Budući da smo muslimani, naša najznačajnija i najtemeljitija knjiga je Kur’an. Muslimani vjernici vlastite zaključke uglavnom izvlače iz Kur’ana – i svi vjeruju da je baš u njihovim zaključcima sušta istina. Da bismo se uvjerili da je ono što mi mislimo o Kur’anu istina, moramo se obratiti samome Kur’anu i provjeriti to. A to znači da se moramo upoznati šta sam Kur’an o sebi govori, kako Kur’an sam sebe tretira i kako sam sebe tumači. Allah, dž.š. kaže:
Ovo su ajeti Knjige jasne! (Jusuf, 1)
“On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je još prije.” (Ali-Imran, 3-4)
Mubin, na arapskom znači nešto jako svijetlo, jako blistavo. Znači, Kur’an je istovremeno i onaj koji je pojašnjen i onaj koji pojašnjava. To je i jedna od odlika svjetlosti. Svjetlost je ta koja je svijetla, a također osvjetljava i druge. U Kur’anu imamo nekoliko sintagmi gdje Kur’an govori o samom sebi, te kaže da je On “Kitabu-l-mubin”- presvijetla Knjiga, “Kitabu-l-hakk”- Knjiga savršene istine.
“Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo. Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili.” (El-Hašr, 21)
Zašto ne može planina da to podnese? Zato što je Kur’an izravna Božanska Riječ. Između djelatnika i njegova djela i između Stvoritelja i njegova stvorenja postoji spona koja ih neprekidno povezuje.
Zašto čovjek može da primi Božiju objavu, Kur’an, a brdo ne može? Zato što je čovjek, kako kaže Kur’an, nadaren posebnim potencijalima:
“I pouči On Adema imenima svih stvari” (El-Bakare, 31)
Čovjek u sebi sadržava taj Božanski kvalitet i kadar je da primi objavu, za razliku od jednog brda koje to ne može.
“I neka vam je na umu blagodat koju vam Allah daje, i Knjiga, i mudrost koju vam objavljuje, kojom vas savjetuje. (El-Bakare, 231)
Kur’an je spušten da bi se čovjek okoristio njime. To čovjekovo korištenje Kur’ana rasprostire se na tri nivoa.
1. nivo predstavlja uspostavu spone između čovjeka i spoljašnjeg zāhirskog obličja Kur’ana. Šta to znači? To znači: kad se podučiš harfovima, kirāetu Kur’ana - to je onda ta spoljašnja dimenzija komunikacije čovjeka i Kur’ana. Dakle, on je u stanju da ga fizički prouči i pročita. Na ovom prvom stupnju Kur’an je kao i neke druge knjige koristan i on je upotrebljiv za sve ljude svijeta. U ovoj prvoj fazi upotrebe Kur’ana nema razlike između kafira i muslimana. Svako onaj ko želi i razumije može da je koristi kao bilo koju knjigu. Ovdje nema nikakvog drugog uslova osim poznavanja arapskih harfova. To je Knjiga koja je na ovaj način dostupna svima kao i bilo koja druga knjiga.
2. Već na drugoj stepenici imamo veću dubinu razumijevanja gdje postoje neki nivoi spoznaje koji nisu dokučivi svakome. Ovdje se iz Kur’ana već mogu izvući određeni zakoni i pravila ponašanja u društvu, ekonomske zakonitosti, vojna, politička i druga pravila. Da bi se ovi zakoni polučili iz Kur’ana potreban je jedan veći nivo znanja i jedan veći nivo pažnje kod njegova izučavanja. Ovdje možemo uzeti primjer naučnika Isaka Njutna koji je ležeći razmišljao o jabuci koja pada s drveta, zašto ona pada dolje, zašto ne pada gore? On je na ovaj način došao do zakona o sili zemljine teže. Ovaj nivo, u odnosu na prvu fazu, osim poznavanja arapskog jezika, traži i intelektualnu profinjenost da bi se došlo do stanovitih zaključaka. Međutim, iako je nužno ovdje ipak nije dovoljno imati samo intelektualni potencijal - potrebno je, u određenoj mjeri, poznavati i Sunnet Božijeg Poslanika. Sam Sunnet Božijeg Poslanika je tefsir Kur’ana i pripada mu naročito mjesto u svemu ovome. Ukoliko neko ne poznaje Sunnet onda mnoga mjesta u Kur’anu ne može ni razumjeti.
