S druge strane vidimo da su riječi Imama Alija potekle iz srca društva i u vremenu njegove vladavine. Shodno tome, on se u pot­punosti posvetio svim aspektima njegove bolesti i nedostacima. Znači, dok je čovjeka i društva, ono će biti živo jedino uporedo s Nehdžul-belagom, koja nudi temeljna rješenja njegovim prob­lemima.

Sada ćemo ukazati na dio društvenih tema kojim se ona bavi:

1)  upravljanje islamskim društvom;

2)  izbor odgovornih i način odabira službenika islam­skog društva;

3)  izbor sudaca i određivanje njihovih uvjeta;

4)  postavljanje i svrgavanje namjesnika oblasnih područja i zapovjednika;

5)  određivanje ovlasti i obaveza skupljača poreza;

6)  upoznavanje neprijatelja i izdavanje naredbi za dži­had;

7)  razaznavanje dvoličnjaka, njihovih pokreta i predo­čavanje is­pravnog metoda borbe protiv njih;

8)  razumijevanje uvjeta rata i mira;

9)  ispravni metodi snaga branilaca vjere;

10)  opaske o rješavanju ekonomskih problema ogromne zem­lje onog vremena i kontrole bazara;

11)  uloga doušnika unutar zemlje;

12)  nužnost budnosti i nadziranja nad političkim, vo­jnim i propagandnim aktivnostima neprijatelja;

13)  šta je istinska vlast čistoga Islama itd.

Ukratko, Nehdžul-belaga je knjiga koja je i pored spekulativ­nog i teorijskog aspekta čovjeka i društva ujedno usklađena i s nji­hovim praktičnim aspektom. Ona se, ujedno, bavi pitan­jima izgradnje čovjeka kao i pitanjima rješavanja društvenih problema.

Vrijednost i vjerodostojnost izvora Nehdžul-belage

Jedna od drugih karakteristika Nehdžul-belage, koja joj daje posebnu vrijednost, jest bogatstvo izvora porijekla njenog sadržaja. Rijetko se može naći knjiga (i to u izvornim djelima svih islamskih pravaca), ili predaja koja poput Nehdžul-belage raspolaže osebu­jnošću raznolikih izvora. Ovdje ćemo ukazati na neke aspekte od­like njenih tematskih izvora i to:

a)  Sa stanovišta mnoštva izvora

Nehdžul-belaga posjeduje toliko mnoštvo dokaza i osvjedo­čenja da je ona govor Imama Alija i da tu činjenicu priznaju ne samo isk­reni istraživači, nego i zlobnici. Njeni izvori mogu se pod­jeliti na tri grupe:

1)  Izvori prije sejjida Razija

Zbog toga što su govori Nehdžul-belage zapisani u mnoštvu različitih knjiga koje su bile raširene prije sejjida Razija te čitalac stječe sigurnost u njihovu izvornost i neizmišljenost. Abduz-Ze­hra Husejni, u svojoj knjizi koja se bavi upravo izvorima Nehdžul-be­lage, navodi dvadeset i dvije knjige u kojima su bili sakupljeni di­jelovi Nehdžul-belage prije sejjida Razija. Ibn Ebil-Hadid u svom ko­mentaru navodi sljedeće:

“Osoba je pitala Ibn Heššaba: ‘Da li je po tvom mišljenju treći govor u Nehdžul-belagi izrečen od strane Imama Alija, ili ga je sejjid Razi izmis­lio?’ Ibn Heššab reče: ‘Kunem se Bogom, ja sam vidio ovaj govor u knjigama koje su napisane tri stotine godina prije rođenja sejjida Razija.’”[13]

Također i knjiga O Nehdžul-belagi na 87. strani navodi neko­licinu starih izvora.[14]

2)  Izvori iz vremena sejjida Razija

Istovremeno sa sejjidom Razijem mnogi historičari i pisci od­vojeno su pristupili sakupljanju govora Imama Alija a.s. u različ­itim oblicima kao što je činio:

- šejh Mufid (umro 413. god. po H.) u knjigama El-Iršad i El-Ihtisas;

- šejh Saduk (umro 380. god. po H.) u knjigama Ik­malud-din, El-Imali, Sevabul-a’mal, Kitabut-tevhid i još nekim drugim knji­gama;

- šejh Tusi (umro 460. god. po H.) u knjigama El-Imali, Et-Tibjan, El-Gajb, El-Fehrest i Misbahul-mutehadžed;

- Džuvhari u knjizi Sehah;

- Ibn Šu'be u djelu Tuhaful-'ukul.

