Dokazi za razumom obdarene

STANJE KOSMOSA

»A nebo smo Mi snagom sazdali i zbilja širimo ga Mi!» (Ez-Zarijat:47-Karić)

"Mi smo nebo moći Svojom sazdali, a Mi, uistinu, još neizmjerno mnogo možemo." (Korkut).

Mlivo ovaj ajet prevodi: «A nebo - sazdali smo ga energijama - i uistinu, Mi smo Širitelji.»

Riječ «Bi ejdin» korištena u ovom ajetu znači: rukama, silama, energijama. Ibn Abbas je tumači «snagom» što je u svom prevodu upotrijebio Karić. Ono što je Korkut preveo kao: «A Mi uistinu još možemo» druga dvojica, kao što vidimo, prevode doslovnije - kao «Širimo ga - Mi smo širitelji» što je svakako bliže pravom značenju riječ «musi'un». Riječ "nebo", koja se spominje u ovom ajetu, na mnogo mjesta u Kur'anu koristi se u značenjima svemira i vasione. I u ovom slučaju upotrijebljena je u istom značenju. Kur'an je, dakle, već obznanio da se kosmos širi, a to je činjenica do koje je danas došla i nauka.

U naučnom svijetu je do početka XX stoljeća preovladavalo jedno mišljenje u smislu da "kosmos ima jednu statičnu, nepokretnu strukturu i da potiče iz vječnosti". Međutim, istrage provedene uz pomoć suvremene tehnologije, izviđanja i proračuni doveli su do saznanja da kosmos ima svoj početak i da se konstantno "širi".

Ruski fizičar Aleksander Friedmann i belgijski kosmolog Georges Lemaitre početkom ovog stoljeća teoretski su proračunali da je kosmos u stalnom pokretu i da se širi. Ova činjenica je dokazana određenim posmatranjima provedenim 1929. godine. Američki astronom Edwin Hubble je, analiziranjem svemira uz pomoć ogromnog teleskopa, otkrio da su zvijezde i galaksije u konstantnom udaljavanju jedna od druge. A kosmos, u kojem se sve konstantno udaljava jedno od drugoga, dolazi u značenju kosmosa "koji se širi". Činjenica da se kosmos nalazi u stalnom širenju svoju kategoričnost će postići, također, i kroz osmatranja provedena narednih godina.Otkriće teorije relativiteta i njena primjena u svemirskim istraživanjima koja su provodili Albert Einstein i Wilhelm de Sitter kao i neki drugi teoretičari, uporedo sa otkrićem ekstragalaktičke crvene sekcije[1] doveli su do zaključka 1920. da se udaljene galaksije odmiču i da se svemir, u stvari, neprekidno širi”.[2]

Međutim, ova kategorična činjenica je stoljećima prije saopćena kroz Kur'an i to u takvom historijskom periodu kada nijedan čovjek o tome nije apsolutno posjedovao ni približna znanja. Pošto je Kur'an riječ Allaha, Stvoritelja i Gospodara cijelog kosmosa i svih znanja.

MEĐUSOBNO RAZDVAJANJE "NEBESA I ZEMLJE"

"Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?"(El-Enbija', 30)

Riječ "retk"(korijen RTK), označava sastavljanje, sjedinjavanje, formiranje cjeline, dok riječ «fetk»(korijen FTK) označava rastavljanje, raskomadavanje...

Riječ «retk» se koristi prilikom opisivanja dvaju materija koje čine jednu potpunu cjelinu. A, za glagol "raskomadali smo" u Kur'anu je korišten glagol "feteka", koji dolazi u značenju "cijepanje, komadanje nečega što je u stanju «retk» i izlaženje vani, oslobađanje njenih dijelova". Ilustracije radi, razvoj biljke iz sjemena i izrastenje izdanka iz zemlje se u arapskom jeziku objašnjava ovim glagolom.

Sada se ponovo vratimo ajetu. U aktualnom ajetu govori se o nebesima i Zemlji koji su bili jedna cjelina, odnosno koji su bili "ratk". Ova cjelina se, potom, odvaja glagolom "feteka". Jedno iz drugog cijepanjem, komadanjem izlazi vani. I, zaista, kada se podsjetimo na činjenice vezane za prvi trenutak Big Bang, vidjet ćemo da je u jednoj tački sadržana materija cijelog kosmosa. Dakle, sve, čak i "nebesa i Zemlja", koji još nisu bili stvoreni, u ovoj tački je u stanju "retk". Potom dolazi do snažne eksplozije ove tačke i na taj način materija postaje "feteka"...Kada izvršimo usporedbu fakata navedenih u ovom ajetu sa naučnim otkrićima, uočit ćemo da među njima vlada jedan potpuni sklad. Danas učenjaci kažu da je Zemlja u svojoj utrobi pokretljiva i nestabilna. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja): "Zar mislite da ste sigurni da Onaj Koji je na nebesima (Allah Koji je iznad vas) vas neće u Zemlju utjerati – vidjeli biste onda kako se kreće." (El-Mulk 16) I kaže Uzvišeni Allah: "Zar vam nismo učinili Zemlju prostirkom?» (En-Nebe'-6), tj. onom po kojoj vi hodate i živite, što znači da u prvo vrijeme ona nije bila takva, pa je Allah dao da se stvrdne i očvrsne. Bila je pokretljiva masa. Prostirka na koju se aludira je vjerovatno Zemljina kora ili ljuska, koja je vrlo tanka, zove se litosfera i debljine je od nekoliko kilometara do nekoliko desetina kilometara najviše, dok je poluprečnik Zemlje nešto veći od 6000 kilometara. Ispod ove kore su niži slojevi Zemljine kugle koji su veoma vrući, tečni i neprikladni za bilo koju vrstu života.

GOVOR HAZRETI IMAMA ALIJA O STVARANJU SVEMIRA

«Kada je Svemoćni stvorio rupe nebesa, potakao širenje nebeskog svoda i slojeve vjetrova, u tome je pokrenuo vodu, a njezina talasanja bijahu uzburkana i njezini vali preskakahu jedni preko drugih. On je tom  vodom opteretio vjetar siloviti i vihore kršeće; naredio im je da uzvraćaju, podario im vlast nad njezinom snagom i saopćio joj njezina ograničenja. Vjetar je puhao ispod nje, a voda je burno protjecala iznad njega. Onda je Svemoćni izveo vjetar, učinio mu kretanje neplodnim, odredio mu položaj, osnažio zamah i rasprostro ga nadaleko i naširoko. Potom je On naredio vjetru da uzdigne vodu obilnu i da osnažuje vale mora golemih. Tako je vjetar uspjenio vodu kao kad je mlaćanica uspjenjena, te je silovito potjerao u nebo, bacajući prednji dio njezin na zadnji i stajući na tekući, sve dok razina njezina ne bijaše uzdignuta i površina joj u obilju pjene. Onda je Svemogući uzdigao pjenu na vjetru otvorenom i nebu prostranom, te od tog uobličio sedam nebesa, pa donje učinio poput vala ustaljenog, a gornje poput svoda zaštitnog i zdanja visokog bez stupa ikakvog koji bi ga podupirao ili spojnice koja bi ga održavala povezanim. On ih je potom uresio zvjezdama i svjetlošću krijesnice, te ovjesio Sunce blistavo i Mjesec sjajni ispod nebesa u obrtanju, svoda u kretnji i neba koje se vrti..»[3]

SUNCE I MJESEC

«Blagoslovljen neka je Onaj koji je načinio u nebu galaksije, i načinio u njemu svjetiljku i Mjesec osvjetljavajućim!» (El-Furqan,61-Mlivo)

«Uzvišen nek' je Onaj koji je na nebu sazviježđa sazdao i na njima Svjetiljku i Mjesec sjajnim stvorio»(Karić)

«On je Taj koji je učinio Sunce blještećim, a Mjesec sjajnim, i odredio mu faze, da znate broj godina i računanje. Allah je to stvorio samo s istinom. Razlaže znakove ljudima koji znaju!» (Junus:5-Korkut)[4]

Ovdje Allah Uzvišeni stavlja do znanja ljudima da mjesec nema svoj izvor svjetlosti nego da je obasjan Suncem koje je izvor svjetlosti koju Mjesec reflektira na Zemlju .