Još uvijek, ni na ovom stupnju ne postoji bitna razlika između kafira, nemuslimana i muslimana. I ovdje mnogi mogu da dolaze do različitih zaključaka. Ove dvije stepenice upoznavanja Kur’ana mogu da dovedu do toga da se neko suoči sa nekoliko vrsta grešaka i iskrivljenih tumačenja. Na ovom stupnju kontakti sa Kur’anom su još uvijek na nivou spoljašnjeg, na nivou pokušaja razumijevanja nečeg što ima svoju dubinu. Kao što se u naukama hemije, fizike, tehnike upoznajemo samo sa njihovim spoljnjim efektima, tako se i ovdje kod ove dvije prve ljestvice upoznavanja sa Kur’anom, upoznajemo samo sa spoljnjim odlikama Kur’ana.
Ovdje je stvar kao i sa filozofijom - filozofijom se može baviti svako onaj ko posjeduje određeni intelektualni potencijal, pa i neko ko je nastranog morala. Ove dvije vrste kontakata sa Kur’anom podložne su zaboravu. Kako? Ako čovjek doživi moždani šok, udar ili nešto slično - može doći u situaciju da sve zaboravi. A budući da je čovjek podložan izazovu svojih strasti, može da sklizne na pogrešnu stranu i da mu ovo znanje izblijedi. Primjer onih kojima je dat Tevrat je kao primjer magaraca koji ga nose, a ništa ne shvaćaju. Ili ajet koji kaže:
Ima jevreja koji izvrću smisao riječima i govore uvijajući jezicima svojim i huleći pravu vjeru.” ( En-Nisa’, 46)
Govori se o jevrejima koji su mijenjali smisao ajeta da bi se na neki način ovosvjetski okoristili. Međutim, bitno je istaći da ova prva dva nivoa spoznaje Kur’ana čovjek može da izgubi na dva načina:
1. da to njegov mozak fizički zaboravi,
2. da ga težnje i želje za ovodunjalučkim blagodatima odvedu s kolosjeka čiste vjere i da on o svemu tome stekne pogrešnu predstavu.
Posredstvom ovog nivoa znanja postiže se samo ovodunjalučka potpunost, kao što je slučaj nekog fizičara koji je postao slavan po svom znanju – ali koji kada odlazi sa Ovog svijeta sa sobom ne nosi ništa.
Obradili smo dvije prve faze suočavanja sa Kur’anom.
Ø gramatičko iliti jezičko,
Ø i intelektualno suočavanje
Sad imamo i treću fazu koja je ujedno i najviša stepenica komuniciranja čovjeka sa Kur’anom gdje čovjek nije više podložan onim dvama vrstama manjkavosti. Spona koja se ovom prilikom uspostavlja sa Kur’anom zapravo je veza sa unutarnjom biti Kur’ana.
Kur’an je za razumijevanje samoga sebe odredio dva osnovna puta:
“Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.” (Fussilet, 53)
To “u njima samim” tumači se kao nešto neopipljivo, neosjetljivo, nevidljivo, ne može se omirisati, pa čak ni intelektom se ne može dosegnuti. Način zāhirskog približavanja Kur’anu jeste put posredstvom pet osnovnih čula, mirisa ukusa, dodira,... Razlike u tim spoznajama posredstvom čula pojašnjavaju se primjerom jednog lijepog cvijeta kojeg vidimo i on nas očara, a pri tome ništa ne slušamo. Ako vidimo neko lijepo lice kazaćemo: lice je lijepo i izgleda tako i tako. Kada čujemo neku lijepu melodiju ne možemo opisati oblik te melodije, ali kažemo: divna je. Tako, ako želimo da opišemo neku lijepu hranu nećemo je opisivati ni posredstvom čula sluha niti gledanja, nego čulom ukusa. Sva ova znanja koja prikupimo posredstvom čulā, pa čak i intelekta, sve to spada u zāhirska znanja.