3)  Izvori poslije sejjida Razija

Poslije sejjida Razija historičari i pisci također su u svojim knji­gama zapisivali govore i pisma Imama Alija, ili su ih navodili kao argumente u svojim raspravama. Zanimljivo je, međutim, da mnogi od njih, prilikom navođenja tih govora, u svom lancu prenosilaca ne spominju sejjida Razija. Znači da su oni predaje Imama Alija prenosili iz drugih izvora, od onih koje je koristio sam sejjid Razi, samo drugim lancem prenosilaca. U knjigama koje su se bavile pitanjem izvora ukazano je na ovu činjenicu.

b)      Mnoštvo i neprekinutosti prenosilaca predaja Imama Alija

Drugi aspekt vrijednosti izvora Nehdžul-belage jeste taj što su sve njene predaje prenesene od uha do uha desetina ashaba Imama Alija i stotina islamskih učenjaka od kojih ni u jednoj generaciji ne postoji ličnost koja je nepoznata učenjacima il­mur-ridžala (nauke o prenosiocima) i historičarima. Štaviše, svi su oni poznati, što samo po sebi umanjuje mogućnost svakog oblika iskrivljenja i uvećava vri­jednost djela.

c)  Postojanje hafiza Nehdžul-belage

U prošlim vremenima kada nisu postajala moderna sredstva komunikacije ljudi su se mnogo više oslanjali na snagu svog pam­ćenja i shodno tome pamtili bi Kur'an, Nehdžul-belagu i druge pre­daje da bi tako to znanje prenijeli na sljedeće gen­eracije. Posto­janje zamjetljivog broja ljudi i govornika koji su pamtili riječi Imama Alija uvećava vjerodostojnost i vrijed­nost ove prosvijetl­jenje knjige.

Mes'udi, autor knjige Murudžuz-zeheb, piše:

“Ljudi su pamtili oko četiri stotine govora Imama Alija a.s. i njih citi­rali u prilikama okupljanja muslimana.”[15]

Ovu činjenicu potvrdili su i Ibn El-Dževzi[16], Ibn Hadžer Askalani[17], Ibn Šu'be[18] i drugi.

Ovom prilikom navest ćemo riječi poznatog sunnijskog učen­jaka Ibn Ebil-Hadida iz njegove knjige Šerh Nehdžul-belage kao potvrdu i upotpunjenje naše rasprave. On kaže:

“Mnogi ljudi koji sljede svoj nefs kažu: Većinu Nehdžul-belage predstavljaju govori koji su naknadno pronađeni, a iz­mislili su ih šiijski književnici (sejjid Razi), a poneke su i drugi izmislili i pripisali Imamu Aliju. Oni su osobe čije su oči oslijepile od fa­natičnosti i ono što su rekli jeste rezultat njihova slabog poznavanja stilistike govora. Ja ću ukratko ukazati na njihovo pogrešno mišl­jenje. Ako kažu da je cijela knjiga izmišljenja, bez sumnje da je to netačno, jer je doka­zano da su neki govori Zapovjednika vjernih mutevatir, što su potvrdili svi muhaddisi ili većina njih, kao i mnogi historičari od kojih niko nije bio šiija, da bi se možda moglo prigovoriti njihovoj pristrasnosti. Ako bi se reklo da je samo dio Nehdžul-belage istinit a ne sve, to je samo dokaz u naš prilog, jer onaj koji je upoznat s tehnikom i stilistikom govora i koji ujedno posjeduje zdrav osjećaj za književni govor sigurno razlikuje visoko stilističan govor i onaj drugi. A i ti, poštovani čitaoče, ako se sret­neš s nekim djelom kojeg je napisalo nekoliko pisaca, sigurno je da ćeš uočiti razliku između njih. I mi bismo sa svojim poznavanjem stilistike pjesništva ako bismo, npr., iščitavali Divan poznatog pjesnika Ebu Temama, sigurno uočili razliku u jednoj ili nekoliko kasida ako bi postojala razlika između njih. Čitaoče, kada s pažn­jom razmo­triš Nehdžul-belagu, vidjet ćeš da je ona cijela potekla s jednog iz­vora i kao kompaktno tijelo gradi jedan stil čiji su dijelovi pot­puno identični drugom, slično Kur'anu, čiji je početak poput sredine, a sredina mu je poput kraja, čiji su ajeti i sure svi u jednom stilu. Ako bi neki od govora Nehdžul-belage bili izmišljeni, a drugi istiniti, ona nikada ne bi bila onakvom kakva jeste – kompaktna cxjelina. Ovom čvrstom argumentacijom, za tebe, čitaoče, ustanovljena je jasna greška onih koji kažu da je ova knjiga izmišl­jena ili je izmišljen jedan njen dio.”[19]

Nužnost postojanja uvodnih nauka zarad

 ra­zumi­jevanja Nehdžul-belage

U današnjem svijetu da bi se ušlo u područje neke nauke, nužno je da se poznaje niz informacija i uvodnih nauka. Realno gledano, nijedna mudrost ne može se doseći niti dati svoj plod bez ovih uvodnih informacija, naukā i specijalnosti. I pored toga što je na najvišem stupnju retorike i elokvencije, Nehdžul-belaga u sebi obuhvata visoka značenja koja se pro­težu kroz sve aspekte života pojedinca i društva, a ne mogu se razumjeti bez niza uvod­nih nauka i informacija.

Nauke i specijalnosti koje su nužne radi razumijevanja ovog velikog djela jesu sljedeće:

1)  Književnost arapskog jezika

To je književnost koja u sebi sadrži sljedeće grane: semantiku, mor­fologiju, stilistiku i retoriku.

U principu, prevođenje jedne akaidske knjige na drugi jezik veoma je težak posao, posebno u slučaju Nehdžul-belage, koja u arapskom jeziku predstavlja vrhunsko djelo stilistike i retorike. Svi velikani književnosti i pjesnici arapskog jezika izražavali su veoma veliko poštovanje prema ovom djelu. Prema tome, da bismo ra­zumjeli njeno ezoterijsko značenje, nema izlaza osim da se upo­zanju slj. logičko-jezičke discipline .

2)  Logika

Pri iščitavanju Nehdžul-belage često se susrećemo s različ­itim oblicima argumentacije. U slučaju da nismo upoznati s različitim oblicima argumentacije kao što su indukcija, de­dukcija, analogija i drugi temeljni principi u logici, npr. pra­vilo kontradik­cije i suprot­nosti, nismo sposobni plivati ovim uzburkanim morem i izranjati njena značenja i poruke.

3)  Nauka o fikhu

Imam Ali nakon Poslanika s.a.v.a. najistaknutiji je fākih i najo­bavješteniji mufessir u cijelom ljudskom rodu, koji go­vori i sudi samo u okviru Kur'ana i Sunneta. Prema tome, da bismo se upoznali sa zabranama, obavezama i fikhskim stavovima Imama Alija u Nehdžul-belagi, obavezno moramo biti upoznati s naukom fikha i njenom terminologijom. Radi boljeg razumijevanja navest ćemo jedan primjer. Imam Ali izdao je tokom svoje vladavine naredbu džihada protiv munafika i haridžija - jer ih je smatrao opasnijim od nevjernika. Međutim već na drugom mjestu Nehdžul-belage on kaže:

“Ne ubijajte haridžije poslije mene, jer onaj koji je tražio istinu i pritom pogriješio, nije kao onaj koji je tražio neistinu i potom je našao.”