KRETANJE NEBESKIH TIJELA

Kada se u Kur'anu spominje Sunce i Mjesec, ističe se, također, da oni, svaki pojedinačno, plove po svojim orbitama:

"I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove." (El-Enbija': 33-Korkut)

Činjenica da Sunce ne posjeduje statičan položaj, da ono plovi po jednoj određenoj orbiti, u drugom ajetu saopćava se na slijedeći način:

"I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg." (Ja-Sin, 38-Korkut)

»... svako od njih se pomjera po jednoj putanji svojim vlastitim kretanjem.» (Ja-sin', 40- Korkut)

Zašto se u Kur'anu kaže da se Sunce i Mjesec kreću vlastitim kretanjem? Kako su ljudi u to doba mogli o tome išta znati? Istina je, dakle, da Sunce i Mjesec rotiraju oko svoje ose. Izraz 'kreću se vlastitim kretanjem' u ajetima aludira na prijevod značenja riječi 'jesbehûn'. To bi se takođe moglo prevesti 'oni plove'. Pojam 'ploviti (plivati)' odnosi se na kretanje nečega usljed sile generisane unutar same te materije. Uz to je kretanje plivača (materije koja plovi) elegantno, pravilno i glatko (ravno). To je podešeni opis za kretanje zvijezda i planeta uključujući Sunce i Mjesec.Ta kretanja dvaju nebeskih tijela ustvrđena su i naučnim podacima i nepojmljivo je kako ih je čovjek u sedmom stoljeću mogao i zamisliti.'[5]

Ove kur'anske činjenice su postale razumljive nakon suvremenih opservatorijskih osmatranja. Prema proračunima stručnjaka iz astronomije, Sunce se kreće grandioznom brzinom od 720 hiljada kilometara na sat u orbiti nazvanoj Solar Apex, koja je usmjerena prema Vega zvijezdi. To, prema jednom grubom proračunu, znači da Sunce u toku jednog dana pređe putanju od 17 miliona 280 hiljada kilometara. Zajedno sa Suncem, istu putanju pređu, također, i svi sateliti i planete koje se nalaze u Sunčevom sistemu. Pored toga, sve zvijezde ukupnog svemira posjeduju plansku pokretljivost sličnu ovoj.

Činjenica da je cijeli kosmos na ovaj način opremljen orbitama također se ističe u Kur'anu na slijedeći način:

"Tako Mi neba punog zvjezdanih puteva." (Az-Zarijat, 7-Korkut)

U cijelom kosmosu postoji oko 200 milijardi galaksija, od kojih svaka posjeduje u prosjeku po 200 milijardi zvijezda. Veoma velika većina ovih zvijezda ima svoje planete, a planete, također, svoje satelite. Sva ova svemirska tijela, opet, posjeduju veoma precizno određene orbite. I svako od ovih tijela se milionima godina kreće po svojoj orbiti koja je u savršenom skladu i harmoniji sa ostalima. Pored toga, također, i veoma veliki broj zvijezda-repatica kreće se po orbitama koje su određene za njih.

Orbite koje su raspoređene po cijelom kosmosu ne pripadaju samo nebeskim tijelima. Galaksije se, također, zbunjujućom brzinom i preciznošću kreću po svojim orbitama. Tokom ovih kretanja nijedno nebesko tijelo se ne sudara sa drugim, njihovi putevi se ne ukrštavaju. Posrijedi je tako zaprepašćujući sklad da je uočeno da određene galaksije prolaze jedna kroz drugu a da se, pritom, nijedan njihov dio ne sudara sa drugim.     Apsolutno je sigurno da čovječanstvo u periodu objave Kur'ana nije posjedovalo teleskope nalik današnjima koji osiguravaju osmatranje kosmosa u dubinama mjerenim milionima kilometara, razvijenu tehnologiju za osmatranje, nije posjedovalo saznanja moderne fizike i astronomije. Prema tome, bilo je nemoguće u to vrijeme naučno otkriti činjenicu da je, kako je to u Kur'anu istaknuto, kosmos "pun zvjezdanih puteva". Međutim, ove činjenice su jasno predočene u Kur'anu koji je objavljen u istom tom periodu, pošto je Kur'an riječ Sveznajućeg, Allaha Y.

Kao i veoma veliki broj zvijezda repatica, tako i Halley kometa posjeduje plansku putanju. Halley kometa ima određenu orbitu i, zajedno sa ostalim nebeskim tijelima, ona se po svojoj orbiti kreće u velikom skladu i poretku.Sva nebeska tijela u kosmosu: planete, njihovi sateliti, zvijezde, čak i galaksije posjeduju svoje orbite koje se zasnivaju na veoma detaljnim proračunima. Sasvim je sigurno da je Allah Tvorac ovog besprijekornog poretka i da On osigurava njegovo besprijekorno funkcioniranje.

OBLIK ZEMLJE

"Nebesa i Zemlju je sa ciljem stvorio; On noću zavija dan i danom zavija noć, On je Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog, On je Silni, On mnogo prašta!"(Az-Zumar,5-Korkut)

Formulacije koje se koriste u ajetima koji nas upoznaju sa kosmosom su izuzetno zanimljive. Riječ koja je u prethodnom ajetu prevedena kao "zavijati" (Karić ga prevodi sa zamotavati) je arapski glagol "tekvir". Doslovno značenje ovog glagola je "zavijati nešto oko nečega što je okruglo". (U arapskim rječnicima ova riječ se koristi za glagole koji u sebi sadrže okrugle predmete; naprimjer za "omotavanje čalme oko glave".)

Podatak koji se u ajetu iznosi o pitanju međusobnog zavijanja dana i noći, u isto vrijeme sadržava kategoričnu činjenicu o pitanju oblika Zemlje. Jedino i samo jedino zbog toga što je Zemlja okrugla korišten je navedeni glagol (tekvir). Dakle, u Kur'anu, koji je objavljen u VII stoljeću, upozoreno je na okrugli oblik Zemlje.Ne smije se ispuštati iz vida činjenica da je astronomsko poimanje tog vremena imalo sasvim drugačiji pristup obliku Zemlje. U tom periodu smatralo se da je Zemlja jedna ravna površina i svi naučni proračuni i saopćenja pravljeni su shodno tome. A, Kur'an, iako je objavljen u tom istom periodu, donosi podatak koji je bilo moguće naučno ustanoviti tek u ovom stoljeću. Zbog toga što je on Allahova riječ, u Kur'anu su korištene najpreciznije formulacije, kako u svim drugim kontekstima tako i u kontekstu iznošenja podataka vezanih za kosmos. O Zemlji se također kaže:

«Zar ne vide da Mi dolazimo Zemlji umanjujući je s krajeva njenih?..» (Er-Ra'd,41-Mlivo)

«Zar oni ne vide da im Mi Zemlju sužavamo umanjujući joj pogranične oblasti?...(Kokrut)[6]

Poznato je da zemlja nije prava lopta nego ima jajolik oblik. Prečnik Zemlje na ekvatoru je 12.756,5 km a udaljenost od sjevernog do južnog pola je 12.713,8 km, gdje vidimo razliku od 42,7 km.

Kada govorimo o Zemlji svakako trebamo navesti zakletvu Uzvišenog Allaha iz kur'anske sure Et-Tarik, ajet 12. u kojoj se Uzvišeni kune «Zemljom punom raspuklina-Wel-erdi zatis-sadi»[7]. Riječ «sadea» u ovom ajetu znači: pukotina, rasjelina, raspuklina. Pošto raniji komentatori Kur'ana ovo nisu mogli shavtiti tumačili su i (u našim slučajevima) prevodili ovu zakletvu kao pucanje zemlje da bi niklo bilje i sl. što kako ividimo ne zadovoljava pravo  (puno) značenje riječi «sadea»,. Kada se nakon Drugog svjetskog rata počelo sa istraživanjima zemljine kore radi potrage za mineralima došlo je do otkrića koja su iznenadila naučnike. Istraživanja su pokazala da je  vanjski kameni sloj Zemlje na mnogim mjestima raspuknut i da se te raspukline kreću u pravcu sjever-jug i istok-zapad, te da su duge desetine hiljada kilometara i duboke od 60 do 150 kilometara po čitavoj debljini kamene Zemljine kore. Ove rasjekline omogućuju lavi ispod litosfere da stigne do dna mora i okeana i tu gradi planine.[8] Na ovim raspuklinama sudaraju se kontinentalne ploče što izaziva zemljotrese. Pored ovog da nije raspuklina toplota iz unutrašnjosti ne bi dopirala do Zemljine kore i život ovakav kakav poznajemo ne bi bio moguć. Uz ovo svakako treba spomenuti i ajet iz sure Et-Tur 52 koje Mlivo prevodi:»Tako mi mora na (vatru) naloženog». On ovjde riječ «mesdžur» prevodi njenim značenjem «naložen na vatru» a može se prevesti i našom riječi «potpaljen». Allah najbolje zna na što se poptuno odnosi Njegova zakletva, ono što mi možemo shvatiti jeste da može biti skretanje naše pažnje na primjer mora i okeana na našoj planeti koja se nalaze na astenosferi (užarena tečna masa koja se se nalazi ispod litosfere (čvrste zemljine kore)) koja vodu mora zagrijava na način kako smo opisali obrađujući primjer raspuklina.

OSIGURANI SVOD

Allah u Kur'anu na slijedeći način skreće pažnju na jednu zanimljivu karakteristiku nebeskog svoda:

 "I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu." (El-Enbija', 32-Korkut)[9]

Ova karakteristika nebeskog svoda je dokazana naučnim istraživanjima XX stoljeća. Atmosfera koja okružuje našu planetu ima krajnje presudnu ulogu u održanju života na Zemlji. Spaljivanjem uništava meteore raznih veličina koji se približavaju Zemlji. Pored toga ona ima ulogu filtriranja zraka  koje dolaze iz svemira i koje su štetne po živa bića, te štiti Zemlju i od veoma niske temperature kosmosa koja u prosjeku iznosi 270 stepeni.

ATMOSFERA

Jedna činjenica objavljena što se tiče kosmosa u ajetima Kur'ana je ta da je nebo napravljeno od sedam nebesa.