Međutim, postoji jedno znanje koje ne pripada ovim kategorijama. To je spoznaja putem srca. Gornji Kur’anski ajet upućuje nas na znakove Božije: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim” koje će oni pojmiti posredstvom čula. I dalje kaže: “a i u njima samima.” -to u njima samima je nešto što je neopipljivo, nevidljivo, neosjetljivo, ne može se omirisati, čak ni intelektom se ne može dokučiti. Može se dogoditi da neko posjeduje svih pet spoljašnjih čula, okusa, mirisa, vida, sluha, dodira, a da nema onog nutarnjeg čula, onog koje nema veza sa ovim spoljašnjim; može se, također, dogoditi da nekom fali ovo jedno čulo, naprimjer da ne vidi, da ne osjeti miris ili pak, da bude u nesvjesnom stanju, pa da nema ni jedno od navedenih pet čula, ali da ima ovo unutarnje. Kur’an kaže:
“I neka vam je na umu blagodat koju vam Allah daje, i Knjiga, i mudrost koju vam objavljuje, kojom vas savjetuje.” (El-Bakare, 231)
Ovim nam se poručuje:O muslimani, o mu’mini, ako želite da posredstvom duše ili ruha dosegnete Kur’anske dubine onda se morate obratiti nutrini svoje duše.
Zadnjih pet-šest ajeta sure El-Vaki’a, gdje se Allah, dž.š. kune “blistavim zvijezdama” kaže se:
“On je, zaista, Kur’an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj - dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti.”(El-Vaki’a, 77-79)
Kao što se sa Kur’anom, u prethodna dva nivoa, moramo upoznavati posredstvom spoljnih činilaca, treći nivo spoznaje moramo dosezati posredstvom duše, nefsa. Ova nutarnja, duševna spoznaja lišena je onih intelektualnih granica koje posjeduje razum. Tu nema potrebe za razumijevanjem ili nerazumijevanjem nečega. To je kao kada kažemo toga i toga volim, a toga i toga mrzim. To nije stvar intelekta, to je stvar duše, stvar srca.
Druga odlika nutarnjih čula je ta što se posredstvom njih ne može zaboraviti. Zašto? Zato što je ta duša u nama dio Božanske prirode i nešto što ne hlapi, što ne može izblijediti - to je dio naše stvarne prirode, nešto nepotrošivo. Kako to izgleda? Evo, uzmimo primjer da je sada ispred nas prošao auto. Budući da to auto ne pripada našem tjelesnom sklopu, mi ćemo ubrzo zaboraviti kakvo je to auto bilo; ili primjer jedne voćke koja čak i kad je pojedemo – s obzirom da još uvijek postoji vjerovatnoća da bismo je mogli povratiti - još uvijek nije dio naše prirode, odnosno našeg tijela. Ako tu jabuku, pak, pretvorimo u sok i popijemo, onda onaj sok kad se upije u našu krv, postaje dio našeg fizičkog bića.
Međutim, kada Kur’an želi da istakne i potencira dubinski čovjekov potencijal, onda zapovijeda:
“Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome.”(Al-A’raf, 55)
Spominji, dakle, svoga Gospodara u sebi, u svojoj nutarnjosti, u svojoj biti! Poenta je u tome da je vrhunac zikrenja, vrhunac spominjanja Allaha, u nutrini nešto što ne hlapi. Ovakav zikr kod čovjeka izaziva suze, potiče jedno posebno stanje skrušenosti, koje ga dovodi u situaciju da sam sebi kaže: “Ja sam ovdje privremen, ja odlazim sa Ovog svijeta.” I dalje se kaže:
“I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi bezbrižan” (Al-A’raf, 205)
Dakle, prisjećajte se i zikrite Allaha naveče, ujutro i po danu i u svako doba dana i noći. Budite svjesni Boga. Ne budite od kafira. Ne budite nemarni.
Ako ovaj zikr bude samo u zanosu, ako ne bude u dubini naše duše, onda će on biti kao ona jabuka u našem džepu. Kao što toj jabuci postoji prepreka da stigne u našu krv; isto tako su naši grijesi prepreka da naš zikr, naš ibadet i naše dove stignu na svoje odredište.
Fahruddin Er-Razi, čuveni ‘alim i pisac tefsira (napisao je trideset dva toma tefsira Kur’ana i preko deset tomova filozofskih rasprava i nekoliko tomova iz književnosti, bio je i poznavalac šezdeset naučnih disciplina), na kraju svog života sjeo je i zaplakao. Pitali su ga zašto plače. On je odgovorio:
“Trideset godina bio sam duboko uvjeren u jednu stvar, imao sam čvrst jekin u to, a sada sam došao u situaciju da sam u potpunoj dilemi i da više u to ne vjerujem. Kada sam trideset godina proveo u uvjerenju da mi je ta stvar ispravna, a sad ustanovio da je pogrešna - pa, Bože moj, šta da uradim sa sobom ako me snađe ista sudbina i sa ostalim stvarima i ostalim mojim djelima?”
