| Next |
Pitanje proživljenja, nakon tevhida, predstavlja jedno od najvrednijih pitanja Islama. Svi poslanici imali su zadaću da ljude uvjere u dva načela: u postojanje Gospodara – Stvoritelja, i dolazak onoga što u sebi implicira termin t Kijamet:
Njemu ćete se svi vratiti – Allahovo je istinito obećanje – On doista iz ničega stvara, On će poslije to ponoviti, da bi pravedno nagradio one koji budu vjerovali i dobra djela činili. A one koji ne budu vjerovali čeka piće od ključale vode i patnja nesnosna, zato što su nevjernici bili.
Allah iz ničega stvara, On će to ponovo učiniti i na kraju ćete se Njemu vratiti.[1]
Mnoštvo ajeta i predaja koje su dostavljene od poslanika, a posebno od pečata vjerovjesništva Muhameda, neka je mir na njega i njegovu odabranu porodicu, potakla je učenjake da raspravljaju i promišljaju o ovoj temi. Allame Tabatabai u vezi s tim kaže sljedeće:
“Ajeti koji na bilo koji način imaju dodira sa kijametom u tolikom su broju da se može reći kako u prosjeku svaka stranica Kur'ana sadrži takav ajet.”
Ajeti i predaje u nužna pitanja vjere ubrajaju i pitanje Kijameta. Drugim riječima, ne mogu se odvojiti od Islama na način da se prihvati Islam, tevhid, poslanstvo, a ne povjeruje u proživljenje. Također, čovjek ne može imati uvjerenje u tevhid i poslanstvo, a poricati post, čije je postojanje u Islamu očiglednije od samoga Sunca.
Moguće je da čovjek, uporedo s tevhidom i poslanstvom, vjeruje u proživljenje, ali da se pod utjecajem slaboga imana ne pridržava onoga što proizlazi iz takvog vjerovanja, kao što je moguće da čovjek vjerujuje u tevhid, poslanstvo i post, ali da pod utjecajem nataloženih grijeha ne prakticira post.
Spomenuti ajeti i predaje ne samo da proživljenje ubrajaju u nužna načela vjere, pored hadždža, namaza, džihada itd., već se u njima, pored vjerovanja u tevhid, traži posebno vjerovanje u proživljenje. To znači da, kako god čovjek prije svega treba steći razumno uvjerenje u postojanje Boga, a zatim putem Objave upoznati se sa svojim Stvaraocem, također je potrebno da se upozna s pitanjima Kijameta; prvo razumom, a potom pomoću Objave.
Pitanje proživljenja, na vrijednosnoj ljestvici, uporedno stoji s tevhidom i poslanstvom, čineći tako temeljna načela Islama.
Ovdje se nameće sljedeće pitanje: ako je proživljenje jedno od triju temeljnih načela Islama, zašto se ono ne spominje u šehadetu, pored tevhida i poslanstva?
Kao prvo, u kur'anskom svjetonazoru, iako se proživljenje spominje kao nešto što dolazi nakon smrti, ono, ustvari, predstavlja povratak svome izvoru:
Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.[2]
Drugim riječima, početak i povratak jesu manifestacija jedne zbilje:
On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi.[3]
S druge strane, vjerovanje u Poslanika s.a.v.a. nužno implicira i vjerovanje u proživljenje kao jedno zasebno pitanje pored tevhida i poslanstva. Dakle, ako imamo vjerovanje u tevhid i poslanstvo, trebamo imati iman (vjerovanje) u proživljenje kao jedno zasebno pitanje spomenuto u Božijim riječima i poslanikovim predajama, kao što navedeni čvrsti dokazi njemu idu u prilog:
O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.[4]
One koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati![5]
Oni u Allaha i u Onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine dobročinstvo; oni su čestiti.[6]
Kao što je već rečeno, proživljenje u kur'anskom svjetonazoru ubraja se u tri temeljna načela Islama. Međutim, pitanje proživljenja nije načelo koje se može razumjeti i pretpostaviti bez drugih dvaju načela. Zapravo, bez uzimanja u obzir drugih dvaju načela samo proživljenje nema značenja, pa čak i vjera u cijelosti gubi smisao budući da svoje opstojanje temelji na njima. Drugim riječima, vjera je skup zbilja zajedno sa zabranama i zapovijedima, radosnim vjestima i kaznama, koje su donesene od čovjeka kao Božijeg izaslanika i objašnjene putem Objave. Ako zbilje koje slijede nakon proživljenja – tj. najavljenje kazne i nagrade - samo poslanstvo bilo bi dovedeno u pitanje jer bi se nametnula nedoumica da li je Objava istinita ili pogrešna. U tom slučaju i sva ostala učenja, donesena posredstvom Objave, izgubila bi na svojoj vjerodostojnosti.