"On je Taj koji je stvorio za vas sve što je na Zemlji, zatim se usmjerio ka nebesima, te ih uredio (kao) sedam nebesa; a On je o svakoj stvari Znalac. (El-Bekare:29-Mlivo)

"Pa ih je kao sedam  nebesa za dva Dana stvorio i svakom nebu njegov polog objavio! I Mi smo najbliže nebo svjetiljkama ukrasili, i čuvamo ih Mi!."(Fussilet:12-Karić)[10]

Riječ "nebesa", koja se pojavljuje u mnogo kur'anskih ajeta, se koristi da bi referirala nebu oko Zemlje, a takođe i cijelom univerzumu. Dajući ovo značenje riječi, vidi se da zemljino nebo, ili atmosfera, napravljena od sedam omotača. Zemlja ima sva svojstva koja su  potrebna za život. Jedna od njih je atmosfera, koja služi kao štiti čuvajući ljudska bića. Danas, to je jasna činjenica da se atmosfera sastoji iz sedam slojeva koji se slažu jedan na drugi. Baš onako kako je opisano u Kur'anu, atmosfera je sačinjena iz tačno sedam pojasa. Ovo je, nema sumnje, jedna od mu'džiza Kur'ana.

Naučnici su pronašli da se atmosfera sastoji iz sedam slojeva. Slojevi se razlikuju u takvim svojstvima kao pritisak ili vrsta gasova. Sloj najbliži Zemlji je  TROPOSFERA. Sadrži oko 90% totalne mase atmosfere. Omotač oko troposfere se zove STRATOSFERA.

OZONSKI OMOTAČ je dio stratosfere  gdje se dešava uništavanje ultraljubičastih zraka. Omotač oko stratosfere se zove MEZOSFERA. TERMOSFERA leži po MEZOSFERI. Ionizovani gasovi formiraju tip  termosfere koji se zove IONOSFERE. Krajnji dio zemljine atmosfere  izbočava se oko 480 km vani do 960 km. Ovaj dio se zove EGZOSFERA. Ukoliko izbrojimo brojeve napomenute u izvoru, vidimo da se atmosfera tačno sastoji iz sedam slojeva, baš kako je objašnjeno i izjavljeno u ajetu.

Troposfera /Stratosfera /Ozonosfera /Mezosfera /Termosfera

/Jonosfera /Egzosfera

Druga važna natprirodnost spomenuta u ajetu jeste «i svakom nebu njegov polog objavio» kako prevodi Karić ili «i objavio u svakom nebu stvar njegovu» kako prevodi Mlivo u ajetu 12. El-Fussilet. Drugčije rečeno, u ajetu, Bog tvrdi da je On zadao dužnost svakom nebu. Istina, kao što se vidi iz prethodnih dijelova, svaki od ovih neba ima svoju ličnu dužnost koju vrši u korist živih bića i svih ostalih živih bića na Zemlji. Svaki omotač ima posebnu funkciju, rangirajući od formiranja kiše do sprečavanja štetnih čestica, od odašiljanja radio talasa, do odvraćanja štetih efekata i meteora.Jedna od ovih funkcija, naprimjer, je opisana u slijedećem izvoru ovako: Zemljina atmosfera ima sedam slojeva. Najniži sloj se zove troposfera. Kiša,snijeg i vjetar jedni zauzimaju mjesta u troposferi. To je veliko čudo da ove činjenice, koje nisu bile u mogućnosti da se otkriju bez tehnologije dvadesetog stoljeća, su jesno objašnjene u Kur'anu 1,400 godina prije.

Atmosfera koja okružuje našu planetu ima krajnje presudnu ulogu u održanju života na Zemlji. Spaljivanjem uništava meteore raznih veličina koji se približavaju Zemlji i onemogućava da oni padnu na površinu Zemlje, čime bi nanijeli veliku štetu živim bićima.

Pored toga, atmosfera, također, ima ulogu filtriranja zraka koje dolaze iz svemira i koje su štetne po živa bića. Zanimljivo je, međutim, da atmosfera propušta samo količinu zraka koje nisu štetne, dakle vidljivu svjetlost, infracrvene zrake i radiotalase. Sve su to zrake potrebne za održavanje života. Naprimjer, ultravioletne zrake, koje u određenoj količini propušta atmosfera, imaju ogroman značaj za biljnu fotosintezu a, prema tome, i za život svih živih bića. Veliki dio jakih ultravioletnih zraka koje se šire od Sunca filtriraju se kroz ozonski omotač atmosfere i u malim količinama, tačno onoliko koliko nije štetno i koliko je potrebno za život, dospijevaju do površine Zemlje. Zaštitničke osobine atmosfere ne svode se samo na navedeno. Atmosfera, također, Zemlju štiti i od veoma niske temperature kosmosa koja u prosjeku iznosi minus 270 stepeni.

 Atmosfera nije jedina koja Zemlju štiti od štetnih djelovanja iz kosmosa. Pored atmosfere, i jedan omotač koji potiče od magnetnog polja Zemlje i koji je nazvan "Van Allen pojasevi", također, ima ulogu štita od štetnih zraka. Ova zračenja koja se konstantno odašiljaju od strane Sunca i ostalih zvijezda imaju smrtonosno djelovanje po čovjeka. Naročito eksplozije energije, do kojih često dolazi na površini Sunca, imaju toliku moć da bi, u slučaju da nema Van Allen pojaseva, potpuno uništile život na Zemlji.

Koliki značaj za održavanje života na Zemlji imaju Van Allen pojasevi, dr.Hugh Ross iznosi slijedećim riječima:Od svih planeta Sunčevog sistema, Zemlja posjeduje najvišu gustinu. Za ovo široko nikl-željezno jezgro je odgovorno jedno veliko magnetno polje. Ovo magnetno polje stvara Van Allen sloj, koji štiti od radijacije. Ovaj sloj štiti površinu Zemlje od radijacijskog bombardiranja. U slučaju da nema ovog zaštitnog sloja, život na Zemlji bi bio nemoguć. Jedina planeta osim Zemlje koja je načinjena od stjenovitih predjela i koja ima magnetsko polje je Merkur. Međutim, snaga ovog magnetnog polja je 100 puta manja od snage magnetnog polja Zemlje. Van Allen sloj, koji štiti od radijacije je karakterističan za Zemlju. Proračunato je da je u jednoj eksploziji zabilježenoj proteklih godina oslobođena energija koja je 100 milijardi puta jača od eksplozije atomske bombe bačene na Hirošimu. Magnetne igle su 58 sati nakon eksplozije registrirale izuzetno jaka podrhtavanja, 250 km iznad atmosfere je temperatura skočila na 2500°C.

Ukratko, nad Zemljom funkcionira jedan savršeni sistem koji je okružuje i štiti od vanjskih opasnosti. Ove zaštitne karakteristike nebeskog svoda su nam, prije niza stoljeća, saopćene u Kur'anu u prije navedenom ajetu. Naravno ovo je jedan od mogućih načina tumačenja ovog ajeta a Allah najbolje zna.

POVRATNO NEBO

Ova ajet iz sure Tarik,11 dosta je različito preveden kod naših prevodilaca Kur'ana. Korkut i Karić ga prevode kao zakletvu «kišnim nebom» ili «nebom punim kiše» a slično to čine i Pandža i Čaušević koji umjesto kiše upotrebljavaju izraz «voda».

Međutim nabliži tačnom prevodu (koliko već prevod moe biti tačan) jeste Mlivo koji ovaj ajet prevodi: "I tako mi neba punog vraćanja."

Riječ "ar-redž'i" se prevodi u značenju "koji šalje natrag" ili "povratni". Objašnjavajući ovaj ajet Mlivo navodi: «Allah Y ne kaže u ovom ajetu: ’Wessemai zatil metar’ (tako mi neba kišnoga), nego “Tako mi neba punog vraćanja”, ili ’tako mi neba koje vraća!’ Riječ “redž’” u ovom ajetu je zaista čudesna. Samo sa jednom rječju Kur’an opisuje čitav kompleks procesa koji se u nebu odvijaju. Tu se očituje sposobnost neba (zemljine atmosfere) da na Zemlju vraća sve korisne forme materije i energije, a da sve po život opasne vidove materije i energije koji dolaze iz kosmosa, vrati nazad ili neutrališe. Nebo na Zemlju vraća vodenu paru u vidu kiše (da to nije tako okeani bi isparili i presahli), toplotne talase emitirane sa Zemlje, elektromagnetske talase (radio i TV), razne čvrste čestice, itd. Nazad u kosmos zaštitni sloj (ozonski) vraća ultravioletne zrake i smrtonosnu radijaciju. Takođe odbija kosmičke čestice koje fantastičnim brzinama putuju ka Zemlji i koje bi bile opasne po život. Čovjek sedmog stoljeća je mislio da ovaj ajet govori isključivo o kiši. Vidi komentar!

Kao što je poznato, atmosfera koja okružuje Zemlju je sačinjena od nekoliko slojeva.Svaki sloj ima veoma važnu ulogu po živa bića. Prilikom istraživanja ustanovljeno je da svaki sloj ima odliku da vraća natrag u kosmos ili na Zemlju materije ili zrake koje do njega dopiru. Da sada kroz nekoliko primjera analiziramo povratne odlike slojeva koji okružuju Zemlju.