Potom je izrecitovao jedan čuveni stih:
“Duša naša zatočena je u kandžama nasilnika i zulumćara našeg tijela, koje joj nikada ne dozvoljava da dođe do izražaja. Cijeli svoj život proveo sam u debatama i u diskusijama sa drugima. Slušao sam šta bi oni kazivali i pobijao ih. Bojim se da odem sa ovog Dunjaluka, a nisam spoznao taj Dunja. Idem sa Ovog svijeta, a nisam vidio ovaj Dunja. Pošto idem iz svijeta tjelesnog u svijet duhovnog, šta ću tamo očekivati kad ni tjelesno nisam spoznao? Kako ću tamo doći u društvo Pejgambera i odličnika kada sam se ovamo motao po močvarama zabluda? Kako ću tamo doći u društvo čistih, kada sam ovamo bio na suprotnoj strani?”
Jedan od temeljnih posrednika putem kojeg možemo doći u kontakt sa Kur’anom jeste naš nefs, naša duša. Zato pokušajmo u mjesecu ša’banu da malo više kontaktiramo sa našim Gospodarom, pokušajmo da ograničimo svoj jezik, svoje gledanje zabranjenih stvari, pokušajmo da svoju nemarnost okrenemo u marljivost.
Imam ‘Ali, bio je desna ruka Božijeg Poslanika, s.a.v.a. i od najranijih dana svoje mladosti stavio se na raspolaganje Božijem Poslaniku, uz to je bio i najbolji borac i učestvovao je u svim bitkama pored njega, on je stavio sebe u postelju pokušavajući spasiti život Božijeg Poslanika – eto takav ‘Ali na kraju svog života kaže:
“Hej, teško meni, kolika kratkoća Ovoga svijeta, a koliko sam malo pripremao za budući koji je tako dug.”
Imam ‘Ali bio je takav da je, bivši vladarem cijelog Islamskog svijeta, idući putem sustigao jednu nemoćnu ženu koja je nosila mješinu s vodom, namah uzeo od nje mješinu i ponio je. Pitao ju je kako živi. Žena mu je odgovorila da nema šta dati djeci da jedu, a da joj je muž postao šehidom u jednoj borbi kao vojnik Imama Alija. On je otišao svojoj kući, uzeo nešto hurmi i brašna, vratio se kući te žene i pitao je:
“Hoćeš li ti da ja pripremim hranu, a da se ti zabaviš s djecom, ili ćeš ti pripremiti hranu, a da ja zabavim djecu?” - “Ja znam bolje s mojom djecom, a ti pripremi hranu!”, kazala je.
Za vrijeme pečenja hljeba, Ali je nadnio svoje lice nad vatru i rekao:
“O sine Ebu Talibov, osjeti žar ove vatre. Tako mi Boga, ova vatra koja ti sada prži lice ništa je u odnosu na vatru koja će biti u Džehennemu. Kako je moguće da za vrijeme tvoje vladavine dijete šehida bude gladno?”
Kada se hljeb ispekao počeo je da otkida komadiće i da hrani djecu hljebom. Kada su se djeca najela zamolio je ženu da se malo poigra sa njima i ponovo je lomio komadiće hljeba i davao djeci. Djeca više nisu mogla jesti govoreći:“ Najeli smo se”, a on ih upita:
“Pa hoćete li halaliti svome Aliju?” U tom momentu ulazi Neka druga žena i kaže ovoj domaćici: “Teško li se tebi, znaš li ti ko je ovaj čovjek?” Ova odgovara da ne zna. Ona joj kaže: “On je Emiru-l-mu’minin - vladar cijelog Islamskog svijeta.” Onda se žena počela pravdati i izvinjavati da ga nije prepoznala. A, ‘Ali joj kaže: “Ne, ja se tebi moram pravdati i izvinjavati, jer ja sam zakasnio.”
Samo takav čovjek kakav je Imam ‘Ali, na kraju svog života, može izgovariti onakve riječi.
Mi Allaha, dž.š. molimo da nam dâ da kročimo stazama Kur’ana, našeg Pejgambera, s.a.v.a. i stazama Imama Alija.