Ovaj govor ukazuje na zabranjenost takvog čina. Onaj koji nije upoznat s naukom fikha može se zapitati: Ako je haram borba sa haridžijama, pa kako je sam Ali vodio rat protiv njih? Drugačije rečeno, ako je njemu bilo dozvoljeno, kako to da ummetUmmetu poslije sebe zabranjuje isto. Odgovor bi, sa stanovišta fikha, bio da, ako u slučaju zabrane ništa drugo ne dođe s njom, onda ona ukazuje na zabranu nekog čina. Međutim, ako bi uz zabranu dolazio neki razlog, zabrana bi se odnosila samo na slučajeve kada postoji i njen razlog.

Tako, ako ne bi postojao razlog za zabranu, samim tim zabrana bi bila dokinuta. Tako i u ovom primjeru, u slučaju da ha­ridžije traže istinu s iskrenom namjerom i pri tome po­griješe, vodivši sebe u propast, zabranjeno je ratovanje s njima, za razliku od onih ha­ridžija koji su s lošom namjerom tražili neistinu i na koje se, shodno tome, ne odnosi zabrana ratovanja.

4)  Nauka o metodologiji fikha (usuli fikh)[20]

Iz istog razloga zbog kojeg je nužno poznavanje fikha radi ra­zumijevanja Nehdžul-belage, postoji potreba i za usuli fik­hom.

5)  Filozofija

Filozofija znači spoznaju stvari koja egzistira i njeno razlučivanje od onoga što ne egzistira. Drugim riječima, filo­zofija predstavlja svjetonazor ustanovljen razuma. Uzimajući ovo u ob­zir, izlaganja Imama Alija o prapočetku, proživljenju i svi­jetu prirode, sa svom svojom širinom, čine ga i potpunim filozofom.

Ø  Imam, vezano sa svoje znanje o Stvoritelju svijeta, kaže: “Ni­sam robovao Gospodaru kojeg nisam vidio.”

Ø  O zbilji svijeta i njegovu kraju on kaže: “I da se sve (nevidljive) koprene uklone, ne bi mi se uvećalo ni zrnce uvjerenja.”

Ø  O objavi i poslanstvu, znanje ovoga Božanskog mudraca na najvećoj je mogućoj razini, kao što i sam Imam kaže: “Ud­isao sam miris objave i gledao sam svjetlost poslan­stva.”

Imam Ali kazao je: Pitajte me prije nego što me izgubite

Iz ovoga se vidi da je Imam Ali sve rasprave filozofije osvje­dočio svim svojim bićem. Upravo zbog ovoga na jednom m­jestu on i kaže:

“Pitajte me prije nego što me izgubite, jer zaista, ja sam bolje obaviješten o putevima nebeskim nego o putevima zemaljskim.”

Ukratko, govori Imama Alija puni su teških filozofskih tema koje treba razmatrati na osnovu islamske filozofije. I bez do­voljnog uvida u filozofske znanosti nije moguće njihovo razumijevanje.

Dva filozofska primjera

Navest ćemo dva primjera filozofskih tema iz Nehdžul-be­lage.

Prvi primjer: Zakon uzročnosti

Jedno od najvažnijih pitanja islamske filozofije predstavlja za­kon uzročnosti koji je, ustvari, osnova svih drugih zakona i ljud­skog promišljanja. Imam Ali u vezi s tim kaže:

“Sve što je moguće spoznati stečenim znanjem mudraca ili prisutnim znanjem (tj. izravnim osvjedočenjem gnostika), to ne može biti Stvoritelj, nego stvoreno.”

Koliko god da je nešto dostupno znanju, bilo putem argu­menata ili otkrovenjem, to je stvoreno, a ne Stvoritelj, jer Stvoritelj koji je sam stvorio misao, razmišljanje i mislioca ne može biti obuhvaćen znanjem ni jednog mudraca, pa i u slučaju da ga obuhvaća osvjedočenje arifa, opet je onoga koji posma­tra i posma­trano On stvorio. Nikada Stvoritelj posmatrača neće moći biti ono što stvorenje posmatra. Dakle, Boga se treba i može spoznati Nje­govim znakovima, a ne Njim samim. U nastavku predaje imam kaže:

“Sve što je oslonjeno na nešto mimo sebe ima uzrok.”