Naprimjer, Zemljin omotač troposfera, visine izmedu 13 i 15 km, osigurava da se kondenzacijom vodena para, koja je prethodno došla sa Zemlje, vrati na Zemlju u vidu padavina. Ozonosfera, visine 25 km, osigurava reflektiranje ili odbijanje radijacije i štetnih ultravioletnih zraka koje dolaze iz svemira.Ionosfera, poput satelita, odbijanjem natrag radiotalasa koji se emitiraju sa Zemlje, osigurava sa velikih udaljenosti praćenje govora mobilnim telefonom, radio i televizijskih emitiranja. Magnetosfera, pak, vraća u svemir radijaciju koju širi Sunce i ostale zvijezde, prije no što uspije doći do površine Zemlje. Spominjanje u Kur'anu ovih karakteristika slojeva nebeskog svoda, koje su otkrivene u skoroj prošlosti, još jedan je dokaz da Kur'an prestavlja Božiju riječ.

PLANINE

U Kur'anu se skreće pažnja na značajnu geološku funkciju planina:

«I planine smo po Zemlji da se ona ne potresa stvorili i po njoj smo prolaze i staze dali, da bi se oni zaputili» (El-Enbija:31-Karić)

«I načinili smo na Zemlji stabilne planine, da se s njima ne potresa, i načinili na njoj široke puteve, da bi se oni uputili.» (Mlivo)

Ako obratimo pažnju, uočit ćemo da se u ajetu ističe da planine imaju jednu osobinu - sprečavanja potresanja na Zemlji.Ova činjenica, koja, u trenutku objavljivanja Kur'ana, nije bila poznata nijednom čovjeku, ustanovljena je modernim geološkim pronalascima. Prema geološkim nalazima, planine nastaju kao rezultat pomjeranja i sudaranja velikih slojeva koji čine Zemljinu koru. Prilikom sudaranja dva sloja, otporniji sloj se podvlači pod drugi sloj, koji se sabijanjem izdiže uvis i stvara planinu. Napredujući ispod zemlje, donji sloj dolje stvara jedan duboki produžetak. Dakle, planine posjeduju jedan produžetak ispod površine Zemlje koji je jednak masi koju vidimo iznad površine Zemlje. Ova građa planina se u jednom naučnom izvoru objašnjava na slijedeći način:U brdovitim područjima, gdje su kontinenti deblji, zemljina kora se zabada u manto sloj. Upozoravajući na ovu karakteristiku, u jednom kur'anskom ajetu se planine uspoređuju sa stubovima: "Zar Zemlju posteljom nismo učinili, i planine stubovima?" (En-Naba', 6-7)

Zahvaljujući ovoj osobenosti, pružanjem ispod i iznad površine Zemlje u tački spajanja slojeva, planine vrše međusobno zakivanje ovih slojeva. Pored toga, ovakvim učvršćivanjem zemljine kore planine sprečavaju pomjeranje nad magmatskim slojem ili međusobno pomjeranje njenih slojeva. Ukratko, planine možemo usporediti sa ekserima koji osiguravaju međusobno pričvršćivanje dasaka. Ova stabilizirajuća uloga planina u naučnoj literaturi navodi se pod terminom "izostaza". Značenje riječi izostaza je slijedeće:

Izostaza je ravnoteža između pojedinih dijelova mase zemaljine kore. U geologiji se pojam spominje u značenju osiguravanja generalne ravnoteže zemljine kore uz pomoć gravitacione snage koje su planine obrazovale ispod površine Zemlje. Ova vitalna funkcija planina, koja je otkrivena zahvaljujući modernoj geologiji i iscrpnim istraživanjima, u Kur'an-i-Kerimu, koji je objavljen prije niza stoljeća, navedena je kao jedan primjer superiorne mudrosti u Allahovom stvaranju. U drugom ajetu Allah kaže slijedeće:"...po Zemlji je planine razbacao da vas ne trese..."(Luqman, 10)

Kur'an naziva planine stubovima. Zahvaljujući ovoj osobenosti, pružanjem ispod i iznad površine Zemlje u tački spajanja slojeva, planine vrše međusobno zakivanje zemljinih slojeva. Ovakvim učvršćivanjem Zemljine kore, planine sprečavaju pomjeranje nad magmatskim slojem ili međusobno pomjeranje njenih slojeva. Ukratko, planine možemo uporediti i sa ekserima koji osiguravaju medusobno pričvršćivanje dasaka.

U ovom kur'anskom ajetu ističe se da planine, nisu statične, kako nam izgledaju, već da su u konstantnom pokretu:"Ti vidiš planine i misliš da su nepomične, a one promiču kao što promiču oblaci - to je Allahovo djelo koji je sve savršeno stvorio; On, doista, zna ono što radite." (An-Naml, 88-Korkut)

«I vidiš planine, misliš nepokretne su, a one se kreću kretanjem oblaka.Djelovanje je Allaha Koji je usavršio svaku stvar. Uistinu! On je o onom šta činite Obaviješteni.» (Mlivo)

Ova pokretljivost planina proističe iz pokretljivosti Zemljine kore, na kojoj se nalaze. Zemljina kora se, gotovo kao ploveći, pokreće nad manto slojem koji je dosta zbijeniji od nje.Prvobitno je početkom XX stoljeća njemački naučnik po imenu Alfred Wegener nastupio sa tvrdnjom da su, u prvom periodu Zemlje, kontinenti bili zajedno, da su se, potom, pomjeranjem u različitim smijerovima, razdvojili i udaljili jedan od drugog.Da je Wegener bio u pravu, geolozi su, međutim, uspjeli dokučiti tek 50 godina nakon njegove smrti, dakle 80-ih godina. Kao što je to i Wegener istakao u jednom tekstu, objavljenom 1915. godine, kontinenti su prije otprilike 500 miliona godina bili međusobno povezani i ovaj ogromni kontinent, nazvan Pangaea, nalazio se na južnom Zemljinom polu.Prije otprilike 180 miliona godina Pangaea se razdvojila na dva dijela. Jedan od ova dva velika kontinenta koji su se u različitim smjerovima odvajali jedan od drugog je nazvan Gondwana i obuhvatao je Afriku, Australiju, Antarktik i Indiju. A, drugi kontinent - nazvan Laurasia - obuhvatao je Evropu, Sjevernu Ameriku i Aziju bez Indije. U razdoblju od 150 miliona godina nakon diobe Pangaea, u različitim vremenima Gondwana i Laurasia su se odvajali na manje kontinente. Ovi kontinenti, koji su nastali prvobitnim razlaganjem Pangaea, konstantnom promjenom raspodjele između mora i kopna, kreću se površinom Zemlje brzinom od nekoliko centimetara godišnje. Ova pokretljivost Zemljine kore, koja je otkrivena nakon geoloških istraživanja provedenih početkom XX stoljeća, u naučnoj literaturi objašnjava se na slijedeći način:Površina Zemlje debljine od 100 km, koju čine Zemljina kora i gornji manto, obrazovana je od dijelova koji se zovu "slojevi". Postoji šest velikih i bezbroj malih slojeva koji konstruiraju Zemljinu površinu. Ovi slojevi, prema teoriji nazvanoj "tehnika slojeva", pokreću se noseći na sebi kontinente i dna okeana... Proračunato je da godišnje pomijeranje kontinenata iznosi izmedu 1 i 5 cm. Ovakvim pokretanjem slojeva nastaju promjene u svjetskoj geografiji. Atlantski okean, naprimjer, svake godine se pomalo širi. Jedna važna tačka na koju ovdje treba upozoriti je slijedeća: u navedenom ajetu Allah je pokretanje kontinenata obznanio kao promicanje. Upravo danas, naučnici za ovo pomjeranje, također, koriste engleski termin "Continental drift", odnosno "pomicanje kontinenata".Mlivo u Komentaru ovog ajeta navodi: «Ajet ukazuje na rotaciju planete Zemlje. Naša planeta, naš svemirski brod, kreće se oko zvijezde Sunca brzinom od 107.826 kilometara na sat (»30 km/s !), dok se u isto vrijeme okreće oko sebe brzinom od 1.669 kilometara na sat na ekvatoru (»464 m/s). Ako se nalazite u Sarajevu, onda vi zajedno sa Sarajevom letite oko Zemljine ose brzinom od »334 m/s, a ako ste u Bugojnu onda je ta brzina za oko 1 m/s manja.
Konačno, ovaj se ajet može tumačiti i kao plutanje kontinentalnih ploča (’Continental Drift’) pri čemu planine bivaju potiskivane na gore, a istovremeno se kretanje kontinenata usporava.»