Prošli put smo govorili o Kur’anu sa stanovišta Kur’ana, o tome kako Kur’an govori o sebi. Kur’an često govori o sebi, te kaže da je izvor objave i spuštanja Kur’ana sam Allah, dž.š.. U suri Ali-Imran, prva tri ajeta, Allah, dž.š. kaže:
“Elif-lam-mim. Allah je – nema Boga osim Njega – Živi i Vječni! On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodno potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je još prije…” (Ali Imran, 1-4)
Iz ovog ajeta možemo izvući zaključak da se objavljivanjem i spuštanjem Kur’ana između Hajj-a, imena Allaha, dž.š. i između Kajjuma - Živi i Vječni, uspostavlja naročita veza.
Iz historije Islama je poznato da se kod gnostika, arifa i velikana vjere - kada mole Allaha, dž.š. u svojim dovama – uspostavlja spona između tog njihovog zahtjeva i imena kojim oslovljavaju Allaha, dž.š. u toj dovi. Naprimjer, kada mole za nečije ozdravljenje kažu: “O Šefi-i, o Ti koji daješ ozdravljenje”; kada se žale na nekoga ko uzurpira njihova prava i mole Allaha, dž.š. da im pomogne i da savlada njihove tlačitelje, oni mole: “O Kawij - o Moćni, o Silni, o Ti koji si u stanju da nam riješiš ovaj problem.” dakle, postoji jedna relacija i sklad između zahtjeva koji se upućuje Allahu, dž.š. i imena kojim se On poziva.
Čak i u svakodnevnom životu i komuniciranju sa drugima nailazimo na slične primjere. Naprimjer, ako se obraćamo sudiji koji sudi neki spor, pa ako mislimo da nije pravedno presudio, kažemo: “Pa vi ste, gospodine - sudija, vi treba da budete pravedni, zašto ste ovako presudili?” Ili, drugi primjer, kada neko učini neko loše djelo mi mu kažemo: “Nismo se to od Vas nadali, Vi ste razuman čovjek, bar vi to ne biste trebali činiti.” Te mu kažemo: “O ti razumni, ili o adil, ti si pravedni, zašto tako činiš?”
Znači, postoji veza između tog djela, tog čina i atributa koji se koristi.
Vratimo se citiranom Kur’anskom ajetu: “Nema Boga osim Allaha, koji je Živi...”, ali, nije On samo Živi nego i Živi i Izvor života koji život daje. Kada to povežemo sa nastavkom ajeta gdje kaže: “ On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu ”, dakle, On je Onaj koji daje život i koji objavljuje Knjigu Istine. To nam govori da je i ta Knjiga od životnog značaja i da nam i Ona daje život. Znači, Allah, dž.š. objavljuje Knjigu koja također daje život, i ta Knjiga je živa, a sve što je živo ima svoje spoljašnje manifestacije, ostavlja tragove. Knjiga koju nam je objavio Allah, dž.š. mora biti očuvana, mora se živjeti njome, jer ona nam život daje, ne trebamo je sahraniti, treba da se manifestuje ta njena živost kroz naše živote.
“O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.” (El-Enfal, 24)
Ovim kao da nam se sugeriše: o vi koji vjerujete u Allaha i Poslanika Njegovog, odazovite se, pozitivno odgovorite na riječi Allaha i Poslanika Njegovog, kada vas Oni pozivaju na nešto što će vam dati Život!
Sa stanovišta Islama jedno Islamsko društvo mora imati karakteristike živog društva. Na osnovu riječi Allaha, dž.š.:
“On je Živi, nema boga osim Njega, zato se samo Njemu klanjajte, iskreno Mu ispovijedajući vjeru” (El-Mu’min, 65)
Ja sam, dakle, Živi, donosim vam Knjigu koja daje život, vi se trebate povoditi za njom. Zašto Kur’an kao živa Knjiga, koja život daje, nije oživjela neka Islamska društva i neke muslimanske zajednice kroz historiju Islama. Zašto to nije bilo ostvareno?
Vidjećemo da li razlog leži u tome što je možda Kur’an manjkav u nečemu, te da zato nije uspio oživiti Islamsko društvo - ili su, pak, u pitanju sami muslimani.
Kur’an nam, međutim, jasno kaže: “Vi ste krivi!” - dakle, ljudi su krivi za svoje nedaće. Kur’an nam kaže da će svjedočiti protiv nas na Sudnjem danu.
