i skromni, međutim psihički su tvrđi i postojaniji od kamena. Prema ljudima se ponašaju skromnije i od običnoga roba.”
U ovom hadisu granice su veoma lijepo ocrtane. Psihički su poput stjena postojani i sigurni ali praktično su ugodniji i od jutarnjeg povjetarca. Duh vjernika je zbog mira i sigurnosti koju crpi iz vjere u Boga postojaniji od planine, međutim djela su mu od ružine latice mekša.
Islam želi časne i dostojanstvene sljedbenike. On ih drži slobodne i ponosite. I ni u kom slučaju nije spreman oduzeti čovjeku čast i slobodu a o tome se ni misliti ne može kada su u pitanju sljedbenici. Da bi dokazali ovu tvrdnju citirat ćemo nekoliko hadisa.
Poslanik je rekao: “Ni jednom vjerniku nije dozvoljeno da se ponizi svojim rukama.”
U sljedećem hadisu Hazret, s. a. v. a, kaže: “Vjernik nema pravo poniziti samoga sebe.”
Ebu Abdullah, a.s., reče: “Bog je prepustio vjernicima sve poslove osim poniženja samoga sebe.”
Askeri, a.s. rekao je: “Kako je ružno za vjernika da želi nešto u čemu je njegovo poniženje.”
Ebu Abdullah, a. s., kaže: “Uzvišeni je Gospodar vjernicima prepustio sve poslove, ali im nije dozvolio poniženja samih sebe.”[31]
Napomena:
Osjećaj časti, ponosa i slobode sa islamskog gledišta nije samo nefsanski osjećaj, već je to ustvari jedna naredba za rad i zalaganje, naredba prihvatanja i podnošenja problema na putu stjecanja časti. Imam Ali, a. s., na jednom mjestu kaže: “Podnošenjem teških problema i ozbiljnih poteškoća postiže se visoki stepen i vječni rahatluk.” Čast bez zalaganja i truda nema nikakvoga smisla.
Fikhski propis:
Ukoliko postoji voda, obavezno je uzeti abdest za namaz a tejemum u tom slučaju je neispravan.
Islamski su pravnici u kontekstu ovog propisa istakli mišljenje da, ukoliko voda postoji, a vlasnik vode je čovjek koji je daje ali uz naglašavanje kakvu uslugu čini, čovjek koji je obavezan uzeti abdest nema pravo prihvatiti tu vodu, već treba uzeti tejemum i obaviti namaz.
Poslanik Muhammed, s. a. v. a., primjer čovječnosti
Ali ibn Ebi-Talib, a. s., prenosi: Jednom je prilikom Poslanik došao među ljude, ashabe, koji su ga dočekali na taj način što su mu ustali na noge i uz poštovanje s osmjehom na usnama rekli: “Evo ga, naš gospodin i zaštitnik.” Poslanik se veoma naljuti i reče: “Ne nazivajte me sejjidom i zaštitnikom, recite naš Poslanik ili Božiji resul, istinu govorite i ne pretjerujte u govoru kako ne biste zalutali.”
Poučni momenti ovoga hadisa:
1. Realnost
Poslanik u svom prosvjetljenom govoru, kojim se obratio prisutnim, kaže da ga ne oslovljavaju sejjidom i vođom, već da ga nazivaju Božijim poslanikom. Zato što je dužnost poslanstva prenošenje Božije poruke, dok naziv vođa može u umovima proizvesti osjećaj lažnih privilegiranosti i nadmoći, što može zaplašiti i zabrinuti ljude. Zatim Poslanik ističe dvije veoma važne činjenice: Prvo, trudite se da govorite Istinu i ono što je sigurno postojano, zato jer je riječ pokazatelj načina razmišljanja i morala. Kada su riječi neumjesne, sagovornik shvata vrijednost govornika, te ga neće ni poštovati. Drugo, pretjerivanje u govoru čovjeka dovodi do griješenja i zalutalosti u djelima.
2. Čuvanje ravnoteže u životu
Ukoliko čovjek izađe iz ravni ravnoteže lično će zapasti u smutnju i zabludu, a ista takva sudbina neće mimoići ni društvo. Upravo zbog toga, imam Ali, a. s., kaže da iskazivanje ovakve vrste poštovanja negativno djeluje i na jahača u kojem budi osjećaj privilegiranosti, a također uzrokuje poniženje pješaka. Ovo nam nalaže neizostavno poštovanje granica u toku cijeloga svoga života u svim njegovim segmentima. I ne smijemo sebe predstavljati ni boljim ni gorim ni manjim ni većim od onoga što jesmo, jer ako to i ne bude utjecalo na nas lično, sigurno će negativno djelovati na članove društva koje će odvući na stranu smutnje, a mi smo u vezi s takvim zastranjenjima i ljudski i moralno i, što je najvažnije, islamki odgovorni.
3. Djela imaju svoje šerijatske i istinske posljedice i tragove
Imam Ali, a. s., kaže: “Pored toga što prikazivanje sebe niskim i bezvrijednim još na Ovom svijetu ima svoje istinske tragove i što povlači za sobom talas nevolja, teškoća, poniženja i drugih problema, na Ahiretu je to isto povod za kažnjavanja i Božije ljutnje.” Zato čovjek treba biti pažljiv da mu djela ne budu od onih koja će prouzročiti negativne posljedice i Ovoga i Onoga Svijeta.
4. Svako djelo treba odvagati i vidjeti kakve ima rezultate i učinke
Imam Ali, a. s., kaže da je moguće da neko djelo bude do te mjere loše da za sobom povlači muke i Ovoga i Onoga svijeta. Kako je samo loše i bolno i koliko čovjek nije svjestan kada izabere da čini ovakva djela u svome životu! Moguće je, također, da neka djela za sobom povlače mir, rahatluk i sigurnost Ovoga svijeta, a nagradu Onoga svijeta. Kakva je samo sreća u odabiranju upravo takvih djela!
5. Obavezno je čuvati plemenitost i poštenje drugih ljudi
U vezi sa svetošću ljudi Imam Ali, a. s., kaže: “Da bih očuvao obraz i čast drugih ljudi ne volim da mi direktno iznose svoje potrebe i probleme u lice, već volim da ih napišu na papir i da mi to predaju u pismenom obliku, da bih na taj način i ispunio njihovu potrebu, a i da bih im očuvao čast i obraz.” Zbilja je ovo vrhunac veličine, plemenitosti i čovječnosti! Lažne pristalice ljudskih prava trebaju dođi i naučiti lekciju o čovječnosti koju islam drži.
Pitanje samom sebi:
Da li se od nas očekuje da ne trebamo tražiti, već da se trebamo sukobiti sa životnim problemima i oštriti kandže?
Ustvari, to nije naša obaveza, već nam je obaveza zalaganje i uzimanje drugih za ruke i spašavanje čovječnosti. Nije smisao u tome da čovjek ispruži ruku zarad potrebe, bez obzira o kakvoj se potrebi radilo. Potrebe mogu biti tako različite poput naprimjer ekonomske, moralne, tehnološke, naučne, industrijske, vojne, političke, menadžmentske i druge. Smisao je u tome da se na plemenit način i krajnje moralno, ljudski i islamski prihvate ruke zaostalih i palih, a to, osim uz zalaganje i napor, nije ostvarljivo.
Logika islama je u jendoj rečenici: “Podnošenjem teškoća postižu se visoki stepeni i vječni rahatluk.”[32]
Prihvatanje teškoća rezultira postizanjem visokih deredža i trajnog rahatluka. Dakle, ukoliko želimo osvojiti vrh sreće, moramo biti spremni uhvatiti se u koštac sa problemima. Ali, ne sa običnim problemima, već sa stvarnim teškoćama i velikom istrajnošću. Kur'anski zakon kaže: Zaista čovjek neće imati ništa osim onoga što zasluži.
Najbolji i najosnovniji put borbe sa svim ponižavanjima i osjećajima niskosti jeste upravo put napora i rada na skupljanju ljudskih vrlina i osvajanju visokih razina na znanstvenom i moralnom polju. Ovu je mogućnost Uzvišeni Bog dao, tj. usadio u svakog čovjeka. Ukoliko bi čovjek posvetio samo malo vremena na upoznavanje samoga sebe, shvatio bi kakvu veliku moć ima i kakve sve tragove iza sebe može ostaviti. To je logika islama, koja je za jedini put stizanja do materijalnih i duhovnih savršenosti, ostavila put zalaganja i napora.
Jedna od stvari koja se u islamu, kada su u pitanju društveni odnosi, veoma naglašava jeste čuvanje svetosti, i prepoznavanje mjesta i vrijednosti članova društva. Islam do te mjere govori u vezi sa ovom temom da čovjek zbilja ne može znati gdje počinje, a gdje se završava.