S druge strane, čovjek posmatran iz jednog drugog ugla, posjeduje tri aspekta: misli, moralne vrline i djela. To znači da čovjek prije svega prihvata nešto kao svoje misaono uvjerenje, a potom to uvjerenje gradi njegove moralne osobine u skladu s kojima čovjek djeluje u svome okruženju, da bi sve to na koncu ishodovalo praktičan čin.
Ako bi čovjek stekao čvrsto uvjerenje da će neizbježno doći na Sudnji dan zajedno sa svojima djelima i da će prema njima biti nagrađen ili kažnjen, sigurno je da će uložiti trud radi stjecanja lijepih osobina iz kojih bi proistekla dobra djela. U suprotnom, ako ne stekne dovoljnu spoznaju o kijametskim zbiljama i u takvom stanju ode s Ovoga svijeta, ne samo da će biti uskraćen blagodatima i savršenstvima koji su bili njemu ostvarivi i pripremljeni, već će, štaviše, to biti razlog njegova zastranjenja i zablude, zbog čega će biti bačen u ponor vječne patnje.
One koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na Onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kojem će se račun polagati.[7]
Upravo zbog takvoga neispravnog mišljenja po ovom pitanju historija je bila svjedokom velikih nedjela arapskih mnogobožaca prije pojave Islama koji su, i pored vjere u postojanje Boga, poricali proživljenje.
Ukratko, važnost pitanja proživljenja veoma je jasna čak i nakon prvog pogleda na kur’anske ajete i predaje našega Poslanika s.a.v.a.
Naprimjer, Kur'an časni na mnogo mjesta riječima: na Dan ili toga Dana, upozorava i prijeti ljudima da ih, ako skrenu s Pravoga puta, sigurno čeka nesnošljiva kazna i na Ovome i na Onome svijetu.
I tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti.[8]
Poslanik se svakom prilikom koristio da ukaže na važnost Sudnjega dana i povratka Bogu, potkrepljujući svoj govor raznim oblicima argumentiranja, kao što Kur'an prenosi:
Reci: “Zar da za zaštitnika uzmem nekog drugog osim Allaha, Stvoritelja Nebesa i Zemlje? On hrani, a Njega niko ne hrani!” Reci: “Meni je naređeno da budem prvi među onima koji se pokoravaju” – i: “Nikako ne budi od onih koji Mu druge ravnim smatraju!” Reci: “Ako ne budem poslušan svome Gospodaru, ja se plašim patnje na Velikom danu.” [9]
Na drugome mjestu Poslanik s.a.v.a. držeći prilijepljenim dva kažiprsta jedan uz drugi, rekao je:
“Ja i Sudnji dan bliski smo kao ova dva prsta.”[10]
Ovim riječima Poslanik je htio kazati da je on u stalnom sjećanju na Sudnji dan. Ova predaja implicira i jednu mnogo važniju i dublju zbilju, a to je da je kod Poslanika Sudnji dan uvijek imao prioritet.
Također, u svakoj prilici kada bi se suočio s nekom pojavom koja nestaje i propada, govorio bi: Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.[11]
Po riječima velikog mufessira Zamahšerija, Poslanik bi često, kada bi ugasio svjetlo u kući, ponavljao:
Svi poslovi vraćaju se Allahu.[12]
Čitava Zemlja na Sudnjem danu u vlasti će Njegovoj biti, a Nebesa će u moći Njegovoj smotana ostati. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim![13]
Šejh Mufid prenosi da je Poslanik, kada bi govorio o Sudnjem danu, govorio kao osoba koja izvještava o iznenadnom napadu silne i opremljene neprijateljske vojske, dok bi mu lice svjedočilo strahom koji bi ga obuzimao. Ustvari, Poslanik je džehennemsku vatru izravno posmatrao, a jasno je da, kada neko takav izvještava o tome, njegovo stanje se alarmantno mijenja.