Ovaj princip, spomenut u riječima Imama Alija, opisuje svijet egzistencije kao svijet kojim vlada zakon kauzaliteta. Prema tome, osnova svih bića čija egzistencija nije isto što i njena bit, jeste posljedica (ar. me'lul), i ono biće koje nije oslonjeno na nešto mimo sebe, nego je čista eg­zistencija, takvo biće jeste uzrok (ar. illet) svih posljedica, što je ustvari Uzvišeni Bog. 

Drugi primjer: Zbiljsko jedinstvo

Merhum šehid Mutahari u vezi sa stavom da Jedinstvo Božije nije vahdete adedi, kaže da je produkt islamske misli i jedna od njegovih najuzvišenijih misli, te da se ni u jednoj školi prije Islama nije raspravljalo o tome. Islamski su filozofi, postepeno zadublju­jući se u autentične islamske tekstove, a posebno u riječi Imama Alija, dosegli dubinu ovog pitanja i uveli ga u Božansku filozofiju.

Imam Ali o vahdetu (jedinstvu) kaže sljedeće:

“Sve što je osim Boga opisivo vahdetom jeste kvantitativno.”

 Značenje ovoga go­vora jeste da vahdet svega mimo Boga predstavlja vahdete adedi. U slu­čaju vahdeta adedi, jedna jedinka naspram pretpostavljene druge jedinke kvantitativna je, što znači da pretpostavka druge jedinke nju umnožava. Međutim, vahdet Božiji nije vahdete adedi, jer bi takav vahdet Njemu predstavljao nedostatak tako što bi mu pretpostavljanjem druge jedinke bilo nešto do­dato i umnoženo. U svakom slučaju, ovakvo suptilno raz­mišljanje ne nalazimo kod islamskih filozofa, pa čak ni kod El-Farabija niti Ibn Sine. Ova razmišljanja nalazimo tek u ri­ječima posljednjih mudraca, koji su ih preuzeli iz riječi Imama Alija i dali im termin vahdete hakikije, nasuprot terminu vahdete adedi.

Ukratko, ovakvih uzvišenih misli u riječima Imama Alija ima tako mnogo da još mnoge od njih predstavljaju nepoznanicu, čak i dobrim poznavocima Nehdžul-belage.

Nauka historije

Mnogi govori, pisma i kratke izreke Nehdžul-belage izgo­voreni su u posebnim historijskim okolnostima, dok neki od njih govore i o konkretnim historijskim događajima ili poli­tičkim previ­ranjima. Prema tome, bez dovoljnog poznavanja historije, a posebno doba početka Islama, govori Nehdžul-be­lage ne mogu biti ispravno shvaćeni. Jedan od primjera ovoga jesu mnogobrojne vrline i uzorit moral Imama Alija, što ne poriču ni prijatelji niti nepri­jatelji nje­govi. Svi priznaju da je on bio izvorište ljubavi. Sa svima se od­nosio samilosno, prelazeći preko njihovih grešaka.

Kada je jedan od njegovih pristalica podigao glas, psujući nji­hove neprijatelje (stanovnike Šama), Imam ga je opomenuo ri­ječima:

“Ne volim što počinjete grditi, ali da opisujete nji­hova di­jela i izvještavatete o stanjima njihovim – to bi bio bolji način go­vorenja i uvjerljiviji put dokazivanja. Umjesto da ih grdite, trebalo bi reći: O Bože! Poštedi krv našu i krv nji­hovu, proizvedi po­mirenje iz­među nas i njih te ih izvedi iz zablude njihove pa da onaj koji ne zna istinu nju upozna i da se onaj koji je sklon pobuni i na­silju od­vrati od toga!”[21]