Imam Ali, a. s., savjetuje robove Božije: “Ne dozvolite da vama nadvladaju džahilijetski moral i (ne)kultura. Ne prakticirajte u međusobnim odnosima i svakodnevnom životu džahilijetske običaje.” Zatim nastavlja: “Poštujte starije i budite milostivi prema mlađima.” Majke, očeve, nene, djedove, starce, napaćene, učitelje, nastavnike, profesore i druge poštujte i uvažavajte. Budite milostivi prema mlađima. Ukazivanjem milosti i naklonosti prema njima, predajete društvu kvalitetno odgojene ljude. On nam, ustvari, poručuje da, ukoliko ne budemo poštovali starije i ne budemo iskazivali milost prema mlađima, ustvari se ponašamo upravo onako kao što je najbolji put za međusobno udaljavanje u islamskom društvu. A takvo šta pokazatelj je džahilijeta i neznanja, a ne civiliziranosti i visokih socijalnih standarda.
Imam Ali, a. s., na položaju vjerskog vođe zna dobro svoju obavezu i dužnost i zna da treba odgovarati na potrebe i stanje muslimana, te u javnom istupu kaže: “Svako ko ima potrebu i želi mi se obratiti u vezi sa njom, neka to učini pismenim putem, jer želim na ovaj način očuvati vašu čast i obraz.”
Ukoliko bi proanalizirali ovaj hadis, našli bi u njemu cio svijet plemenitosti i časnosti. On čak ne želi gledati lice čovjeka koji ima potrebu, a koji stoji pred njim, kako bi na taj način sačuvao čast potrebitog. Imam ovim postupkom objavljuje da želi očuvati netaknute čast i obraz svakoga pojedinca. On želi reći da nam naša časna vjera islam i dragi poslanik Muhammed, s. a. v. a., ne dozvoljavaju da u islamskom društvu budemo povod stvaranju neprilika u kojima bi se blatilo dostojanstvo i čast, te u kojima bi pojedinci bili primorani na ponižavanje i obeščašćenje. On želi reći da islamski vođa nema pravo, zbog toga što ima moć vladavine, ponižavati druge ili biti povodom tuđega poniženja, pa makar to bilo u službi pomaganja.
Također se prenosi da se jednoga dana, jašući konja, uputio u neko mjesto. Prošavši pored jendog mjesta, priključi mu se grupa pješaka. On stade te im reče: “Zar ne znate da je pješačenje ljudi pored jahača povod za kvarenje jahačevog morala, a sa druge strane također je povod za ponižavanje pješaka. Zato se vratite i nemojte me pratiti.”
Zar muslimani ne bi ovo pravilo trebali primjeniti na svom stanju pa ga uzeti za primjer koji im daje do znanja da naša zaostalost i kaskanje za naprednim svijetom u segmentima nauke, tehnologije i industrije ustvari upravo predstavlja nas kao pješake pored jahača svjetskih uređenja!? A to je povod za naša poniženja.
Dakle treba u svakom segmentu pripremiti materijal i sredstva za islamski napredak i ponos.
Jednom prilikom Ali, a. s., uputio se u Siriju, u grad Anbar. Veliki broj stanovnika toga mjesta bijaše izišao njemu u doček. Kada su ga vidjeli da se približio naselju, svi su sjahali sa svojih konja i potrčali mu u susret. Među njima bilo je i gradskih uglednika. Stigli su do njega i počeli ga tako u grupi pratiti. Imam ih upita: “Zašto to radite?” Odgovorili su mu kako je njihova tradicija da, kada god dolazi neka istaknuta ličnost, da ga na taj način dočekaju i ukažu mu poštovanje. Imam reče: “Zaklinjem se Bogom, da vaši velikani od tog čina nemaju nikakve koristi, međutim vi ste ti koji svojim zahmetom kvarite svoj dunjaluk vlastitim rukama, a na Ahiretu ćete biti pitani i kažnjeni zbog takvoga djela.” Zatim reče: “Kako je štetna muka čija je nagrada kazna, a kako je ugodna lahkoća i sloboda koju prati zaštita od Božije kazne!”
Samoljublje i zaštita sopstvene biti, jedan je od urođenih nagona kojeg je Uzvišeni utkao u ljudsko biće. Ovaj nagon potiče čovjeka da sa ciljem zaštite svoje ličnosti čini velika zalaganja. Svaki čovjek, svojim fitretom, dakle urođeno, voli svoj život. Kada je žedan ili gladan, kada se razboli ili kada mu je život u opasnosti, samoljublje ga inicira na akciju. Na osnovu upravo ovoga nagona, čovjek voli svoju čast i obraz. Islam, čiji zakoni upotpunosti odgovaraju čovjekovoj prirodi, naredio je da se svetosti, kada je u pitanju svaki pojedinac i kada su u pitanju drugi ljudi, čuvaju i da se o njima vodi briga.
Prema stavovima psihologa, samoljublje ima svoja različita ispoljavanja u vezi sa dušom i tjelom kada se prikazuje u različitim izdanjima. Dokle god ne bude bilo neslaganja u tim ispoljavanjima, svako zasebno funkcionira prirodno i bez problema biva zadovoljeno. Međutim, problem se javlja u trenutku kada se u ispoljavanjima sebeljublja stvori sukob i neslaganje, te čovjek dođe u situaciju da ga muči pritisak osjećanja koja su međusobno oprečna. U tom trenutku treba istaći čovječnost i pokazati pravu ulogu razuma u čovjeku. Ima pojedinaca koji u ovakvim unutarnjim sukobima skliznu sa staze razuma i razumnih rješenja i zapadaju u muke koje često znaju završiti ludilom ili pak samoubistvom, a veliki dio pojedinaca utjehu i pomoć potraži u drogama, alkoholu i duhanu.
Monteskije u svojoj veoma vrijednoj knjizi U duši zakona kaže: “Samoljublje i zaštita svoga nefsa susreće se sa brojnim problemima. Nekada se manifestira u obliku oprečnih akcija i postupaka. Samoljublje nekada uzrokuje da sebe žrtvujemo u ime ljubavi prema sebi. Nalazimo zadovoljstvo u tome da se odreknemo života. Što je pokazatelj da sebe volimo više i od sopstvenog života.”
Gubljenje slobode, časti i dostojanstva islam posmatra kao jednu vrstu duhovnog samoubistva i moralnog kraha. Islam na ovo gleda s uvjerenjem da ljudi koji, kada naiđu na neke za njih neprebrodive situacije, odlučuju se izvršiti tjelesno samoubistvo, što svako smatra slabošću a ne hrabrošću. Međutim, dešava se i takva pojava da pojedinci odluče izvršiti moralno, tj. duhovno samoubistvo. Sa gledišta logike islama ovo je višestruko veća slabost od pravoga samoubistva. Zato što islam kaže da ne postoji problem koji se ispriječi na čovjekovom putu, a da ga on ne može riješiti racionalnim i logičkim metodom. Oslonac čovjeka jeste Apsolutno beskrajna moć Božija. Neograničena moć znači nepostojanje slijepih ulica. Ubistvo, bez obzira tjelesno ili duhovno, pokazatelj je da se naišlo na slijepi sokak. Međutim, nespojivo je da u čovjeku postoji vjera u Boga i pored toga u isto vrijeme da naiđe na bezizlaznu situaciju.
Jedan psiholog izjavljuje: “Nemirne i brojne aktivnosti koje obavlja jedan čovjek pokazatelj su njegove unutarnje praznine, koju želi nadomjestiti i nadoknaditi na taj način što će imati više obaveza od drugih ljudi. Upravo zbog toga, sve njegove aktivnosti besciljne su.
Ovaj nemir potiče iz skrivenoga straha. Razlog tome jesu stalna sumnja i pretpostavljena mogućnost neuspjeha u poslu i životnim obavezama. Bez obzira koji je razlog za to, ova okolnost čovjeka dovodi u situaciju da se ponaša poput miša upalog u zamku u kojoj se nestrpljivo i preplašeno vrti u krug bez ikakvoga cilja.