Naravno, treba dodati na već spomenuto da spoznaja važnosti ovoga pitanja ovisi o spoznaji Sudnjega dana i njegovih pojedinačnih stanja. Ljudi ne samo da se razlikuju po stepenu svoje spoznaje, već i po vrsti spoznaje o Kijametu:
a. Spoznaja nekih utemeljena je na strahotama i kaznama Sudnjega dana:
Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti.[14]
Ova skupina ljudi karakteristična je po sebi svojstvenim stanjima i spoznajama.
b. Neki ljudi, pak, svoju spoznaju i pristup Sudnjem danu grade na želji za stjecanjem blagodati i Božijim oprostom. Njihova spoznaja Kijameta pripada skupini prosječnih ljudi. Zbog toga pribjegavaju zuhdu (isposništvu), ili slijede svoje želje čije ostvarenje očekuju na Ahiretu.
c. Savršeni ljudi, kao predvodnici vjere, posjeduju sveobuhvatnu spoznaju o Sudnjem danu, što znači da oni i pored spoznaje kazne i nagrade Sudnjega dana percipiraju i čeznu za srčanim susretom sa svojim Gospodarom i Njegovim zadovoljstvom.
A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo.[15]
Oni su vidjeli Božije zadovoljstvo na Sudnjem danu i zato ga traže u svojim dovama:
“Pretpostavi, o moj Bože, i moj Gospodine, i moj Zaštitniče, i moj Skrbniče, da izdržim Tvoju kaznu, ali kako da izdržim odvojenost od Tebe?”[16]
Na kraju, potrebno je naglasiti da sami strah od Vatre (Džehennema) ili postojanje žudnje za izbjegavanje Vatre nije nedostatak, već je zaustavljanje na nižim stupnjevima spoznaje što izaziva prekid duhovnog putovanja ka savršenstvu - od siromaštva ka bespotrebitosti - koje na kraju završava susretom s Bogom.
Nakon što smo se upoznali sa važnošću me'ada, tj. proživljenja, sa stanovišta Kur'ana i Sunneta Poslanika a.s., potrebno je razmotriti samo pitanje proživljenja i njegove različite faze i zbilje jer, kao što je prije rečeno, sve dok se ne upoznamo sa zbiljama proživljenja onako kako to dostoji, nećemo moći spoznati položaj proživljenja u islamskom pogledu na svijet.
Definicija proživljenja
Proživljenje znači povratak Bogu, što je na više mjesta u Kur'anu istaknuto:
A poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.[17]
Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti![18]
Gdje se nalazi prelomna tačka povratka Bogu?
Časni Kur'an ljudski život dijeli na tri razdoblja: dunjalučki, berzahski i život nakon Kijameta.
Reci: “Allah vam daje život, zatim će vas usmrtiti, a poslije će vas na Sudnjem danu sabrati.”[19]
Također, ova podjela može se vidjeti iz govora stanovnika Džehennema, koje Kur'an prenosi:
“Gospodaru naš” – reći će oni – “dva puta si nas usmrtio i dva puta si nas oživio; mi priznajemo grijehe naše, pa ima li ikakva načina da se iziđe?”[20]
Imam Rida (8. Imam Ehli bejta) spominje tri najstrašnija trenutka za čovjeka, od kojih svaki za sebe predstavlja početak novog razdoblja:
“Najteže i najstrašnije za ljude bit će u sljedeća tri trenutka:
a)trenutak kada iziđu iz utrobe majke i ugledaju Ovaj svijet,
b)trenutak kada umru i susretnu se s Ahiretom,
c)te trenutak kada će biti proživljen i vidjeti istinitost Božanskih propisa i zakona, koje nije vidio na Dunjaluku.”
Allah dž.š. selamio je Jahjaa a.s. u tri spomenuta trenutka rekavši:
Neka je mir na njega (Jahjaa) na dan kada se rodio i na dan kada je umro i na dan kad bude iz mrtvih ustao!
Također je rekao:
I neka je mir nada mnom (Isaom) na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!”[21]
U svakom slučaju, ova tri strašna trenutka, zajedno s ajetima koji govore o tome, ukazuju na tri razdoblja u ljudskom životu. Mi ćemo našu raspravu o povratku čovjeka Bogu otpočeti od trenutka napuštanja Ovoga svijeta, što bez sumnje predstavlja početak čovjekovog povratka.
Smrt je prva faza s kojom se čovjek susreće nakon ovosvjetskoga života. Sama riječ smrt i njeni sinonimi u različitim jezicima uobičajeno se koriste u značenju gubljenja života ili životne moći i snage, ili nestajanja života i sl. Međutim, u kur'anskom i hadiskom rječniku, riječ smrt ima jedno posebno značenje koje je nekada predstavljeno pojmom, a nekada njenim osobinama.