Ako zamislimo vlasnika koji ima jedan lijep vrt u kojem cvate najljepše cvijeće i drveće, pa on vrtlara zaduži da taj vrt da ga održava godinu dana. Kada se vlasnik nakon godinu dana vrati pregledaće kako je taj vrtlar pazio vrt. Ako cvijeće bude uvehlo, taj vrtlar neće moći reći: “Evo, gospodine, vaše cvijeće je uvehlo!” Sam taj vrt svojim izgledom će se požaliti na vrtlara, a to će značiti da ga taj vrtlar nije zalijevao, okopavao... U Kur’anu se kaže da će Božiji Poslanik, s.a.v.a. na Sudnjem danu reći:
“Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, ovaj moj narod je Kur’an izbjegavao!’” (El-Furkan,30)
Dakle, optuživaće nas i sam Božiji Poslanik, s.a.v.a.. U 78.-80. ajetu sure El-Vaki’a, Allah, dž.š. kaže:
“On je, zaista, Kur’an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj - dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti. On je objava Gospodara svjetova.”
Ustanovićemo ovdje, da mora postojati veza između Kur’ana i Gospodara koji ga je stvorio.
Riječ Rabb i Rabbu-l-’alemin se kod nas prevodi kao Gospodar. Pravo značenje riječi Rabb jeste vlasnik i odgajatelj onoga što je u njegovom posjedu. To je neko ko ima nešto u svom posjedu i brine se o tome; dakle, skrbnik i odgajatelj nečega. Riječ ‘alemin tumači se na dva načina. Jedno od značenja bilo bi množina od riječi svijet. Dakle, Rabbu-l-’alemin obuhvata sve svjetove koji postoje, čitav Univerzum i svijet svih stvari, predmeta, biljaka, životinja, ljudi, meleka - svega što je Allah, dž.š. stvorio. Kur’an je došao od Onog koji je Odgajatelj i Skrbnik svega što postoji i poslao ga je svim svojim stvorenjima. Samim tim, što je Odgajatelj ili Skrbnik poslao nešto onome o kome se on brine, sigurno je da je to u skladu sa tim ciljem svoga odgajanja. Ako je Kur’an došao od Skrbnika svjetova onda sigurno ne odudara od zakona koji vladaju u tom Univerzumu, on je s njima kompatibilan.
Drugo značenje, prijevoda alemin jeste svijet ljudi i svijet džinna. To su stvorenja Božija koja su odgovorna, imaju određene obaveze i odgovornost prema svome Stvoritelju.
“Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.” (El-Kehf, 7)
“Kur’an je, doista, govor koji rastavlja istinu od neistine.” (Et-tarik, 13)
Alllah je stvorio svjetove i poslao El-Furkan - Knjigu Istinitu, da bi Njome pomogao onima koji su spremni izvršavati obaveze Njegove i koji mu se ne suprotstavljaju. Ovdje se misli na ljude i džine, jer samo ljudi i džnni imaju tu obavezu. Ako se u navedenom ajetu misli na njih, onda dolazimo do zaključka da ovim Kur’anskim ajetom Allah, dž.š. želi da kaže:
Ova Knjiga - koju sam poslao onima koji su obavezni da izvršavaju svoje obaveze prema Meni, a to su ljudi i džnni - obezbjeđuje sve što im je potrebno u njihovu životu.
Kada se kaže obezbjeđuje im sve što im je potrebno u njihovu životu, misli se na principe življenja - slično Ustavu jedne države koji reguliše osnovne stvari koje su važne za jednu Zemlju - a zakonodavna vlast je ta koja u skladu sa tim principima donosi zakone o raznim detaljima, ali oni ne smiju biti u suprotnosti sa Ustavom. Kur’an hoće da kaže da ako se u bilo kojoj sferi života budemo pridržavali Kur’anskih principa, smatrali ga svojim ustavom i na osnovu njega budemo donosili odluke o sitnim detaljima, sigurno ćemo uspjeti i imaćemo ono što je potrebno i za ovosvjetski i za onosvjetski život. Božiji Poslanik, s.a.v.a. poredi Kur’an sa Suncem ili sa Mjesecom i hoće da kaže da kao što ljudi u različitim vremenima, u zavisnosti od stepena svog intelektualnog razvoja, imaju različite koristi od Sunca i različito gledaju na Sunce, e tako isto različiti ljudi sa različitim dubinama poimanja Kur’ana, izvlače iz Nj bitno različite efekte. Naprimjer ljudi su u davnini na Sunce gledali samo kao na izvor svjetlosti, znali su da je to ono što im pomaže da vide, ono što im daje dan. Danas, ljudi imaju mnogo veća znanja i koristi o Suncu, kao i o drugim nebeskim tijelima. Znači, sve što ljudi imaju više znanja o nečemu, sve su veće mogućnosti njegovog korištenja. Isto je tako i s Kur’anom časnim: sve što čovjek više razmišlja o njegovom značenju i sve što se više udubljuje u njegovo značenje, više će se okoristiti njime.