Nije obavezno da se spomenuti strah tiče samo nečega što bi se moglo uskoro desiti već su, u većini slučajeva, u pitanju gorke uspomene iz prošlosti koje nisu u potpunosti istisnute iz čovjekove podsvijesti, bez obzira što ih je čovjek naizgled zaboravio. Strah potaknut ovakvom vrstom uspavanih uspomena, čovjeka dovodi u stanje histerije, srdžbe, zabrinutosti i nestrpljivosti.[33]
Bitne crte spomenutog navoda
a) Nesračunate i neplanske radnje u životu
Vidjeli smo da kada i pored puno posla nemamo nekakve koristi, to nam govori o jednoj vrsti unutarnjega i psihičkog problema. Zato je bolje da, umjesto što nastavljamo sa poslom, sjednemo i dobro razmislimo gdje je problem i kako da ga se riješimo. U tom slučaju ne trebamo vršiti pritisak na naše radne sposobnosti i sebi povećavati muku.
b) Lutanje bez određenog cilja
Ukoliko čovjek ne bude imao određenog cilja u svojim aktivnostima, bez obzira da li je on materijalne, duhovne, lične ili društvene prirode, rezultat napora će u svakom slučaju propasti. Usljed toga, određenje cilja jeste jedno od osnovnih uvjeta da bi se moglo stići nekamo. Ustvari imati cilj znači tačno isplanirati i znati gdje smo sada u svome životu i koliko smo se približili tom određenom cilju.
c) Uspomene se moraju provjeriti i analizirati
Svaki čovjek u svom životu ima i gorkih i lijepih uspomena. Pored njih ne treba olahko proći, zbog toga što one ostavljaju traga na našu dušu, bilo direktno ili indirektno ili, kako psiholozi kažu, one su prisutne, a mi ih ne prepoznajemo ili ih nesvjesno čuvamo.
Jednim temeljitim prijegledom moramo sve gorke uspomene pretvoriti u lijepe i od svake uspomene, bila ona gorka ili lijepa, izvući najbolje moguće koristi. Trebamo ih poput zemljoradnika znati okalemiti i ne trebamo dozvoliti da nam gorke uspomene iz prošlosti učine našu budućnost još gorčom. Njihovom preobrazbom i korištenjem mogućnosti koje nam je Bog dao, moramo uspjeti nadoknaditi ono što je izgubljeno i pretvoriti to u nešto čega ćemo se u budućnosti rado sjećati.
d) Zaborav
Jedna od veoma učinkovitih pojava, koje naše gorke uspomene mogu učiniti lijepim, jeste prepuštanje zaboravu. Ukoliko ih se čovjek redovno bude sjećao, svako novo sjećanje imat će učinak kao da se to trenutno događa. Psiha se uznemirava, ugodni se trenuci pretvaraju u nepodnošljivu vječnost, a život postaje gorak i nesretan. Ukoliko bi bile zaboravljene, njihovi bi razorni učinci nestali i naša bi psiha bila mirna.
U svakom slučaju, svima treba biti jasno da u svojim životima nailazimo na trenutke u kojima dolazi do sukoba naših emocija, koje se tada međusobno odbijaju i natječu se da budu izabrane. Šta treba činiti u tim trenucima?
Kur'anska uputa:
I obraduj robove koji saslušaju govor i prate u njima ono što je najbolje; oni su ti koje je Bog uputio i oni su pametni. Ovo je najbolja uputa i savjet konačnog i beskonačnog čovjekovog života! Najljepši govor koji može privući i natjerati na slušanje svakog slušaoca, bili to oprečni osjećaji ili emocije i doživljaji! Ljudi su ti koji mogu naučiti da prvo trebaju saslušati govor i odabrati kao najbolji onaj koji je najargumentiraniji. Kada čovjek postupa na ovaj način, on korača po stazi Božijih zakona, a tada će ga sami ti zakoni pomoći i uputiti ga Božijom uputom i uvećati mu koristi od razuma i realnog pogleda na svijet. Ne postoji na ovom svijetu logičnijeg, prirodnijeg i racionalnijeg savjeta i upute za stizanje do sreće.
Jedan od najvažnijih činilaca koji čovjeka mogu izbaciti iz orbite čovječnosti i zaraziti ga hiljadama neizlječivih bolova jeste griješenje ili kršenje Božijih zakona i pravila koji vladaju objektivnim svijetom. Vjerovali mi ili ne, kršenje zakona ima svoje istinske stvaralačke tragove. Naše vjerovanje ne može izmjeniti pravila Božija i zakone stvaranja, niti im može uništiti učinke. Nikada osjećaji čovjeka prestupnika, koji krši tuđa prava, ne mogu biti isti s osjećajima čovjeka koji poštuje zakone stvaranja i uvažava tuđa prava. Nije moguće da na kraju života pa čak ni na njegovome samom početku, ova dvojica budu isti. Mada je moguće da ovaj prestupnik jedno vrijeme ne osjeća tragove i posljedice svojih nedjela, kao što čovjek koji je pod anestezijom ne osjeća bolove na mjestu koje mu operiraju, zasigurno neće dugo potrajati i tragovi anestetika će nestati, a onda će moralna savjest provrijeti i čovjeka obrukati i iznutra i svana.
Božiji poslanik, s. a. v. a., jednom prilikom rekao je: “Ko želi biti najčasniji od ljudi mora biti bogobojazan.”[34]
Ali, a. s., je rekao: “Ukoliko neko želi biti bogat bez imetka, bez vlasti biti moćan, bez porodice ne biti usamljen, mora izaći ispod plašta poniženja i griješenja i ući na polje pokoravanja Bogu.”
Imam Sadik, a. s., kaže: “Savjetujem vas na bogobojaznost, i da ne dozvolite da drugi zavladaju vama zbog vaših grijeha kako bi bili primorani na poniženja.”
Imam Sadik, a. s., na drugom mjestu kaže: “Čovjek koji bez posjedovanja sposobnosti želi biti vođa, treba znati da će mu biti uskraćeno i ono pokoravanje stanovništva, koje je bilo njegovo pravo.”[35]
Ukoliko obratimo pažnju na poruke ovih hadisa, shvatit ćemo da grijeh ponizi čovjeka do te mjere da i drugi zavladaju njime. Čast i dostojanstvo su unutarnje stvari kao i poniženje i prezir. Zato kršenje zakona i to Božijih zakona, lomi čovjeka iznutra i dovodi ga do poniženja.
Nauka o tome kaže: “Mi obično pokušavamo potisnuti iz sjećanja i iz svijesti ono što nas uznemirava i što je za nas sramotno. Međutim i pored toga te uspomene u potpunosti vrše utjecaj na naše misli i ponašanje, a mi toga ni svjesni nismo. Upravo zato što ne znamo razlog našeg ponašanja, kajemo se zbog naših djela, začuđeni smo njima i ne možemo se pomiriti sa činjenicom da smo mi baš to uradili ili rekli. Zaboravili smo, međutim, da naše uspomene nikada ne umiru i nisu izgubile nimalo od svoje snage i uvijek upravljaju našim ponašanjem kako njima odgovara.”[36]
Sada je postalo jasno da, kada nekoga ogovaramo pa ga odmah nakon toga sretnemo, imamo želju da mu se obraćamo krajnje umiljato. To je znak našeg unutarnjeg samoprezira i slabosti.
Stav Poslanika je da ljudi koji zbog zaprljanosti grijesima dopadnu u jednu vrstu unutarnje prezrenosti i poniženja ne samo da nisu korisni za sebe same, već predstavljaju razorni faktor za društvo u kojem se nalaze, te njihove osobine prelaze na njega pa i ono postaje prezreno i poniženo.
Poslanik Božiji je rekao: “Kada vodstvo bude povjereno griješniku, i kada podlaci postanu narodni prvaci i kada pokvarenjacima bude ukazivano poštovanje, u takvom se društvu trebaju očekivati kazne i nesreće.”
Ali, a. s., kaže: “Kada podlaci postanu vođe, u takvom narodu nestaje želje za srećom i vrata napretka bivaju zatvorena.”
Također imam Ali, a. s., kaže: “Nestanak carstava dolazi sa vodstvom podlaca.”
Ukoliko se želimo spasiti oholosti, sebeljublja i očuvati se nepoželjne skromnosti, te ukoliko želimo odvojiti ispravne nakane skromnosti od negativnih nakana, moramo tačno prepoznati načine liječenja. Da bi to što bolje mogli ostvariti, pokušat ćemo sada ukratko spomenuti neke od načina liječenja gore spomenutih opasnosti.
a) Vjera u Boga
Ukoliko čovjek stvarno povjeruje u Boga, ne samo da će se riješiti oholosti i da neće upadati u zamke lažne skromnosti, već će se riješiti svih moralnih mahana i negativnih strastvenih nagona. Ukoliko čovjek shvati činjenicu koju Kur'an iznosi: A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika[37] æóáöáøóåö ÇáúÚöÒøóÉõ æóáöÑóÓõæáöåö æóáöáúãõÄúãöäöíä, neće imati nikakve osnove da se ponese oholo ni u kakvoj prilici. Sa druge strane, vjera u Boga ne ostavlja mjesta za oslanjanje na nešto ili nekog drugog da bi čovjek nepoželjnim pokazivanjem skromnosti želio takvo šta pokazati. Vjera u Boga čovjeka čini jačim od planine. Imam Ali, a. s. kaže govoreći o svojstvima vjernika: “Vjera u Boga čovjeka postavlja na polje umjerenosti. Iznutra je postojaniji i čvršći od stijene, a izvana izgleda ponizniji od roba. U skromnosti prema vjernicima nježniji je od ružine latice, ali u susretu sa problemima čvršći je i od granita.” Na nekim mjestima možemo naići na riječi: “Vjernik je postojan poput planine koju ne može pomjeriti nikakav vjetar ili oluja.”