Da bi se smrt definirala, koriste se sljedeći pojmovi:
1.Uzeti k sebi (Bogu), dostignuti rok, potpuno izvršiti (ĘóćóÝřě);
Časni Kur'an smrt vidi kao preuzimanje jedne zbilje u njenoj potpunosti i prenošenje te zbilje u drugo okruženje.
Kur'an u odgovoru na zamjerku kafira: Zar ćemo, kad nestanemo pod zemljom, ponovo stvoreni biti? odgovara sljedećim riječima:
Reci: “Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.”[22]
U skladu s ovim ajetom, smrt ne predstavlja nestajanje i odlazak u nepostojanje; očuvana je cijela bit čovjeka; za ovaj čin određeni su posebni meleci od Uzvišenog Boga, a ljudska zbilja bit će poslata Gospodaru.
U drugom ajetu kaže se:
Allah uzima duše u času njihove smrti, a i one koje spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog. To su, zaista, dokazi za one koji razmišljaju.[23]
U navedenom ajetu Allah dž.š. spomenut je kao Onaj koji uzima duše, što nije u suprotnosti s onim što je rečeno u gornjem ajetu, koji meleke spominje u kontekstu uzimanja duša. Budući da Uzvišeni Bog postavlja meleke i Njegovom se dozvolom uzima duša, u zbilji, Gospodar je taj koji je usmrtio, a ne meleci.
Kao drugo, zbilja smrti i sna izjednačena je, s tom razlikom što se duše kojima nije stiglo vrijeme određenja vraćaju u Ovaj svijet za razliku od trenutka kada nastupi smrt, nakon čega nema povratka.
Smrt u ovim ajetima nije predstavljena kao truhljenje voća i njihovo nasumično opadanje s drveta, već je duša vrsta voća koja se s velikom pažnjom ubire da bi se spremila za jedan mnogo uzvišeniji cilj.
1.Sredstvo pročišćenja
Jedna od drugih definicija smrti jeste predaja Imama Musaa ibn Džafera u kojoj on smrt upoređuje sa sredstvom pročišćenja:
“Smrt je čin pročišćenja, čisti vjernika od svih grijeha da bi to za njega bila posljednja nedaća kojom će biti otkupljeni svi njegovi preostali grijesi, a pročišćuje nevjernike od njihovih dobrih djela, što je njegovo posljednje zadovoljstvo kao nagrada za njegova dobra djela.”[24]
2.Most ka Džennetu i Džehennemu
Ova definicija izrečena je na dan ašure, riječima Imama Husejna, prikazujući smrt vjernicima nečim veoma lijepim.
“Budite strpljivi! O vi plemeniti! Smrt nije ništa drugo nego most kojim se prelazi s Ovoga svijeta teškoća i problema ka Svijetu prostranog Dženneta i neprolaznih Božijih blagodati. Ima li iko od vas da je zabrinut što odlazi nastaniti vječne dvorce. Znajte da je položaj vaših neprijatelja obrnut! Oni odlaze iz ovosvjetskih dvoraca na dno Džehennema.”
Nakon toga imam Sedžad nastavlja riječima:
“Moj otac prenio mi je od Poslanika, neka je mir i Božiji blagoslov na njih obojicu, kako je rekao: ‘Ovaj svijet zatvor je za vjernika, a dženet je za nevjernika. Smrt vjernika zapravo je most za stizanje do Dženneta, a smrt nevjernika predstavlja most koji vodi do Džehennema.’ Znajte, u ovome što vam prenosim niti sam ja, niti moj otac, prenio suprotno od onoga što je rekao Poslanik.”[25]
3.Hazreti Imam Dževad o zbilji smrti kaže sljedeće:
“Smrt je isti onaj san koji vam svaku noć dolazi – osim što on duže traje i čovjek neće biti probuđen sve do Sudnjeg dana. Svaki čovjek u svom snu vidi mnoštvo ljepota i zastrašujućih stvari koje se ponekada ne mogu ni prebrojati. Kako god možete biti sretni ili prestrašeni u snu, takva će vam i smrt biti. Zato se spremite za nju.”
Kao što se vidi, smrt u svim dosadašnjim prikazima predočena je kao postojeća, tj. egzistirajuća stvar, a ne nešto nepostojeće, kao što i sam Kur'an kaže:
| Next |