Međutim, kada je nastala prepirka između Alija i trećeg halife Osmana i kada se umiješao Mugire ibn Ahnes nepristojno rekavši: “Pusti mene da mu ja odgovorim”, na to mu je Ali a.s. rekao:

“O sine prokletog i besplodnog, od stabla koje nema ni kori­jenja ni granja. Hoćeš li se ti pozabaviti mnome? Boga mi, Allah neće os­nažiti onoga kojeg ti pomažeš, niti će ustati onaj kojeg ti podižeš. Odlazi od nas! Allah udaljio kuću tvoju! A onda čini što god želiš. Ne imao Allah milosti za tebe, ako ti budeš imao milosti!”[22]

Čitajući ovaj govor onaj koji nije upoznat s historijom sigurno će se zapitati kako je moguće da imam koji predstavlja oso­vinu ljubavi i Božanskog morala, nasuprot Mugire istupa ovakvim oštrim riječima. Međutim, jednim kratkim pogledom na povijest prvih godina Islama vidjet ćemo da je otac Mugire (Ahnes) bio jedan od predvodnika munafika i nevjernika koji je tek s oslo­bađanjem Mekke prihvatio Islam, ali samo priv­idno. Njegova brata Ebul-Hakema u bici na Uhudu pogubio je Imam Ali, što je proiz­velo njegovu stalnu mržnju u srcu.

Nažalost, ova prognana porodica iz društva ponovo stječe ut­je­caj na vlast za vrijeme Osmanove vladavine, predstavljajući sebe gorljivim muslimanima. Vremenom su stekli visok položaj i imanje do te mjere da se pod okriljem podrške vlasti nisu stidjeli stati nasuprot Imama Alija, ponašajući se kao da nikakve prošlosti u nevjerstvu nisu imali. Upravo je ovo mjesto gdje Imam istupa ot­voreno i oštro da bi razotkrio zbilju ovakvih ljudi i njihov iskrivljeni put. Prema tome, bez poznavanja historije Islama nije moguće razumjeti Nehdžul-belagu i neke stavove Imama Alija.

TEMATSKA PREDAVANJA O NEHD UL-BELAGI

Nemoć izražaja zahvale Allahu dž.š.

Staza rječitosti počinje riječima:

“Hvala se duguje Bogu, Čiju slavu govornici ne mogu iskazati, Čije darove brojitelji ne mogu izbrojati, a Čije pravo ne mogu odužiti oni koji se trude.”

Zašto je nemoguće odužiti Božije pravo? Postoji nekoliko razloga. Ne možemo izbrojati Božije blagodati pa je prirodno da ih ne možemo ni odužiti. Shvatamo svoju dužnost da se odužimo Bogu za bezbrojne blagodati i znamo da je Bog sve to stvorio, pa i nas same. Mi kao stvorenja Božija ograničeni smo i imamo dužnost da mu se odužimo zato što spadamo u ta stvorenja koja se trebaju odužiti za druge blagodati. Davud a.s. u obraćanju Bogu kaže:

“Bože moj, znam da Ti se trebam odužiti, ali čime da Ti se odužim kad su moje misli, moj jezik, moje promišljanje o Tebi opet Tvoja stvorenja. Čime god da se odužim opet imam dug i za njega da Ti se odužim. Nisam moćan da Ti se odužim koliko tre­bam.”

U tom trenutku dolazi mu nadahnuće od Boga:

“O Davude, upravo to što si spoznao da Mi se trebaš odužiti za svaku blagodat datu tebi, to je ono što Sam htio i ti si se time odužio.”

Ako se neko hoće pokajati Bogu a zakinuo je pritom nekom neko pravo, ovo obraćanje Bogu nije dovoljno, ma koliko se on kajao što je nečije pravo pogazio. Prvo je dužan uzvratiti na štetu koju je načinio pa tek onda pokajati se Bogu. Sama svijest da smo nekom nešto dužni čini dobru osnovu pokajanja, ali ne i dovoljnu. Trebamo otići onome kome smo nanijeli štetu i vratiti mu njegovo pravo, npr. u kidanju rodbinskih veza, neposlušnosti ro­diteljima itd.