Ljudi bez autoriteta i oni koji su se ponizili, ne samo da odvlače svoje porodice u propast, oni su čak uzrok da islamskim društvom zavladaju stranci. Ubijaju ugledne ljude, zatvaraju vrata za napredak ljudima iz svoje države, guše talente i sposobnosti, jednom riječju bivaju povodom za Božije kazne.
Jedna greška
Neki ljudi, dok čitaju ajete i hadise u kojima se nagovještava Božija kazna misle da će Božija srdžba najednom sići sa neba u obliku kamene kiše, naprimjer.
Međutim, to nije tačno. Dolaskom Poslanika, koji je milost svjetovima, ovakve kazne su prekinute. Ali, koja je kazna gora od ekonomske nemoći, kulturnog i moralnog siromaštva, vjerske i racionalne neimaštine!? Koji bol je veći od izgubljenog identiteta!? Koja nesreća je veća od poklopljenosti i napada neprijateljskih sila na kuće nevinih ljudi, muslimana? Koja tuga jače cijepa grudi od tuge koja nosi potrebu za ljudima koji u sebi nikada nisu imali dostojanstva, vrlina i časti!?
U svakom slučaju, to su kazne koje su poklopile ljude i izvana i iznutra i polahko ih uništavaju.
Imam Ali, a. s., kaže: “Časnog čovjeka ne može uzdrmati nikakav visok društveni položaj, kao što ni vjetar ne može pomjeriti brdo.”
Prenosi se da je Hadže Ebu-Mansur, koji je bio ministar sultana Tüğrüla, bio veoma pametan, stabilan i pobožan. Imao je običaj da nakon sabah namaza uči Kur'an i zikr, a nakon što bi Sunce izašlo, otišao bi na dvor. Jednoga dana sultan je svoga ministra pozvao u dvor prije nego li je Sunce izašlo. Službenici, koji su ga otišli pozvati, zatekli su ga kako uči dovu i zikr. Prenijeli su mu sultanovu naredbu, ali on se ogluši i nastavi učiti dovu. Službenici su to jedva dočekali i što su više mogli, ocrnili su ga kod sultana. Sultana su puno naljutili. Ministar, pošto je završio sa ibadetom, pojaha konja i ode u dvor. Samo što je ušao, sultan mu se obrati oštrim tonom: “Zašto si zakasnio?” Ministar potpuno miran odgovori: “Care moj, ja sam prvo rob Božiji pa zatim Tüğrülov službenik. Dok ne završim robovanje Njemu, ne mogu tebi službovati.” Ove čvrste istinite riječi tako su dojmile sultana da ga je odmah pohvalio i rekao mu da nastavi svoju dosadašnju praksu jer ona će biti povodom čvstine i sigurnosti države.[38]
Imam Ali, a. s., kaže: “Moćan govor svjedoči o psihičkoj moći govornika.” Ova moć nije moguća osim u okrilju vjere u Boga, čuvanju od grijeha i suzdržavanju od kršenja zakona Božijih koji vladaju u prirodi. Jasno je da svako djelo u objektivnom svijetu ima svoju reakciju. Svako biće ima sredstva za sopstvenu samoodbranu, tako da, ukoliko pogazimo zakon, cijela kreacija će nas pregaziti. Ukoliko budemo postojani i ne budemo kršili zakone, na svakom ćemo mjestu biti postojani. Jednom riječju, kreacija u svojoj reakciji vraća ono što su naša djela izazvala.
b) Stjecanje znanja
Znanje je vrlina koju bilo ko da stekne prije nego li vidi njene vanjske tragove uvidjet će njene unutarnje koristi. Upravo ovi unutarnji, psihološki tragovi znanja, do te mjere znalca čine svjesnim lične vrijednosti da svu pažnju koju je imao ka vanjskom svijetu privlači i koncentrira na samoga sebe. Stjecanje znanja čovjeka čini skromnim i daje mu podsticaj na skromnost tako što mu je predstavlja i upoznaje ga s njenim granicama i precizira razlike među poželjnim i osuđenom skromnosti. U isto ga vrijeme čuva od vanjskih poniženja i čini od njega uravnoteženog i inteligentnog čovjeka.
Hazreti Ali bin Musa Er-Rida, a.s., kaže: “Znanje su riznice a ključevi su im pitanje.”
Dakle ne samo da je blago već u pitanju su riznice, a u svakom slučaju u njih se može stupiti ukoliko se postavljaju pitanja. Insan ni u kom slučaju ne smije imati stida kada želi pitati. Upravo mjesto gdje je skromnost potrebna jeste kod učenika naspram učitelja. Što na prvom mjestu ukazuje na zahvalnost, zato što je naređeno: Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite.[39] æóÅöÐóÇ ÍõíøöíúÊõã ÈöÊóÍöíøóÉò ÝóÍóíøõæÇú ÈöÃóÍúÓóäó ãöäúåóÇ Ãóæú ÑõÏøõæåóÇ , bez obzira što je riječ o posebnom slučaju, ipak u pitanju je općenito pravilo i sveprožimajući zakon. Sljedeća korist jeste to što je znanje povod milosti Božije i spuštanja većih blagodati, zato što je ukazano: Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.[40]
áóÆöä ÔóßóÑúÊõãú áÃóÒöíÏóäøóßõãú æóáóÆöä ßóÝóÑúÊõãú Åöäøó ÚóÐóÇÈöí áóÔóÏöíÏñ
Sljedeća činjenica jeste da zahvaljivanje robovima Božijim jeste vrsta zahvaljivanja Uzvišenom Gospodaru.
Divan hadis se prenosi od Poslanika, s.a.v.a.: “Na sudnjem će danu biti doveden pred Boga jedan od robova Njegovih. Bog će narediti da ga odvedu u Džehennem. Taj će rob reći: “Bože zašto si naredio da me bace u vatru, a ja sam učio Kur'an?” Dobit će odgovor: “Robe moj dao sam ti blagodati velike, ali nisi bio zahvalan na njima.” Zatim će taj čovjek ponovo reći: “Bože dao si mi tu i tu blagodat a ja sam Ti zahvalio na njoj, pa Si mi dao to i to i za to sam zahvalio i nabrajat će blagodati i spominjati zahvale za njih.” Odgovorit će mu se: “Istinu si rekao robe Moj. Međutim nikada nisi zahvalio onima preko čijih ruku sam ti dostavljao Moje blagodati, a Ja sam se obavezao da ne prihvatim zahvalu mojih robova na blagodatima Mojim ukoliko ne budu zahvaljivali onima preko kojih im one stižu.”
Zbilja čudna li hadisa, hadisa koji ukoliko smo razumni može kičmu polomiti. Da li smo ikada u životu učinili iskrenu zahvalu poslanicima, a posebno našem Poslaniku i njegovom Ehli bejtu na blagodati vjere i islamskih vrijednosti sa kojima su nas upoznali? A da li smo to učinili šehidima u povijesti islamskoj koji su svojom krvlju omogućili opstojnost vjere? Da li smo možda zahvalni trenutno živim muslimanima koji su uzrok ponosa i stabilnosti vjere islama? Jednom riječju skromnost naspram posrednika dobara posebno kada je riječ o duhovnim blagodatima i Božanskim vrijednostima pored toga što je veoma lijepa umnožava blagodati i uvećava znanje.