Merhum Tabatabai kaže:
“Ja sam četrdeset godina proveo u pisanju tefsira (napisao je 20 tomova), ali sam sada uvjeren da je svake dvije godine neophodno pisati novi tefsir.”
Bilo je to intenzivnih četrdeset godina rada, s potpunom koncentracijom na pisanje. Jednom je Tabatabaijev zet Kudusi ušao kod njega i uobičajeno ga našao da sjedi i piše tefsir. Primjetio je da ne stavlja harekete i tačke na harfove na koje bi trebalo da se stavljaju. Upitao ga je zašto ne stavlja tačke, a on je odgovorio da bi na svakoj strani izgubio oko minut i po na stavljanje tačaka - i zato ih ne stavlja - ali kad završi sa pisanjem sve će ponovo pregledati i onda usput staviti tačke i tako će uštedjeti na vremenu.
Dakle, čovjek koji je četrdeset godina posvetio pisanju tefsira i tumačenju Kur’ana opet kaže da se svake dvije godine mora pisati novi tefsir Kur’ana. Kao što medicina svaki dan dolazi do nekih novih saznanja, na isti način treba posmatrati Kur’an kao nešto što je živo, što se razvija i čije izučavanje će nam svakodnevno donositi nešto novo i neke nove rezultate.
U hadisu Božijeg Poslanika, s.a.v.a. se kaže:
“Ovaj Kur’an je Knjiga Božija, Knjiga koju vam je Allah, dž.š. poslao i u Njoj su sadržane sve vijesti o prošlosti i obavijesti o svemu onome što se dešavalo prije vas; i ne samo o prošlosti kao povijesti, nego i o svjetovima koji su bili prije vas, prije Svijeta ovog. A isto tako u Njemu je sadržano sve ono što će vam se desiti u budućnosti i nakon vas. A u njemu su i svi propisi vama potrebni. Zato ne shvatajte neozbiljno i neodgovorno ovu Knjigu, Ona je mjerilo i vaga koja odvaja istinu od neistine, pravo od krivog.”
A na drugoj strani smo mi koji samo ponekad formalno uzmemo Kur’an, ili kako je znao reći Imam Homeini, od Kur’ana pravimo knjigu za mrtve, učimo ga samo mrtvima - sigurno je da od ovakvog pristupa nećemo imati nikakve koristi. Ne samo što Kur’an učimo mrtvima, nego ga i umrtvljujemo. Štampamo ga u raznim oblicima, različitim ukrasnim izdanjima, lijepim rukopisima sa divnim koricama; ukrašavamo svoje kuće primjercima Kur’ana ili odlomcima iz Kur’ana; pravimo levhe i uokvirujemo ih u lijepe okvire - a svime time zapravo samo zatvaramo Kur’an, smiještamo ga u zatvor, ne damo mu da živi u našim životima. Ovdje bismo Kur’an mogli uporediti sa voćem. Ako čovjek samo gleda voće neće se njime okoristiti; neće imati koristi od njegovih vitamina i neće iz njega crpiti nikakvu energiju. Ili, neka uzme čovjek dvadeset jabuka, Neka ih nosa dvadeset dana - ako ih ne pojede umrijeće od gladi (ako ne bude jeo ništa drugo). I dok se njihov sadržaj, tj. vitamini ne uđu u ljudsku krv nema čovjek od njih nikakve koristi. U perzijskom jeziku ima jedna poslovica koja kaže:
“Možeš koliko hoćeš pominjati halvu, ali ti neće usta osjetiti slatka.”
Zato treba ozbiljno da se okoristimo ovom Knjigom koja je došla da nas uputi i da nas odgoji.