Prava ljudi moraju se upotpuniti, bila ona materijalna ili du­hovna. Pokajanje podrazumijeva i da se Božija prava zadovolje, npr., ako nije klanjao namaze u propisanom vremenu i potrebnom broju, mora ih nadoknaditi; ako nije otišao na Hadždž kad je bio zdrav i u finan­sijskoj mogućnosti, treba otići kad stekne spomenute uvjete. Sve su to Božija prava koja se moraju ispuniti ili nadoknaditi. Vidimo da moramo Božija prava ispuniti, a Imam Ali a.s. u vezi s time na početku prve hutbe kaže:

“Hvala se duguje Bogu, Čije se pravo ne može odužiti.”

Vidimo da je uvjet pokajanja da se Bogu odužimo. Kako srav­niti ove dvije kontradikcije? Kada kažemo Božije pravo, ne misli se direktno na Božije pravo, nego na izvršenje odredbi i obaveza koje smo dužni činiti prema Bogu. Bog nam je naredio izvršenje tih obaveza da bi nam putem njih dao druge blagodati:

Uzvišeni nam hoće poručiti: Izvršavajte obaveze da bih vam Ja dao da se uspinjete stazom savršenstava. Izvršavanje farzova pred­stavlja način kretanja prema savršenstvu. Ako bi bilo doslovno značenje oduživanja Bogu, onda se postavlja pitanje čime da se odužimo?

“Ovaj razum koji si mi dao, Bože, zahtijeva još jednu zahval­nost, a ja ne­mam ničim drugim da Ti se zahvalim.”

Na ovaj način Bog nam je dao Svoju blagodat i uputio nas. Neki su pojedinci na početku, kada su primili Islam, smatrali da im neko duguje zahvalnost za to što su postali muslimani. Vidimo razliku u shvaćanju Davuda a.s. i ovakvih pojedinaca.

“Hvala se duguje Bogu, Kojeg razumska hrabrost najviša ne može procijeniti, te shvaćanja zadubljena ne mogu doseći.”

Ovdje su navedene dvije usporedne sličnosti. Biće Božije pred­stavljeno je u liku beskrajno velike planine i koliko god čovjek imao želju i volju da nadmaši tu planinu i da je dosegne, ne može. Ova us­poredba može se komparirati i s nebesima i Zemljom: ko­liko se god čovjek vinuo svo­jim mislima da Ga dokuči, on to ne može. Na drugom mjestu Imam Ali a.s. poredi Ga s beskrajno dubokim okeanom i koliko god čovjek svojim mislima pokušao zaroniti da bi dosegnuo dno, nemoćan je.

Zbog čega ova nemoć? To je zbog toga što su Božiji sifati (atributi, svojstva) bezgranični i nedokučivi.

Imam Ali a.s. nastavlja:

“Hvala se duguje Bogu, Njemu, za Čija svojstva nemaju granice nikakve, niti opisa ikakva – nije određeno vrijeme nikakvo i nije ustvrđeno trajanje nikakvo.”

Ova reče­nica može biti višeznačna. Jedan aspekt tog tumačenja jeste da je broj Božijih svojstava (sifata) neograničen. Mi kao obična ljudska stvorenja pokušavamo to dokučiti na način da ih podredimo svom shvatanju, ili pokušavamo dosegnuti ono znanja što nam je od Boga dato pa ih nabrajamo, ali je sve to ograničeno našim razumijevanjem. Drugi aspekt gledanja na ovo tumačenje predstavlja se tako da Božiji sifati potječu iz Njegove biti (zāta), On nema sporedne organe. Naprimjer, kada kažemo Bog je Stva­ralac, to ne znači da On jednim Svojim djelom nešto stvara a da je nešto drugo Bog. Kada kažemo: O Bože, o Živi, nismo napravili razliku jer smo i u jednom kao i u drugom dozivanju dozvali Jed­nog Jedinog Boga.