Sjećanje jednog od učitelja:
Ajatollah Hasan Zade Amoli jedan od istaknutih i uglednih moralnih i znanstvenih autoriteta današnjice, je zbog činjenice raspolaganja i poznavanja velikog broja naučnih grana, poput: filozofijom, irfanom, hadisom, matematikom, književnosti, poezijom, predivnim kaligrafskim stilom, dobio nadimak zul-funun, tj. vlasnik tehnika. Jednom prilikom rekao je: “Jedanput mi je jedan od učitelja rekao: “Sigurno ćeš vidjeti hajra u svom životu zbog toga što ukazuješ krajnje poštovanje prema svojim učiteljima.” Upravo ovo poštovanje prema učiteljima povod je spuštanja Božijih blagodati. Neophodno je da i mi pokušamo da nam blagodati potraju i uvećaju se na taj način što ćemo zahvaljivati robovima Božijim a posebno Poslaniku i imamima tako što ćemo raditi u skladu sa islamskim zakonima i Božijim propisima.
c) Laskanje na svom mjestu
Mjesto gdje laskanje drugima a umanjivanje sebe vrijedi jeste u vezi sa poučavanjem. Imam Ali, a.s., koji toliko ukazuje i potencira na čast i čuvanje svetosti robova Božijih, u vezi sa poučavanjem i stjecanjem znanja kaže: “Nije vjernička etika laskanje i zavidnost osim u traženju znanja.”[41] Podilaženje i zavidnost ne mogu se naći kod vjernika u Boga, u njima jednostavno nema mjesta za ove dvije osobine, osim u slučaju stjecanja znanja. Dakle ukoliko čovjek čak uvećao intezitet skromnosti tako da dobije boju podilaženja ako mu je cilj stjecanje znanja to ima svoju vrijednost. Čovjek koji se kloni niskosti i bezvrijednosti neznanja i želi stići do časti znanja i postati učenim. Mora stranice tvdoglavosti izbaciti i dnevnika sjećanja a učiniti bezbojnim listove duše kada je u pitanju poniženje đačko te se pomiriti s tom činjenicom dok god želi stjecati znanje i nikako se ne stidjeti postavljanja pitanja sve do dana kada će i sam stjeći časnost. Ovo je jedini način nadoknade dunjalučkih i ahiretskih poniženja, koji moramo prihvatiti i predati mu se.
U svakom slučaju važno je da čovjek shvati svoju vrijednost i da iskoristi potencijale koje mu je Bog dao i da se osloni na Boga. Sigurno je da će u tom slučaju ukloniti sve teškoće sa puta i da će poravnati stazu uspinjanja i stizanja do savršenosti i osvjedočit će spajanje s željenim. Jedino trebamo prepoznati samoga sebe i imati vjeru u Bogu. Svaki čovjek bilo gdje da je stigao to je ostvario zahvaljujući naporu i vjeri i oslanjanju na Boga.
Ibrahim Halilullah, Musa Halimullah, Isa Ruhullah, a.s, svi su zahvaljujući vjeri u Boga i oslanjanjem na Njega stekli tako veliki broj pristalica i uspjeli su srušiti tagute svoga vremena. Poslanik Muhammed, s.a.v.a., uz velike napore i odricanja, prihvatanjem trogodišnje izolacije u klancu Ebi Taliba i s vjerom u Boga uspio je prenijeti svijetu duhovni poziv Kur'ana i objavu nebeskog gajba. Ovi veliki Božiji ljudi praktični su primjeri za nas koji nas mogu povesti za ruku i izbaviti nas iz svih ovosvjetskih nedaća. Upoznati nas sa Bogom. Od ovoga materijalnog svijeta izgraditi svijet duhovnosti i moralnih vrlina. Dakle, ne zaboravimo na trud i na vjeru u Boga.
Veoma važna odgojna tema jeste uloga vjerovanja u čovjekovoj psihi. Ovo pitanje jeste tema poslanice Božijih poslanika i svih svjetskih reformatora. Usljed toga iman, tj. vjerovanje je od osnovnih, šta više vjerovanje je uzrok svih uzroka koji mogu imati ulogu pozitivnih uzročnika u čovjekovoj psihi i emocijama. Nedostatak ili slabost imana s druge strane jeste osnovni uzrok svih psihičkih nemira u čovjekovom životu. Ukoliko pojedinci, čiji je život i autoritet pod pritiskom straha, poniženosti, beznađa, nemoći, nesposobnosti i ostalih negativnosti, stignu u bezizlazno lošu situaciju, ako su ispunjeni nemirom i nesrećom te podrobno pregledaju sve okolnosti i uzroke, neizostavno će stići do rezultata da su zapali u sve te neprilike zbog toga što ili nisu imali vjere ili im je ona bila slaba ili su pak imali devijantnosti u njoj.
Na temelju rečenog, ukoliko čovjek želi imati miran, siguran i zdrav psihički i duhovni život, mora povesti brigu i misliti na vjeru, njeno jačanje kao i čuvati se od bilo kakvih zastranjenja u njoj. Što se bude više zalagalo na ovom putu, više će se postizati rezultata i na individualnom i na društvenom planu. Kur'an, kada spominje vjerovanje, spominje ga u konstekstu života i življenja. U skladu sa kur'anskim nazorom, u principu, čovjek bez vjere jeste bez života i egzistencije. O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život podariti.[42]
íóÇ ÃóíøõåóÇ ÇáøóÐöíäó ÂãóäõæÇú ÇÓúÊóÌöíÈõæÇú áöáøåö æóáöáÑøóÓõæáö ÅöÐóÇ ÏóÚóÇßõã áöãóÇ íõÍúíöíßõãú
Kao što život znači rast, ljepotu i svježinu te ima svoje tragove, također i vjerovanje ima iste te učinke. Tako da, ukoliko tijelo postane beživotno, veoma brzo se uščuje, gubi svježinu i ljepotu, isti problem je i kod ljudi koji se udalje od vjerovanja. U tom slučaju nema spomenutih učinaka, pa neće imati dobrote, pokreta, jedinstva i bratstva. Duša je ta koja usmjerava i pokreće tijelo prema savršenstvu. Vjerovanje također usmjerava i osvježava moral, psihu i emocije. Vjerovanje oplemenjuje i daje gipkost i ljepotu moralu. Umne ilustracije predstavlja ljepšim. Dušu izvodi iz nasilništva. Ponašanje implementira u insanski kalup. Ukratko, svakoj stvari ukazuje i upućuje na obaveze koje su im stvaranjem date u dužnost.
Mewlana kaže da kao prvo, vjernik upravo iz razloga što vjeruje treba biti veseo, vjera ga, dakle, spašava od ovisnosti. Glava mu je poput kedra ponosnog, a on je i sam vitak. Drugo, Bogu će na ovoj blagodati zahvaliti praktično, tj. činjenjem i ostavljanjem tragova koji slijede nakon imana, a ne jezikom. Ne treba biti samo jezikom zahvalan, niti samo djelom, već i učinkom djela.
Dvije osovine možemo smatrati temeljnim smjernicama koje iznjedruju ovu temu iz sebe. Ukoliko ih podvrgnemo preciznim analizama, možemo shvatiti i prepoznati ono očekivanje koje imamo od vjere u Boga i Njegovu apsolutno beskrajnu moć. Riječ je o:
a) popratnim pojavama i opasnostima uzrokovanim psihičkom brigom i
b) načinima liječenja sa stanovišta nauke i logike islama.
Ova dva pitanja mogu zauzeti temeljno mjesto po pitanju vjerovanja i njegovih pozitivnih učinaka kao i po pitanju nevjerovanja i razornih tragova koje ono za sobom ostavlja u čovjeku i njegovoj duši, upravo zbog ovih činjenica veoma je važno obratiti pažnju na obje stvari.
Svako bi trebao prihvatiti osnovni princip da je čovjek biće sastavljeno od tijela i duše. Također, treba se prihvatiti činjenica da su ove dvije komponente do te mjere izmješane i da imaju međusobnu utjecajnost kao da su jedno biće. Spomenuta činjenica i naučno i vjerski gledano sasvim je jasna.
Svi učenjaci, i savremeni i oni u prošlosti, prihvataju da je tijelo čovjeka pod utjecajem psihičkih stanja, bilo da je riječ o pozitivnim bilo negativnim utjecajima. Ista činjenica važi kada se posmatra iz drugoga ugla, tj. psiha je pod utjecajem tjelesnih stanja. Svaki čovjek koji padne u brige i u sebi osjeća nezadovoljstvo i uznemirenosti htio-nehtio ovakvo će psihičko stanje nanijeti nepoželjne tragove njegovom tijelu, koje će biti izbačeno iz svoje prirodne ravnoteže. Ista situacija je i sa druge strane, tj. različita tjelesna stanja u kojima se nađemo, posebno teškoće, ostavljaju negativan i nepoželjan trag na našu psihu.