One koji koriste prevod Kur'ana od Korkuta može zbuniti prevod koji je on dao: "Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali." (Al-Anbija' 31- Korkut), jer ovdje se za planine kaže «nepomične» što bi došlo u kontradikciju sa prevodom ajeta:"Ti vidiš planine i misliš da su nepomične, a one promiču kao što promiču oblaci - to je Allahovo djelo koji je sve savršeno stvorio; On, doista, zna ono što radite." (An-Naml, 88-Korkut) . Naime u prvom ajetu nema riječi nepomičan  u smislu u kom je upotrijebljena u drugom ajetu. Riječ «revasije» iz 31 ajeta sure El-Enbija  u arapskom označava «pristanište» tako da bi se slobodnije mogao ovaj ajet prevesti u smislu da su planine pristaništa za gornji sloj zemljine kore o čemu govori i prije objašnjeni pojam izostaze. Inače riječ «revasije» spominuta je na još osam mjesta u Kur'anu u suri Lukman 10 ajet: «Stvorio je nebesa bez stubova koje vidite, i postavio po Zemlji planine stabilne da vas ne trese, i razasuo po njoj svakovrsnu živinu. I spustili smo s neba vodu, pa učinili da na njoj iznikne (bilje) svake vrste plemenite.» (Mlivo), suri Fussilet 10 ajet «I načinio je u njoj planine stabilne - iznad nje, i blagoslovio je i odmjerio na njoj njene proizvode prehrane u četiri dana jednaka - (informacija) za one koji pitaju.»(Mlivo) te dalje u surama Kaf 7 ajet, Murselat 27 ajet, Er-Ra'd 3 ajet, Hudžr 19 ajet, En-Nahl 15 ajet, En-Neml 61 ajet i el-Enbija 31 ajet.

GOVOR HAZRETI IMAMA ALIJA O ISTOJ TEMI

«Silnom Veličinom Svojom i Uzvišenom Moći stvaranja novoga On je stvorio krutu suhu zemlju iz vode neizmjernog, jedrog i uzburkanog okeana. Onda ju je raslojio i razdvojio u sedam nebesa, poslije čega su međusobno spojena. Tako su umirena odredbom Njegovom i zaustavljena na granici koju je On odredio. I on je učvrstio zemlju koju nose tmina duboka i okean vode obuzdane, pokorne naredbi Njegovoj i potčinjene veličanstvenosti Njegovoj, dok se protjecanje njegovo zaustavlja u strahu pred Njim.

On je oblikovao visoke planine njezine, litice kamenite i gorja mehka tako što ih je čvrsto usadio u ležišta njihova i obavezao ih na mirovanje. Vrhovi  se njihovi dižu u zrak, dok su korjeni njihovi čvrsto u vodi. Na taj je način On uzdigao planine iznad ravnica i utvrdio temelje njihove u opsezima prostranim gdje god one stajale. Vrhove im je učinio visokim, a tjelasa njihova uznositim. Uspravio ih je poput stupova nosećih za Zemlju i utvrdio ih je u njoj poput klinova. Zemlja je tako postala postojana; u protivnom uvijala bi se sa stanovnicima svojim, ili se pomjerala s položaja svoga.

Slavljen je zato Onaj Koji ju je zaustavio poslije strujanja tekućine njezine i ukrutio je poslije tečnog stanja strana njezinih. Tako je On nju učinio kolijevkom za stvorove Svoje i rasprostro je za njih poput postelje nad oceanom dubokim koji je smiren i koji se ne pokreće. Vjetri ga siloviti pomiču tamo i ovamo, a oblaci upijaju vodu iz njega. «U tome , pazite, ima pouke za sve koji stoje u strahopoštovanju!» (En-Naziat-26)

STVARANJE U PAROVIMA

"Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara spol: u onome što iz zemlje niče, u njima samim, i u onome što oni ne znaju!" (Ja Sin, 36-Korkut)

«Slava neka je Onom koji je stvorio parove svega: od onog šta izrasta iz zemlje, i od duša njihovih, i od onog šta ne znaju!» (Mlivo)

Uporedo sa time što predstavlja protivrijednost pojma "par", muški i ženski spol u sebi sadržava i mnogo šire značenje, kako je to i u prethodnom ajetu istaknuto "...u onome što oni ne znaju". Upravo se danas susrećemo sa jednim značenjem na koje je upozoreno u ajetu. Paul Dirac, engleski naučnik koji je iznio tvrdnju da materija posjeduje svoju suprotnost, 1933. godine nagrađen je Nobelovom nagradom za oblast fizike. Ovo tkriće, nazvano "Parite", ističe da materija ima svoju paricu nazvanu antimaterija. Antimaterija u sebi sadrži svojstva koja su suprotna svojstvima materije. Naprimjer, suprotno materiji, antimaterija je opremljena pozitivnim elektronima i negativnim protonima. Ova činjenica je na slijedeći način opisana u jednom naučnom djelu: Svaki i najsitniji komadić ima svoj - antikomadić - koji je suprotno naelektrisan. Nestalni odnos nam pokazuje da se nastanak i nestanak onih parova obrazuje svugdje i uvijek u istom trenutku. Mlivo ajet komentariše: «Možemo praviti brojne pretpostavke o značenju ovih stvari koje ljudi nisu poznavali u Muhammedovo vrijeme i kod kojih danas razlikujemo strukture ili funkcionisanje u parovima, u živom i neživom svijetu. Muško - žensko, materija - antimaterija, pozitivni i negativni pol elektriciteta, elektron i pozitron, proton i neutron. Nauka nam svaki dan otkriva tajne binarnosti u strukturi žive i nežive materije.»

RELATIVNOST VREMENA

Pitanje relativiteta vremena je danas jedna dokazana naučna činjenica. Međutim, ova činjenica je izašla na vidjelo početkom XX stoljeća Ajnštajnovom teorijom relativiteta. Do tog perioda čovjek nije znao da je vrijeme jedan relativni pojam, da shodno okruženju može pokazivati promjenljivost. Međutim, veliki naučnik, Alber Ajnštajn (Albert Einstein), teorijom relativiteta ovu činjenicu dokazao je na sasvim jasan način. Iznio je činjenicu da je vrijeme pojam koji je vezan za masu i brzinu. Tokom cijele historije čovječanstva ovo pitanje nije niko jasno aktualizirao.

Osim jednog izuzetka: u Kur'anu su izneseni detalji koji upozoravaju na činjenicu da je vrijeme relativno! U tom kontekstu ovdje možemo navesti nekoliko ajeta koji ilustriraju ovu činjenicu:

"Oni od tebe traže da ih kazna što prije stigne, i Allah će ispuniti prijetnju Svoju; a samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju." (Al-Hadž, 47-Korkut)[11]

"On upravlja svima, od neba do Zemlje, a onda se sve to Njemu vraća u danu koji, prema vašem računanju vremena, hiljadu godina traje." (As-Sajdah, 5-Korkut)

«Upravlja stvar od neba ka Zemlji, zatim se uspinje Njemu u danu čija je mjera hiljadu godina od onog šta računate» (Mlivo)

Činjenica da se na ovako krajnje jasan način govori o relativitetu vremena u Kur'anu, koji je objavljen prije niza stoljeća, još jedan je u nizu dokaza da je to Allahova Knjiga. U poglavlju Me'aridž stoji ajet koji na prvi pogled nema dublje značenje, a koji doslovice glasi:

"K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje"  (El-Ma'aridž: 4-Korkut).

Za sve nas koji čitamo ovaj ajet, koji nosi u sebi veliku istinu, koju naučnici otkrivaju mnogo stoljeća kasnije, naizgled ne pobuđuje veliko interesovanje. On za nas predstavlja kao neki nagoveštaj, ali konfuzan, za mogućnost postojanja jednoga dana koji je dug, ili traje 50.000 godina zemaljskih.

Ako se ovaj ajet podlo`i na matematičko-fizičku analizu, tj. podvrgne se ispitivanju, onda se elementarnim matematičkim operacijama dobijaju slijedeće informacije:- put (pređeni put) u fizici se definira na sledeći način:

Sz = v • t

( Sz – put zemaljski ),

( v – brzina ),

( t – vrijeme ).

Ako se za brzinu v, uzme brzina konja: v = 60 km/h, (koja je  u to vrijeme bila jedino prijevozno sredstvo), a vrijeme t  se pretvori u časovima (1 dan =24 h.) dobijamo da je :

t = 50.000 x 365 x 24  (2)

i onda se za  Sz dobija:

Sz = v • t = 60 x 50.000 x 365 x 24  (3)

  Znači ovo je put dobijen u zemaljskim uslovima. Isti taj put, iz ajeta slijedi, meleci i Džibril, pređu za jedan dan. Ako se ovo uzme u obzir, i zamjeni u jednačini (1) gdje se za vrijeme t = 24h dobija se sljedeće:

Sm = vm x 24  (4)

vm = Sm = 60 x 50.000 x 365 x 24   (5)

          24                    24                

Da bi dobili brzinu u sekundama treba pretvoriti časove u sekunde i tada se za brzinu dobija sljedeća vrijednost:

Vm = 60 x 50.000 x 365  ≈= 300.000km./sec

          60 x 60                     

( Dobijene vrijednosti proizlaze iz uslova: Sm= Sz).

Time se dobija jedan fantastičan rezultat! Meleci i Džibril kreću se brzinom od približno 300.000 km/sec.! Ova brzina je danas poznata kao brzina svjetlosti, u vakuumu. Približno je toliko i u vazduhu, a u drugim providnim dielektričnim sredinama zavisi od vrijednosti apsolutnog indeksa prekršavanja.