Kada konstatiramo da su Božija svojstva zapravo Njegova bit (zāt), onda zaklju­čujemo da su i Njegova svojstva neograničena. Kada spomenemo neku od Njegovih odlika, ona nema granica.

Treći aspekt: kada se kaže da sifati nemaju granica, time se još jednom potcrtava, samo drugim sinonimom, da nema ništa kod Boga što je ograničeno.

Četvrti aspekt tumačenja može biti i to da je u Božijem lancu stva­ranja toliki broj Njegovih stvorenja u kojima se očituju Nje­govi si­fati da je neograničen broj tih stvorenja koje On skrbi i ko­jima daje život i egzistenciju.

Peti aspekt ogleda se u tome da On nema ograničenog vremena niti ograničenog vremenskog opsega postojanja. Drugim riječima, vremenske odrednice Njemu se ne pripisuju, jer je vrijeme obično stvorenje i ne utječe na Stvoritelja. Vrijeme nastaje ondje gdje postoji kretanje,  tamo gdje nema kretanja, nema ni vremena.

Bogu smo pripisali afirmirajuća i negirajuća svojstva. Negi­ra­juća su svojstva čak važnija s arifskog stajališta, jer oni kažu da ne može čovjek dostići visoke duhovne stupnjeve sve dok ne raščisti s onim što Bog nije. Prva negirajuća odredba koja opisuje Boga jeste la ilahe illallah i njome su sva ostala negirajuća svojstva pok­rivena. Vidimo da Imam Ali a.s. započinje zahvalu Bogu upravo negi­rajućim svojstvima, a nakon nekoliko negirajućih on započinje s afirmirajućim. Prvo govori šta Bog nije, da bi prešao na ono šta Bog jeste. “Hvala se duguje Bogu, On je stvorio svjetove svemoć­nošću Svojom. U vjeri je na prvom mjestu svjedočenje Njega.”

Da bismo pobliže shvatili prvu hutbu iz Staze rječitosti, pot­rebno je objasniti temu silogizma iz logike. Silogizam je skup dviju ili više uvodnih premisa iz kojih dobijamo jedan rezultat. U silo­gizmu se rezultat treba direktno iz premisa dobiti. Ilustracija silo­gizma izgledala bi ovako: pretpostavimo da je prva premisa A=B i druga B=C. Iz ovih dviju premisa direktno izvlačimo rezultat da je A=C. Prirodno je da rezultat prvog silogizma koristimo kao uvod za jedan drugi silogizam i tako dobijemo treći rezultat. Ovakav ob­lik donošenja zaključka metodom silogizma naziva se složeni silo­gizam i ovakva vrsta izvođenja može ići do beskonač­nosti. Ovakav oblik silogizma uočljiv je u prvoj hutbi Imama Alija a.s. iz čega iz­vodimo zaključak da je potpunost spoznaje Boga ne­giranje svo­jstava Bogu kao zasebnih entiteta.

 Drugim riječima, dok jedan arif ne dođe do stepena kada zane­gira sva svojstva – dakle atribute kao nešto odvojeno od zata Bož­ijeg – on nije stigao do savršenstva spoznaje. Sama riječ svojstvo asocira na to da ja nisam ona moja bit. Pri tome treba rasčlaniti dvije stvari: imamo svojstvo i ono što drugi opisuju. Onaj koji opiše Boga nečim izvanjskim sigurno je da mu je nešto pripisao, atributiranjem svojstva Bogu pridodali smo Mu nešto što je izvan Njegove biti, nešto što je izvana. Onaj koji je Njemu nešto pripisao sigurno je da Ga je učinio dvojnim i sigurno Ga je podijelio na di­jelove. Nešto što je sastavljeno iz nečega jeste skup, jer objedinjuje više elemenata. Da li je moguće da Bog bude takav da je sačinjen iz dijelova? Sigurno je da nije tako. Imam Ali a.s. u hutbi zaklju­čuje da je Onaj koji ga je vidio u dijelovima zasigurno neznalica.

Back

Next