Dejl Karengi, poznati američki psiholog i autor, služeći se riječima nekoliko stručnjaka izjavljuje: “Na osnovu naučnih i laboratorijskih proučavanja 70% bolesnih, koji se obraćaju liječnicima radi izlječenja, ukoliko bi se uspjeli riješiti straha i zabrinutosti mogli bi se izliječiti. Na taj bi način, između ostalog, mogli izliječiti lošu probavu, neke od unutarnjih stomačnih oštećenja, srčane poremećaje, nesanicu, kao i neke vrste glavobolje pa čak i neke vrste paraliziranosti.” Dejl Karengi je autor knjige Način života u kojoj podrobno govori u vezi sa spomenutom temom, a s obzirom na činjenicu da mu je to uža specijalnost, iznosi i veliki broj primjera. Dejl u drugoj knjizi, Metod pronalaska prijatelja također mnogim primjerima ukazuje na duhovne i psihičke učinke, stvaranjem prijateljstva ili ulaskom u razmirice. Govoreći o ovoj temi iznio je dosta zanimljivih mišljenja, ali nisu sva za prihvatiti, a i ne slažu se sa islamskim normama i mjerilima. Također, postoje mjerila koja su porijeklom iz gajba do kojih on nije imao pristupa, možda da ih je vidio s lahkoćom bi ih prihvatio. U svakom slučaju, između ostalog rekao je: “Otišao sam sa svojim prijateljem kod specijaliste. Prijatelj je imao ozbiljan problem koji se ogledao u tome što je uvijek drhtao, srce mu je ubrzano radilo, tijelo mu je bilo upaljeno i sav je zračio histerijom. Prvo pitanje koje mu je doktor postavio bilo je: “Koje su te misli i kakav te nemir doveo do ovoga stanja?” Dakle, otvoreno mu je ukazao da mu je bolest duhovne, a ne tjelesne prirode. Tako da, ukoliko uspije riješiti se zabrinutosti, može nastaviti s normalnim i zdravim životom.”
Obratite pažnju na nekoliko hadisa.
Ugodnici i evlije Božije, koji su vodili brigu i ukazivali na tjelesnu i duševnu higijenu, znali su za ovaj uzajamni utjecaj. Oni su u svojim riječima i ukazivali na bolesti ove prirode a i kazivali metode kojima se trebaju liječiti.
Imam Ali, a. s., kaže: “Vatra tuge topi tijelo.”[43]
Imam Ali, a. s., kaže: “Tuga čini nemoćnim jakog čovjeka.”[44]
Zapovjednik pravovjernih, a. s., kaže: “Zavidnost uništava tijelo, a pakost čini čovjeka turobnim.”[45]
Također prenosi se od Imama: “Plašljivac nema smirenosti.”[46]
Dalje Ali, a. s., kaže: “Skeptici i pesimisti vječno su bolesni.”[47] Bez obzira što nisu svjesni toga ili se pak s tim ne slagali, ipak, bolesni su.
Vidimo da i naučno i vjerski gledano, psihološki problemi i umne smetnje pored toga što uznemiravaju dušu i izvode je iz ravnoteže, ne štede ni tijelo pa i njemu nanose štete i izbacuju ga sa pravog puta i zacrtane putanje.
U citiranim hadisima nalazi se određeni broj veoma važnih momenata na koje želimo ukazati i objasniti ih.
1. Sastav čovjeka
U hadisima je jasno ukazano na dva elementa od kojih je čovjek sastavljen, tj. na dušu i na tijelo. Ukoliko čovjek prihvati ovu zbilju, na osnovu logičnih dokaza mora prihvatiti i drugu činjenicu koja se tiče htjenja i potreba ovih dvaju elemenata na čiju različitost ukazuju upravo njihove različite potrebe.
2. Međustobna utjecajnost
Također je ukazano na činjenicu da, bez obzira što je riječ o dvama različitim elementima i o različitim potrebama, ipak usljed bliske veze koja postoji među njima i usljed istog pravca prema kojem se kreću, tj. prema sreći i savršenstvu među njima postoji međusobna utjecajnost bilo direktne, bilo indirektne prirode.
3. Svaki od ovih dvaju elemenata ima svoje moći koje su takve prirode da mogu dovesti do ozbiljnog konflikta. Naprimjer, duhovni element ima moć razmišljanja i etike i nefsanskih ustaljenih obilježja, kao i socijalna ponašanja. Mada se svi oni u praksu provode putem materijalnog elementa, ipak su svi oni međusobno različiti. Prirodno je da kao takvi imaju sebi karakteristične potrebe.
4. Logična veza između dvaju elemenata.
Znamo na osnovu čvrstih dokaza da između racionalnih percepcija i misli sa jedne i morala i nefsanskih vrlina sa druge i na kraju vanjskog ponašanja i drušvenih običaja sa treće strane, postoji jedna vrsta logičnog slijeda. Ponašanje jeste posljedica morala. Moral i nefsanska obilježja rezultat su misli i razumjevanja. Prirodno je da korigovanje i uređenje bilo kojeg od njih može biti uzrokom ili posljedicom drugoga.
5. Prijedlozi za popravljanje.
Ukazujući pažnju na spomenute činjenice islam po pitanju liječenja i korigovanja bolesti predlaže dva načina. Jedan je teoretski, drugi praktičan. Dakle, jedan program tiče se znanja, obavještenja i misli, a drugi ustvari predstavlja program instrukcija i naredbi. Prije nego li predstavi ova dva programa upoznaje nas sa jednim općenitim zakonom, dajući nam do znanja da sve ove bolesti u svim uvjetima i u svim dobima sa svakom prošlošću i u svakoj budućnosti jeste izlječiva i može se sanirati.
Saobrazno općem zakonu, jasno je da svaka duhovna i psihička bolest može biti izlječena, i ne postoji bolest ili bolesnik koji su izuzeti iz njega, osim u slučaju da sam bolesnik zauzme takav stav kojim daje do znanja da ne želi ozdraviti i da mu je bolest draža.
Zbog činjenice da islam predaje veliki značaj i važnost mislima i znanju, a s druge strane na osnovu logičkog slijeda u kojem ulogu uzroka igra upravo znanje i obaviještenost od kojih u principu zavisi kakav će moral od pojedinca do pojedinca biti, islam na prvom mjestu čini napore u odgoju i formiranju zdrave misli i znanja. Ukoliko taj elemenat bude uredu i bude funkcionirao kako je planirano u tom će slučaju sve ostalo biti uredu. Upravo zbog toga, odlučili smo prvo govoriti u vezi s teorijskom metodom, a zatim ćemo stići i do praktične. Nemamo namjeru detaljno se zadržavati na činjenicama koje slijede.
1. Korekcija namjere i misli
Uopće gledano ljudi se, kada uzmemo svjetonazor u obzir, mogu podijeliti na dvije grupe:
a) Realisti,
b) Filozofski pesimisti (cinizam)
Pojedinci su veoma pesimistični prema svijetu kada uzmu u obzir postojanje šejtana, nesreća i prirodnih katastrofa. Po njihom mišljenju svijet nije ništa do li mučionica, većina filozofa materijalista spadaju u ovu svjetonazornu grupu. Filozofi poput Mark Orwela, Nitchea, Šopenhauera pripadaju spomenutoj grupi. William James autor je knjige s naslovom Vjera i psiha u kojoj kritikuje stavove ovih triju filozofa: “Riječi Mark Owrella pokazuju korjenitu gorčinu i tugu. Njegovi jauci jednaki su smrtnom hropcu svinje koju kolju. U duševnim se stanjima Nitchea i Šopenhauera primjećuje zlovolja i etička izvitoperenost. Jauk ovih dvaju njemačkih autora čovjeka podsjeća na piskanje miša koji se nalazi u trenutku odvajanja od života. U redcima njihovih riječi ne mogu se primjetiti čiste vjerske ideje i pojmovi u vezi sa životom i teškoćama.”[48] Niče, kojeg William naziva filozofskim pesimistom, svoju je filozofiju izgradio na ideji moći. On između ostalog kaže: “Milost i sažaljenje treba odbaciti. Sažaljenje je znak slabosti. Skromnost i poslušnost su bezvrijedni i jadni. Samilost, strpljenje, oprost i prelazak preko greški ustvari su znak mlitavosti i neambicioznosti. Zašto ubiti nefs? Nefs treba odgajati. Zašto obožavati druge? Sebe treba obožavati, a nemoćne i bijedne treba pustiti da nestanu.”[49] Nitche ovakvim stavovima i pogledima živi u svijetu koji je jedna vrsta doživotnog zatvora. Usljed zakona po kojem se svakom čovjeku na kraju vraća upravo ono što je svojim djelima i zaslužio, tako i Nitche pred kraj života udara glavom o zid svoga filozofskog poimanja. U pismu upućenom vlastitoj sestri pred kraj života Nitche se jada: “Kako prolazi vrijeme život mi je nepodnošljiviji. Godinama sam trpio bolest koja me je dovodila na izmak snaga, međutim nikada mi nije bilo kao sada. Sada, kada sam pun tuge i beznađa. Šta se dogodilo? Desilo se ono što i treba da se desi. Sukobi koje sam imao s ljudima uništili su nadu u njima prema meni, a sada, sa obje strane vidimo pogreške. Bože, kako sam usamljen! Nemam nikoga s kim bi se mogao nasmijati i ispiti jednu šolju čaja. Nema nikoga ko bi mi pružio prijateljsku utjehu.”[50]
Ovakva sudbina dočekala je čovjeka koji se, dok je bio pri snazi oholio i zagovarao princip moći, međutim na kraju nije imao nikoga s kim bi mogao čak jedan čaj popiti!?