Do danas, brzina svjetlosti, u različitim historijsko-naučnim etapama, mjerena je različitim metodama, sa različitim tačnostima. Vrijednost koja se dobija po bilo kojoj metodi iznosi oko 300.000 km/sec. Kao najtačnija vrijednost računa se slijedeća:

C = (299.793.458  ±  12) m/s.

Do vremena Galileja vladalo je mišljenje da je brzina svjetlosti beskonačna, 1607 god. Galileo Galilej je prvi pokušavao da izmjeri brzinu svjetlosti. Potom, tj. 1675 god. sa ovim problemom se bavio danski astronom Olaf Remer, zajedno sa astronomom Kasini. Ovaj metod je poznat kao astonomski metod (dobio je vrijednost za C = 221.000 km/sec.), kasnije tj. 1849 god. francuski  naučnik Arman Fizo izvršio je mjerenje brzine svjetlosti  u uslovima na Zemlji i taj metod se naziva terestrički metod. Fizo je dobio sljedeću vrijednost za brzinu svjetlosti u vazduhu:

C = 313.000 km/sec.

Nakon njega sa ovom problematikom bavili su se mnogi naučnici  i dobijena je vrijednost oko 300.000 km/sec., koja se kao što smo vidjeli dobija od gore navedenog ajeta.

Što je još interesantnije, 1905 god., njemački naučnik Albert Ajnštajn1 postavlja i objavljuje specijalnu teoriju relativnosti koja se temelji na dva postulata, od kojih jedan glasi:

-brzina svjetlosti je gornja granica brzine i ona je jednaka u svim inercijalnim sistemima. Brzina svjetlosti iznosi 300.000 km/sec.[12]

U svojoj specijalnoj teoriji relativiteta Ajnštajn iznosi nova proširena shvatanja za prostor i vrijeme.

Pri proračunima iskoristili smo brzinu v  kao brzinu konja 60 km/h. da ne bi imalo sumnje isti rezultat se dobija i iz izraza poznat u fizici kao dilatacija vrijemena:

Poslje zamjene za Δt  i Δto dobija se za brzinu:

v = 0,999999 • c

Riječi ovoga ajeta na svoj način potvrđuju naučna otkrića iz oblasti fizike koja su otkrivena mnogo kasnije. Zar to nije još jedna mu'džiza presvijetlog Kur'ana.

            “Šta god ti važno činio, i što god iz Kur'ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate, Gospodaru tvome nije ništa skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj.” (Junus: 61)

U teoriji relativiteta, prostor je četverodimenzionalni kontinuitet. Četvrta dimenzija je prostor-vrijeme. Prostor je četverodimenzionalan i u Islamu. Ključni Kur'anski ajet u vezi ovoga je u suri El-Bekare: «"Ili kao onaj ko je prolazio kroz drevne ruševine grada, pa povikao, "Kako Allah može oživjeti ove što su pomrli?" Pa ga je Allah usmrtio i tako je ostao cijelu stotinu godina. Onda ga je oživio i upitao: 'Koliko si ostao?' - Dan ili dio dana - odgovori. Ne, - reče On -, ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo i piće svoje, nije se pokvarilo; a pogledaj i magarca svog - da te Mi učinimo znakom ljudima - a pogledaj i kosti, - kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo. I kad njemu bi jasno šta se desilo, on povika: 'Ja znam da Allah sve može!»

I kad Ibrahim reče: 'Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle proživljuješ!' - On reče: 'Zar ne vjeruješ?' - 'Vjerujem - odgovori on, - ali samo da mi se srce smiri.' On reče: 'Uzmi četiri ptice i isjeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razna brda, zatim ih pozovi, brzo će ti doći." (El-Bekare:259-260)

Ovo nam pokazuje relativnost doživljavanja vremena koje je ovisno o posmatraču. On govori o smrti (poništenju) i oživljavanju. Odamah zatim, On je upitan kako se mrtvi proživljavaju. Šta je osnova ovog šablona rekreiranja, Ibrahim pita. Da - ja vjerujem da je to istina, ali želim da znam prirodu tog proživljavanja, kako funkcioniše. Allah mu kaže da uzme četiri ptice. Ovo je osnova cijelog procesa - četiri dimenzije. Allah nam govori da je priroda svih stvari četverodimenizionlna, i da je On snaga održavanja ili Moć iza tih dimenzija. On je Živi (El-Hajj).

HIDŽRETSKI I GEROGORIJANSKI KALENDAR

«A oni su ostali u Pećini svojoj tri stotine i još devet godina..»

(EL-Kahf:25-Korkut)

«I ostali su u pećini svojoj tri stotine godina i dodali devet» (Mlivo)[13]

U ovom Kur'anskom ajetu kada se govori o drugovima iz pećine kaže se da su u pećini ostali tri stotine i još devet godina (prevod Besima Korkuta) ili «tri stotine godina i dodali devet» (u prevodu Mustafe Mlive). Većina savremenih tumača Kur'ana misli da se ovaj dodatak  «i još devet godina» odnosi na hiždretski (lunarni kalendar). Jer kao što znamo lunarni mjesec iznosi 29 dana 12 sati 44 minute tj. godina traje 354,367 dana dok  sunčeva godina traje 365.242199 dana. Znači, Lunarna godina se podudara sa solarnom u istoj tačci svakih 33, 5 godina. Kada uzmemo u obzir 300 solarnih godina nije teško utvrditi da to iznosi 309 lunarnih godina. Znači Kur'anski ajet daje broj godina i po jednom i po drugom računanju vremena. Isti primjer imamo i u navođenju godina života Nuha u u Kur'anu gdje se kaže da je živio «hiljadu manje pedeset godina». Kad se obračuna vidi se da je živio 1000 lunarnih ili 950 solarnih godina:

 «Mi smo Nuha narodu njegovu poslali i on je među njima ostao hiljadu, manje pedeset, godina, pa ih je potom zadesio potop, zato što su Allahu druge ravnim smatrali.» (EL-Ankebut 14-Korkut)

NASTANAK KIŠE

"Allah je taj koji vjetrove šalje, pa oni oblake tjeraju i On ih po nebu, kako On hoće, rasprostire i na komade dijeli, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada, i kada je On na one robove Svoje na koje želi prolije, oni se odjednom radošću ispune." (Er-Rum, 48-Korkut)

Pitanje nastanka kiše je za čovjeka dugo vremena predstavljalo tajnu. Međutim, nakon otkrivanja zračnih radara, došlo se do saznanja o stadijima kroz koje kiša prolazi u toku nastanka.Prema ovome, kiša nastaje prolazeći kroz tri stadija: prvo se uz pomoć vjetra sa Zemlje podiže "repromaterijal", potom se formiraju oblaci i na kraju dolazi do formiranja kišnih kapi.Činjenice koje su, u vezi sa nastankom kiše, iznesene u Kur'anu upravo govore o ovim stadijima.

Sada se zadržimo na ova tri stadija koja su navedena u Kur'anu:

I. STADIJ: "Allah je taj koji vjetrove šalje..."

Bezbroj balončića koji nastaju pjenušanjem mora i okeana konstantno u vidu vodenih zehri odskaču iznad površine. Ove solju bogate zehre se, uz pomoć vjetra, potom prenose u atmosferske visine. Ovi sićušni komadi, zvani "aerosol", uz pomoć jednog mehanizma, zvanog "vodena zamka", ovdje dolaze u dodir sa vodenom parom koja je također došla s mora. Okupljanjem oko ovih aerosola, vodena para se zgušnjava i pretvara u vodene kapi.

II. STADIJ: "...pa oni oblake tjeraju i On ih po nebu, kako On hoće, rasprostire i na komade dijeli... "

Uz pomoć vodene pare koncentrirane oko solnih kristala ili sićušnih praškica nastaju oblaci. Zbog toga što su veoma male (presjeka od 0.01 do 0.02 mm) vodene kapljice u oblacima ostaju viseći i šireći se nebom. Na taj način se nebo prekriva oblacima.

III. STADIJ: "...pa ti vidiš kišu kako iz njih pada..."

¸Sitne vodene kapljice okupljene oko solnih kristala ili sićušnih praškica, daljnjim zgušnjavanjem formiraju kišne kapi. Na taj način kišne kapi postaju teže od zraka i, odvajajući se od oblaka, počinju se u vidu kiše spuštati na zemlju.Kao što se iz priloženog da zaključiti, sva tri stadija nastanka kiše sadržana su u navedenom ajetu. Stadiji su, povrh svega, izneseni tačnim redoslijedom. Kao i mnoge druge prirodne pojave, tako je i nastanak kiše Allah iznio na najispravniji način i to čovjeku saopćio putem Kur'ana još prije 14 stoljeća, dakle mnogo ranije no što će to nauka otkriti.Vezano za nastanak kiše, u drugom kur'anskom ajetu se navode slijedeće činjenice:

"Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, a onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada; On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi - bljesak munje Njegove gotovo da oduzme vid." (An-Nur, 43-Korkut)[14]

Naučnici koji su se bavili istraživanjem vrsta oblaka suočili su se sa veoma zbunjujućim rezultatima vezanim za proces nastanka kiše. Kišni oblaci se formiraju i oblikuju u jednom utvrđenom sistemu i stupnjima. Naučno objašnjenje stupnjeva formiranja jednog od kišnih oblaka cumulominbus glasi:

1. STEPEN, razgonjenje: Oblaci se uz pomoć vjetra guraju, odnosno razgone sa svojih mjesta.

2. STEPEN, spajanje: Ovi mali oblaci (cumulus), koji se razgone od strane vjetra, spajaju se na mjestu do kojeg su dogurani i tako formiraju novi i veliki oblak.

3. STEPEN, gomilanje: Nakon spajanja malih oblaka, u novoformira-nom velikom oblaku dolazi do porasta energije potiska koja ga vuče gore. Energija u centru oblaka je jača u odnosu na energiju po rubnim dijelovima. Ova energija potiska u centru, koja ga vuče prema gore, čini da se oblak razvija uvisinu. Šireći se prema gore, oblaci se na taj način gomilaju jedan na drugi. To biva povodom da se trup ovog uvis naraslog oblaka ispruži prema hladnijim dijelovima atmosfere. Tako se u ovom hladnom okruženju atmosfere ledene i vodene kapi počinju povećavati. Nakon što prođu kroz sve ove stepene i nakon što dobiju težinu toliku da na nju ne može utjecati energija koja ih vuče prema gore, ledene i vodene kapi u vidu kiše i grada počinju iz oblaka da se spuštaju na zemlju.Ne smije se gubiti iz vida da su detalje u vezi s formiranjem, građom i funkcijom oblaka meteorolozi uspjeli nedavno otkriti i to zahvaljujući suvremenoj tehnici (avion, satelit, kompjuter i sl.) koja im je bila na raspolaganju. Allah nam, pak, ove detalje iznosi u Kur'anu, koji je objavljen prije 1400 godina, u periodu kada to nijedan čovjek nije mogao znati.Mali oblaci (cumu-lus oblaci) se uz pomoć vjetra pokreću i sjedi- njuju. Upravo onako kako je to i u Kur'anu naznačeno: "...Allah razgoni oblake, a onda ih spaja i jedne nad drugima gomila..."

 Što se tiče drugih kur'anskih podataka vezanih za kišu, oni upozoravaju na momenat da se kiša spušta u određenoj količini. U poglavlju Ez-Zuhruf kaže se slijedeće:

"Onaj koji s neba s mjerom spušta vodu, pomoću koje u život vraćamo mrtve predjele - tako ćete i vi biti oživljeni." (Ez-Zuhruf,11-Korkut)

Šireći se prema gore, oblaci se na taj način gomilaju jedan na drugi. To biva povodom da se trup ovog uvis naraslog oblaka ispruži prema hladnijim dijelovima atmosfere. Tako se u ovom hladnom okruženju atmosfere ledene i vodene kapi počinju povećavati. Nakon što dobiju težinu toliku da na nju ne može uticati energija koja ih vuče prema gore, ledene i vodene kapi u vidu kiše i grada počinju iz oblaka da se spuštaju na zemlju. Ova naučna činjenica je od strane Allaha Y saopćena u Kur'anu prije 14 stoljeća: "...a onda ih (oblake) spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada..." (En-Nur-43)

Ova mjera kiše je, također, ustanovljena suvremenim istraživanjem. Prema određenim proračunima, provedenim tokom ovih istraživanja, ustanovljeno je da se sa Zemljine površine u jednoj sekundi ispari 16 miliona tona vode. U toku godine ova količina dostiže cifru od oko 513 triliona tona vode. A to je ujedno i godišnja količina kiše koja se u toku godine spusti na Zemlju. Voda je, dakle, u jednoj neprestanoj ravnoteži, "prema određenoj mjeri" ona konstantno kruži. A održavanje života na Zemlji se, također, osigurava upravo ovim neprestanim kruženjem vode. Kada bi čovjek upotrijebio sve pogodnosti cijele tehnologije kojom raspolaže, on, opet, nikada ne bi bio u mogućnosti vještački proizvesti ovo kruženje. Ukoliko bi došlo do i najmanjih promijena u količini, ubrzo bi nastale velike ekološke neuravnoteženosti, a to bi dovelo u pitanje održanje života. To se, međutim, nikada neće dogoditi. Kiša će, kako je to i u Kur'anu navedeno, nastaviti da se, svake godine, u istoj mjeri spušta na Zemlju. Što se tiče pokušaja da se uz pomoć prikladnih tehničkih sredstava kiša «natjera da pada» pogledajmošta o tome kaže M. A. Facy, generalni inžinjer Nacionalne meteorologije, u članku "Oborine" u Encyclopedia Universalis: "Nikada nećemo moći spuštati kišu iz oblaka koji nema karakteristike kišovitog oblaka ili oblaka, koji još nije dostigao odgovarajući stepen evolucije (zrelosti). Čovjek, prema tome, može samo, uz pomoć prikladnih tehničkih sredstava, ubrzati proces oborina čiji su prirodni uvjeti već ostvareni. Kada bi bilo drugačije, suša u praksi ne bi postojala što očito nije slučaj.

VJETROVI KOJI OPLOĐUJU

"Mi šaljemo vjetrove da oplođuju, a iz neba spuštamo kišu da imate šta piti - vi time ne možete raspolagati." (El-Hidžr, 22-Korkut)

«I šaljemo vjetrove oplođavajuće, pa spuštamo s neba vodu, te vas njome napajamo; a niste vi njeni rizničari» (Mlivo)

U ovom kur'anskom ajetu se skreće pažnja na "oplodnju" kao osobinu vjetra i da, kao posljedica toga, nastaje kiša.U ajetu se skreće pažnja da se u prvom stadiju nastanka kiše nalaze vjetrovi.Međutim, sve do početka XX vijeka bilo je poznato jedino da vjetar raznosi oblake, kao jedina veza između vjetra i padanja kiše. Što se, međutim, tiče otkrića moderne meteorologije, ona su pokazala da vjetrovi imaju ulogu "oplođavanja" prilikom nastanka kiše. Ova uloga oplodnje odvija se na slijedeći način:Zbog pjenjenja, na površini okeana i mora konstantno dolazi do formiranja bezbroj zračnih mjehurića. U trenutku rasprsnuća ovih mjehurića, u zrak se izbacuje na hiljade komadića veličine jednog stotog dijela milimetra. Ovi komadići, nazvani "aerosol" se, pomiješani sa prašinom sa kopna, uz pomoć vjetrova prenose u gornje slojeve atmosfere. Aerosoli, koji su tako uz pomoć vjetrova dospjeli na velike visine, ovdje dolaze u dodir sa vodenom parom. Okupljanjem oko ovih aerosola, vodena para se zgušnjava i pretvara u vodene kapi. Koncentriranjem na jednom mjestu, ove vodene kapi prethodno formiraju oblak, a potom se u vidu kiše spuštaju na Zemlju.Kao što se vidi, vjetrovi vrše "oplodnju" aerosola vodenom parom koja se u slobodnom obliku nalazi u atmosferi i, na taj način, osiguravaju formiranje kišnih oblaka.U slučaju da vjetar ne posjeduje ovu osobinu oplođavanja, u višoj atmosferi nikada ne bi moglo doći do formiranja vodenih kapljica, pa, analogno tome, ne bi postojalo ni nešto što se zove kiša. Bitan momenat ovdje je taj da je ova kritična uloga vjetra u nastanku kiše stoljećima prije saopćena u kur'anskom ajetu. I to u historijskom razdoblju kada čovjek skoro ništa nije znao o prirodnim pojavama.

Mlivin prevod koji za razmatranje tematike kakvom se bavi ova knjiga nudi puno više komenatara od ostalih prevoda da je slijedeći komentar na ovaj ajet: «Postoje dvije mogućnosti objašnjenja ovog ajeta. Vjetrovi koji oplođuju mogu se smatrati oplođivačima biljki pomoću prenošenja polena, ali se može isto tako raditi o slikovitom izrazu koji analogijom evocira ulogu vjetra, što jedan oblak koji ne daje kišu, pretvara u oblak koji oslobađa pljusak.»

NEMIJEŠANJE MORA

Specifičnost mora, koja je od strane istraživača otkrivena u skoroj prošlosti, u Kur'anu se ističe na slijedeći način:

"Pustio je dva mora da se dodiruju, izmedu njih je pregrada i oni se ne miješaju." (Ar-Rahman:19,20-Korkut)

Sredozemno more i Atlanski okean imaju velike valove, jaka strujanja i plimu i oseku. Iako se voda Sredozemnog mora na Gibraltaru susreće sa vodama Atlanskog okeana njene karakteristike (gustoća, tempera-tura i toplota) ostaju nepromje-njene. Pošto između ova dva mora postoji jedna nevidljiva granica.