Gospodin Šopenhauer, koga William u svojoj knjizi citira kaže: “Osnova u životu je patnja i bol. Užitak i sreća su ustvari tjeranje boli, a ne nešto pozitivno. Što je biće na većem stepenu razvoja, više ga napada bol i patnja. Zbog toga što više shvata i više se sjeća prošlosti, može bolje predvidjeti bol u budućnosti. Jedan trenutak sreće popraćen je jednim životom tuge i nesreće. Ne oženi se u tuzi si, oženi se, srest će te hiljade bolova!? Velika nesreća leži u ljubavi, a žena, koju ljudi smatraju izvorom sreće, ustvari knjiga je tuge i život ispunjen patnjom, ne ona je smrt koja se odlaže trenutak po trenutak i najednom se desi kao sudbina, a od života nikakve koristi imalo se nije.”[51]
U islamskom svijetu također ima pojedinaca koji razmišljaju poput Nitchea i Šopenhauera. Ebul-'Eala' Me'arri filozof i poeta arapskog jezika, nije jedini slučaj, međutim nije nam cilj spominjati sve i gubiti na to vrijeme.
Ipak postoje filozofi optimisti, a među njima i Mewlana koji kaže:
Zaljubljen u dobrotu i silu Njegovu ozbiljno,
veoma čudno volim stvari dvije suprotne.
Oni koje je islam odgojio kažu: “Robovi smo Božiji i vratit ćemo se Njemu.”
One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!”[52] ÇáøóÐöíäó ÅöÐóÇ ÃóÕóÇÈóÊúåõã ãøõÕöíÈóÉñ ÞóÇáõæÇú ÅöäøóÇ áöáøåö æóÅöäøóÜÇ Åöáóíúåö ÑóÇÌöÚæäó (244)
Ukratko, prvi korak u naučnom serji-suluku tj. putu spoznaje i teorijskom irfanu jeste ostvariti realistički svjetonazor i nijet očistiti da bude iskren i čist od svih primjesa. Imam Ali, a. s., u kontekstu sa spomenutim slučajem kaže: “Zaista Uzvišeni Gospodar voli da čovjek ima lijep nijet prema drugim ljudima.”[53] Ovdje se misli na dobre namjere prema svim ljudima, na milost, dobrotu i naklonost prema svima, a ne na oholost.
Dakle, prvi je korak čišćenje srca od gledanja nečistoća, od slušanja nečistoća i od nečistoga sjedenja.
2. Altruizam (čovjekoljublje, nesebičnost)
Sa islamskog stanovišta vjernik mora svima željeti dobro, mora voljeti sve ljude osim onih koji imaju samo lik homo-sapiensa, dok im je u nutrini krvoločna zvijer koja se nadnijela nad ljudima. Islam nam ne govori volite vjernike, već nam kaže volite čovjeka. S obzirom na činjenicu da su vjernici braća, bilo bi protivno pravilu preporučivati braći da se vole, već islam zahtjeva da volimo sve ljude. Usljed toga imam Ali, a. s., kaže: “Najefikasnije sredstvo koje privlači milost Božiju jeste unutarnja čovjekova milost prema svim ljudima.”[54]
Imam Ali, a. s., kaže: “prema svim ljudima”, a ne kaže za sve vjernike. Upravo na temelju tog principa, on upućuje Maliku Aštaru riječi: “O Malik, ljudi kojima trebaš biti poglavar ili imaju vjeru kao i ti, ili su pripadnici iste vrste kojoj i ti pripadaš. Prema obje ove grupe imaš istovremenu i Božiju i islamsku dužnost, zato se prema objema ispravno odnosi.”
3. Čistota morala
Nekada prisustvo jedne slabosti u čovjekovoj nutrini uništava cjelokupan plod djela i čistih misli. Iz tog razloga nutrinu treba očistiti od moralnih ruina i nefsanskih opsjena, kao i od neljudskih svojstava poput zavidnosti. Dakle, prvo treba obnoviti nutrinu da bi zatim gradio vanjštinu. Zato arifi i zagovaraju prvo čišćenje, a zatim punjenje. Dok čovjek iz sebe ne izbaci sve negativne sadržaje koji su pokretač za kvarenje svega ostalog, ne može se nadati da slast i ljepotu ibadeta ugradi u nutrinu. U tom kontekstu Mewlana u svojim stihovima aludira da nakon toliko dugih napornih godina rada vidimo kako nam je hambar prazan. To nam ukazuje na činjenicu da u hambaru postoji miš (mahane) koji nam neprimjetno sve što imamo odnosi i potkrada, jer ukoliko nema toga malog lopova, gdje su onda rezultati četrdesetogodišnjeg zahmeta? Dakle, moralno čišćenje u smislu čovjekoljublja bez primjesa bilo kakvog materijalnog interesa jeste jedno od osnovnih i primarnih koraka liječenja naučnom borbom protiv duhovnih i psihičkih zabrinutosti. Čovjek koji je odlučio koračati na putu samoizgradnje i pročišćenja svoje psihe od svih nepoželjnih sastojaka i moralnih zagađenosti, mora poći ovim smjerom. Imam Ali, a. s., kaže: “Ko ubije unutarnje dušmane može sputati srdžbu.”
U spomenutom hadisu ukazuje se na uzročno posljedičnu vezu između sputavanja srdžbe i unutarnjih negativnih svojstava, kao što je netrpeljivost. Dakle, netrpeljivost je uzrok paljenja vatre koja se naziva srdžba. Ne možemo reći da voda koja se nalazi u posudi iznad otvorenog plamena ne ključa. Ovo je nemoguće, zato što između vatre i tačke ključanja postoji kauzalna veza, veza koju je nemoguće isključiti. Saobrazno ovom detalju, ne možemo zahtjevati od nekoga ko je ispunjen mržnjom, zavidnošću i nepodnošljivošću drugih, da bude fin i da se prema drugima ne ljuti.
Imam Ali, a. s., savjetuje Malika Aštara: “Malik, sve mržnje, netrpeljivosti i neprijateljstva prema drugima uništi i oslobodi se svake vrste zloslutnosti i mržnje.” Imam ga savjetuje da, ukoliko bude u sebi imao spomenute osobine, neće moći željeti ljudima dobro, a ukoliko im ne bude želio dobro, ne mogu imati ni dobru i zdravu vlast i upravu koja ima je potrebna. Među ovim kriterijima postoji zakonito ustrojstvo postojanja, tako da nije moguće da jedan čovjek ima u sebi i čovjekoljublje i egoizam. Dakle, svoju unutrinu treba očistiti od svih prljavština pomoću znanja i misli.
4. Eliminiranje sujeverja
Ljudi cijelog svijeta prihvatili su određene stvari kao zloslutne, plaše ih se i računaju ih lošim predznacima. Naprimjer, zloslutnost broja 13. neki smatraju petak 13. dan u mjesecu zlokobnim. Neki narodi iznenadno grakanje vrane smatraju također zloslutnim, drugi pak sovino hukanje. Ukoliko ljudi utemelje svoje živote na ovim i njima sličnim sujevjerjima, izgubit će same sebe, izgubit će smiraj i stalno će biti u neizvjesnosti.
Sjećanje jednog učitelja:
Jedan od učitelja mi je rekao kako je nekad pročitao članak u vezi sa evropskom porodicoma koja je vjerovala u zloslutnost petka 13-tog. Ta porodica je upravo toga datuma dobila kćerku, što ih je puno zabrinjavalo. Kako je curica rasla i shvatila sheme u kojima žive njeni roditelji, sama je počela brinuti za svoju sudbinu. Briga je do te mjere bila prisutna da je ona polahko počela psihički slabiti te su je morali odvesti kod psihijatra koji, koliko god se trudio, nije je mogao osloboditi te psihoze. Kasnije, priča psihijatar, slučajno sam sreo tu djevojku sa njenim mužem i djetetom kako prolaze autom, a izgledali su veoma sretni. Odlučio sam zaustaviti ih, što sam i učinio. Pozdravio sam djevojku i rekao joj, djevojko draga jesi li vidjela da je ono što sam ti govorio u vezi sa tvojim zabludama bila sušta istina! Ona zaplaka i reče: “Doktore, ja sam uvjerena da će me stići nesreća trinaestoga dana!”
Šta učenjaci o tome govore?