Ova, Kur'anom saopćena, karak-teristika mora - da se međusobno dodiruju, a da se njihove vode apsolutno ne miješaju - u nedavnoj prošlosti otkrivena je od strane okeanografa. Ustanovljeno je da se, zbog prisutnosti jedne fizičke snage, nazvane "površinski napon", vode susjednih mora ne miješaju. Površinski napon, koji proizlazi iz različite gustine mora, gotovo poput zida sprečava međusobno miješanje voda.Svakako je zanimljiv momenat da se ova činjenica nalazi u Kur'anu, što je, opet, još jedan veoma efektan odgovor onima koji tvrde da je Kur'an napisan od strane čovjeka, Muhammeda, a.s. Kur'an se pojavio u periodu kada čovjek nije imao pojma niti o fizici, ni o površinskom naponu, a niti o okeanografiji.

MORSKE TMINE  I UNUTRAŠNJI VALOVI

"Ili su kao tmine dubokih mora koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedna iznad drugih, prst se pred okom ne vidi, - a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati." (En-Nur, 40-Korkut)

Generalno okruženje dubokih mora je ovako opisano u knjizi Oceans: Danas sa sigurnošću znamo da tmina dubokih mora i okeana vlada na dubini od oko 200 m i dublje. Na ovim dubinama skoro uopće nema svjetlosti. A, na dubinama preko 1000 m apsolutno je nemoguće naići ni na kakvu svjetlost.

Pored podataka vezanih za generalnu geografsku građu mora i okeana, karakteristike živih bića koja tu žive, danas je čak moguće doći i do podataka koji govore o količini vode određenog mora ili okeana, površini, dubini i sl. Ipak, da bi se došlo do svih ovih podataka, čovjek je primoran koristiti se raznim specijalnim pomagalima i podmornicama izrađenim uz pomoć suvremene tehnologije. Bez ovih pomagala skoro je nemoguće da čovjek dopre do morskih dubina preko 40 m. Uporedo sa tim, bez određenih pomagala je apsolutno nemoguće da čovjek dospije i ostane živ na tamnim okeanskim dubinama od oko 200 m. Zbog toga, naučnici su detaljne podatke o morima uspjeli otkriti tek u skoro vrijeme. Suprotno tome, frazu "tmina dubokih mora" sadržanu u En-Nur suri je Kur'an iznio prije 1400 godina. Iznošenje ovog podatka u Kur'anu i to u periodu kada nije postojalo nikakve tehnologije i kada, prema tome, nije postojalo nikakvo pomagalo pomoću kojega bi čovjek mogao zaroniti u morske dubine, svakako je svojevrsna mudžiza ove uzvišene Knjige.

Uporedo sa navedenim, u istom ajetu sure En-Nur, u formulaciji "...kao tmine dubokih mora koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedna iznad drugih...", Kur'an upozorava na još jednu nedavno otkrivenu naučnu mudžizu:Naučnici su nedavno otkrili da "na površini morskih slojeva sa različitom gustinom postoje unutrašnji valovi koji čine granicu između ovih slojeva". Unutrašnji valovi prekrivaju dubine mora i okeana, pošto duboka mora posjeduju veću gustoću vode na dubinama u odnosu na površinsku vodu. Unutrašnji valovi se ponašaju kao površinski valovi. Kao i vanjski valovi, i unutrašnji valovi se mogu razbijati. Unutršnji valovi se ne mogu primijetiti prostim ljudskim okom, jedino su uočljivi prilikom istraživanja promjena temperature i slanosti mora ili okeana.

Podatak iznesen u navedenom kur'anskom ajetu je u apsolutnom skladu sa navednim objašnjenjem. Bez provođenja određenih istraživanja, čovjek je u stanju uočiti jedino valove koji su na površini mora, dok je unutarnje talasanje apsolutno nedostupno. Ali, u suri En-Nur Allah Y  upozorava na drugi oblik talasanja koje se pojavljuje na morskim dubinama. Neosporno je da je i ova činjenica, koju su naučnici nedavno uspjeli otkriti, jedan od pokazatelja da je Kur'an riječ Sveznajućeg, Allaha.

[1] Pomicanje prema dužim talasnim dužinama svjetlosti galaksija izvan Mliječnog puta

[2] «Encyclopedia Britanica», poglavlje svemir. Također potvrdu nalazimo i u udžbeniku fizike za srednju školu gdje se kaže: «Svemir nije statičan nego se širi...» (Kulenović-Vobornik-Sliško; FIZIKA SA ZBIRKOM ZADATAKA, Svjetlost-Sarajevo 1998.g. Str:256.)

[3] (Prevod Nehdžul Belage, govor I, str 52)

[4] I ostali prevodioci su preveli u istom smislu stoga ih i ne navodim

[5] 'Biblija, Kur'an i nauka', str. 163)

[6] Karić prevodi na sličan način

[7] Ovako je ajet preveo Mlivo dok u Korkuta ovaj ajet glasi:»I Zemlje koja se otvara da rastinje nikne» što s manjim razlikama u intenciji slijedi i Karić (I Zemlje koja se rastinju otvara)

[8] Najveći vrh na Zemlji je Mon Everest 8.812 m iznad nivoa mora, no u u morima imamo uzdignuća koja se dižu  11 km iznad dna mora, tako se smatra da je Manua Kea, ugašeni vulkan na Havajima koji se nad morem uzdiže 4 135 m po čemu je najveća planina na Pacifiku ujedno i najveća planina na svijetu kad bi se mjerilo od podvodne osnove koja se nalazi  na više od 5 500 m ispod površine mora.

[9] «A nebo smo učinili svodom čuvanim...» (Karić)

[10] Izraz «dva Dana» kako prevodi Karić Korkut je preveo «dva vremenska razdoblja» što je otprilike isto shvatanje jer je i Karić dan označio velikim slovom vjerovatno misleći na «dan» kod  Uzvišenog Allaha (vidi naslov «relativnost vremena» u ovoj knjizi)

[11] Mlivo i Karić prevode u istom duhu s tim da kod Mlive nalazimo sljedeći komentar: Riječ “jewm” pored toga što označava 24-satni period, može označavati i dugi vremenski period, razdoblje, eru, itd. Riječ “jewm” (dan) u ajetu označava vremenski period. Ovaj vremenski period je različit za dva različita fenomena.

1 1905 (septembar) u ~asopisu “ Annalen der Physik” objavljen je studij pod naslovom “ Za elektro-dinamiku tijela u kretanju”. Autor studije je u to vrijeme mladi i ne mnogo poznati u nau~nu javnost, nema~ki fizi~ar Albert Ajn{tajn. Sa ovim tekstom on postavlja temelje specijalne teorije relativiteta u kojoj nam predstavlja “~udnu” teoriju za prostor i vrijeme.

[12] Univerzum je toliko prostran da se udaljenost između zvijezda i galaksija mora mjeriti u "svjetlosnim godinama." Svjetlosna godina je udaljenost koju svjestlost pređe u godini dana, brzinom od 300.000 kilometara u sekundi. Udaljenost od Sunca do Zemlje je samo osam minuta svjetlosne brzine. Uporedivši to s ovim, nama najbliža zvijezda osim Sunca, je na udaljenosti od četiri svjetlosne godine. Galaksija u kojoj obitavamo, "Mliječni Put," je 150 svjetlosnih godina u rasponu. To znači da bi putujući brzinom svjetla, uzelo 150.000 godina da pređemo udaljenost s jednog kraja Mliječnog Puta do drugog. Galaksije su u prosjeku udaljene jedna od druge oko 10 miliona svjetlosnih godina. Mnoge stotine biliona takvih galaksija sačinjavaju istinski gigantski univerzum.

[13] U komentaru ovog ajeta Mlivo kaže: «Broj 300 označava Sunčeve godine, a 309 Mjesečeve godine. Ako broj 309 podijelimo sa 300 dobićemo faktor 1,03 koji predstavlja temelj za preračun Mjesečeve (M) odnosno hidžretske godine u Sunčevu (S) odnosno gregorijansku godinu putem relacije S=1,03 x M. Očito nam je ova smjernica namjerno data. Koristeći faktor 1,03 dolazimo do formule kojom možemo vršiti pretvaranje: M=1,03(S-622) za pretvaranje Sunčeve u Mjesečevu godinu i S=622+M/1,03 za pretvaranje Mjesečeve u Sunčevu godinu.

[14]Mlivo prevodi u istom smislu ali nudi i objašnjenje: «Zašto ovaj ajet povezuje munju sa gradom? Objašnjenje meteorologije je da se oblaci naelektrišu kada kroz njih pada grad, kroz prostor sa ohlađenim kapljicama i ledenim kristalima. Kada se tečne kapljice sudare sa gradom one se u tom kontaktu smrzavaju i oslobađaju latentnu toplotu. Ovo održava površinu grada toplijom od površine okolnih ledenih kristala. Kad grad dođe u kontakt sa ledenim kristalom događa se fenomen. Elektroni poteku sa hladnijeg na topliji objekt. Otud grad postaje negativno naelektrisan. Negativno naelektrisanje se prazni na zemlju putem munje. Iz ovog zaključujemo da grad igra važnu ulogu u proizvodnji munje. Kao što postoje planine na Zemlji, mogu se formirati i planine grada na nebu. Moderna istraživanja atmosfere su pokazala da se cirusni oblaci kao planine grada na nebu prostiru u visini od 13 - 17 km iznad Zemlje. Vidi komentar “Kur’an o oblacima” i “Grad i munja.”