Psiholozi kažu da sujevjerje u zloslutnost nekih stvari ima uporište u neznanju i jednoj vrsti mučne sugestije, a veoma je pogubna i štetna za čovjekovu dušu i psihu. Ona uništava psihu slabića i neznalica, koji od nje u svojim životima nemaju ništa drugo osim muke i zabrinutosti.
Šta o tome islam kaže?
Kur'an časni u kontekstu navođenja povijesnog primjera Božijih poslanika o zloslutnosti govori kao o zabludi i pogrešnom shvatanju. Kada su poslanici dostavili riječi i poruku Božiju i pozvali ljude da poslušaju govor istinit, oni u odgovoru rekoše: Mi slutimo da nam nesreću donosite,[55] ÞóÇáõæÇ ÅöäøóÇ ÊóØóíøóÑúäóÇ Èößõãú, međutim poslanici im rekoše: Uzrok vaše nesreće je s vama!” - rekoše oni. “Zar zato što ste opomenuti?[56] ÞóÇáõæÇ ØóÇÆöÑõßõãú ãóÚóßõãú ÃóÆöä ÐõßøöÑúÊõã. Dakle, ukoliko dobro pogledate u sebe, primjetit ćete da ste ustvari vi izvor zloslutnosti, koju napaja vaš loš moral i neljudska djela. Vaša nesreća je u vašim pogrešnim mislima i sujevjerju. Ukoliko želite biti spašeni svoga sujevjerja, jedini način je u pročišćenju misli, morala i djela. Svoju obnovu počnite iznutra, a ne s vana. Imam Ali, a. s., kaže: “Zloslutnost nije istinita.” Već proizvod je sujevjernog uvjerenja čovjekovog.
Pitanje:
Da li stvarno u vanjskom, objektivnom svijetu zloslutnost i zlokobnost nečega nemaju svoje tragove i učinke? Ukoliko je tako, otkuda onda sva ova sujevjernost kod ljudi cijeloga svijeta.?
Odgovor:
Da bi ovu činjenicu shvatili na najbolji način, dvije se stvari trebaju ozbiljno uvidjeti:
a) pitanje stvaranja i njegovih uzroka,
b) pitanje psihe i njenih pozitivnih i negativnih tragova.
Ukoliko precizno osmotrimo i ispitamo svijet, pojave i zbivanja u njemu, veze između međusobnih utjecaja koje ostavljaju pojave jedna na drugu, vidjet ćemo da su sve one posljedice stvarnih objektivnih vanjskih uzroka. Ustrojstvo sveukupnog objektivnog svijeta leži na kauzalnom zakonu, od najsitnijih bića koja, da bi se vidjela, moraju milionima puta biti uveličana elektronskim mikroskopima, pa do najvećih pojava koje, da bi bile ugledane, slika im je do nas putovala milionima svjetlosnih godina. Ovaj zakon ima svoj poseban i čvrst sistem. U tom sistemu ne postoji zlokobnost ili zloslutnost. Kada nešto ne postoji, prirodno je da nema ni postojećih tragova. Saobrazno tome, imam Ali, a. s., kaže: “Zlokobnost nije istinita.” Drugim riječima, ona uopće ne postoji, tako da je besmisleno govoriti o tome da nema svojih tragova u svijetu. Poslanici također nisu odgovorili zlokobnost nije istina, već su odgovorili zlokobnost je u vama samima. Sasvim drugo značenje ima kada se kaže u vama samim je zlokobnost od rečenog da nije istina i da nema nikakvih tragova sa bilo koga aspekta gledano.
Ukoliko obratimo pažnju na čovjekovu psihu, vidjet ćemo da posjeduje izvanrednu snagu. Kao što može osmisliti i pretočiti u praksu praktična znanja na socijalnom polju i kao što može iz objektivnih vanjskih činjenica kreirati znanstvene nazive koji imaju svoje izvanjske tragove tako može stvoriti i nešto što ne postoji u vanjskom svijetu, međutim, što može imati spoljne tragove na čovjekovu psihu. Zašto psiholozi govore da su neki snovi posljedica dnevnih razmišljanja? S obzirom na to da san može biti vijest iz daleke prošlosti, može biti i opomena za blisku ili daleku budućnost. Kao što može biti i ukazatelj na psihičko i umno stanje čovjeka i svjedok misli koje prolaze kroz čovjekovu glavu. Zato psiholozi kažu zao znak, tj. zlokobnost nije realna stvar, međutim može biti za psihu stvarna, što zavisi od toga hoće li je psiha prihvatiti ili ne. Vaša je psiha ta koja je može učiniti realnom i učinkovitom ili je poništiti i ostaviti bez ikakva traga.
Šta kaže nauka?
Ukoliko budemo pažljivi, vidjet ćemo da sami kopleks niže vrijednosti nije bitan, već važan je naš lični stav prema njemu. Ukoliko zauzmemo gard hrabrosti i samouvjerenja, te se na taj način prema njemu budemo odnosili, to će biti povod za naš lični napredak i razvoj, međutim, s druge strane, ukoliko budemo popustljivi i predamo mu teren za dominaciju nad nama, neće dugo potrajati i on će porobiti našu ličnost, tjelesno i duševno zdravlje će uništiti.[57]
Vidimo kako sa naučnog stanovišta neke stvari u realnom svijetu ne postoje, međutim čovjek svojim načinom razmišljanja može promjeniti spomenuto stanje i takvim nepostojećim stvarima dati na raspolaganje stvarne učinke koji se ogledaju u uništavanju psihe, lomljenju živaca, tjelesnim oboljenjima koja predstavljaju vanjske tragove, sve ove posljedice mogu biti izazvane nečim što je uobraženo i umišljeno u čovjekovom umu.
Pogledajmo logiku vjere:
Imam Sadik, a. s., obraćajući se 'Amr bin-Hurejsu kaže: “Snaga i slabost zlokobnosti i zloslutnosti zavisi od tvoga psihičkog i duševnog stanja i srčanog uvjerenja. Ukoliko ga uzmeš za nešto slabašno i tragovi će joj biti slabašni, ukoliko ga umisliš nečim moćnim, imat će jake učinke, a ako ga u tebi nikako ne bude neće imati nikakvih tragova.[58] (str 254)
[1]El-Furkan, 70.
[2]Preneseno iz Rast ličnosti, str. 120.
[3]Tuhaful-Ukul, str. 224.
[4]Al-Baqara, 177.
[5]Gurerul-Hikem, str. 337.
[6]Ibrahim, 13.
[7]Lukman, 18.
[8]Mufredate Ragib, madde s’ar.
[9]Tom 21., str. 90., komentar tematskog ajeta.
[10]Šta znamo? Odgoj djece je težak.
[11]Gurerul-Hikam, str. 558.
[12]ibid.
[13]Gurerul-Hikam, str. 665.
[14]Tuhaful-‘uqul, str. 88.
[15]Biharul-Enwar, tom 17, str. 79.
[16]Al-Fatir, 15.
[17]Preneseno iz: Šta znamo odgoj je težak,poglavlje o zločinu, str. 17. na persijskom jeziku.
[18]Kafi, tom 2, str. 312.
[19]Gurerul-Hikam, str. 668.
[20]Jusuf: 65.
[21]Al-E’araf: 96.
[22]Al-Džin: 16.
[23]El-Mizan, tom 14, sura Taha.
[24]Al-Baqara, 165.
[25]Al-Baqar:, 284.
[26]Al-Feth: 4.
[27]Merjem:96.
[28]Zrijenje ličnosti, str. 117.
[29]Merjem, 96.
[30]Tuhaful-‘uqul
[31]Mehedžetul-beyda’, tom IV.
[32]Gurerul-Hikam, str. 337.
[33]Kompleks niže vrijednosti, str. 20.
[34]Biharul-Enwar, tom XVII, str 48.
[35]Tuhaful-‘Uqul, str. 321.
[36]Rast ličnosti, str. 17.
[37]Al-Munafikun, 8.
[38]Zbirka pripovjedi, str. 173.
[39]En-Nisa, 86.
[40]Ibrahim, 7.
[41]Tuhaful-‘Uqul, str 207.
[42]Al-Anfal, 24.
[43]Gurerul-Hikem, str. 35.
[44]Staza rječitosti, mudrosti.
[45]Gurerul-Hikem, str. 6.
[46]ibid.
[47]ibid.
[48]Seyre hikmet dar Urupa, tom 3, poglavlje 5.
[49]ibid.
[50]ibid.
[51]Pravednost Božija, preneseno iz Seyre hikmet dar Urupa.
[52]Al-Baqara, 156.
[53]Gurerul-Hikam, str. 271.
[54]ibid. str. 212.
[55]Jasin, 18.
[56]Jasin, 19.
[57]Kompleks niže vrijednosti, str. 40.
[58]Rowdeye Kafi, str. 197.