Istaknuti vjerski učenjak, Kirāeti, koji predaje Kur’an i živi u Iranu - četrdeset godina nije uzeo da čita ništa drugo osim Kur’ana. A on je najomiljeniji predavač u Iranu. Njegova predavanja se redovno prikazuju i na televiziji. On dvadeset godina neprekidno drži govore i nikada se ne može osjetiti da je nespreman. On uvijek govori na najbolji način, uvijek ima sve informacije, a rekao je da četrdeset godina čita samo Kur’an. Kur’an ima, dakle, šta reći cijelom čovječanstvu i u sebi sadrži sve zakone, sve ono što je potrebno čovječanstvu. Ali, to što mi od njega nemamo velike koristi jeste činjenica da se mi nismo saživili sa njim, gledamo na njega kao na običnu knjigu, držimo ga na polici. Imam ‘Ali, a.s. kaže:
“Kur’an je Knjiga koja ima divan zāhir, divnu spoljašnost i kada se uči i kada se sluša.”
Znamo, iz samih početaka poslanstva, kada bi Muhammed s.a.v.a. učio Kur’an naveče, čak bi se najljući neprijatelji Islama krili jedni od drugih i dolazili da slušaju učenje ajeta Kur’ana. Sutradan bi se oni suprotstavljali Poslaniku, ali ih je privlačila ta milozvučnost učenja. Imam ‘Ali dalje kaže:
“A unutrašnjost njegova je duboka. Kao kad more gledamo njegova voda izgleda lijepo, blago, milo - a kada čovjek zaroni, ne može nikako dosegnuti dno - tada se čudi njegovoj dubini. Kur’an je more neprekidne ljepote i dubine - koliko god istraživali, koliko god tragali po njemu - svaki put ćemo otkriti nešto novo.”
Kur’an je kitabun mubin, Knjiga svijetla, Knjiga jasna. Arapska riječ mubin, kada je Kur’an u pitanju, ima dvojako značenje:
1) prvo je da je Kur’an osvjetljivač, jer mubin znači svijetao
i drugo je da je to Knjiga koja osvjetljava nešto, osvjetljava neki ciljani objekt, a i sama je prosvijetljena. Iz navedenog slijedi zaključak: Kur’an pojašnjavajući druge stvari, on tako pojašnjava i samoga sebe.
Prije smo dali uvod u ovu temu, sada ćemo razmoriti osnovu i temelj Objave Kur’ana, dakle, neke aspekte vezane za ovu temu. I sa filizofskog aspekta i sa drugih aspekata jasno je da postoji uzročno posljedična veza između objave Kur’ana i smislova Kur’ana. Također je ovdje bitno naglasiti da postoji jedna naročita veza između uzroka slanja Kur’ana i konačne posljedice nakon Njegove dostave. Ovdje je cilj da u sebi kreiramo i stvorimo osjećaj te Kur’anske specifičnosti i Kur’anske dubinske mudrosti. I konačni cilj svega ovoga jeste da u sebi uspostavimo upravo onakve sifate i osobine koje Kur’an tretira i traži. U prvim ajetima sure Ali-Imran stoji:
“Allah je, nema boga osim Njega – živi i Vječni! On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja potvrđuje prethodne Knjige.”( Ali-Imran, 2-3)
Ovdje se uspostavlja ta veza između uzroka i posljedica, između Onoga koji šalje Kur’an, za kojeg se kaže da je ‘Hajjul – Kajjum’, znači između Vječno Živog Gospodara, Vječno Budnog, vječno Motrećeg i same posljedice objave Kur’ana. Pravo značenje izraza Hajjul – Kajjum, kojima sebe Allah, dž.š. opisuje kao Živi i Vječni, treba da pronađemo u suri Ali-Imran kroz ajete koji pojašnjavaju da kako Allah, dž.š. ima svoju aktivnu ulogu u našem egzistiranju u ovom životu, materijalnom bitisanju, isto tako Kur’an ima svoj udio u našem duhovnom bitisanju.
Svako onaj ko se podvrgne odgoju Kur’ana, priskrbit će sebi upravo ove Kur’anske odlike i atribute. Dalje proizlazi da ovaj izraz Kajjum označava jednu neposrednu sponu i ovisnost cjelokupnog Univerzuma, odnosno svih bića koja egzistiraju u ovom Univerzumu, od njihova Stvoritelja – kao što to znači da su svi oni uvijek vezani za želju i volju Stvoritelja u pogledu svog opstanka. U tom smislu, nema tog stvorenja, živog ili neživog u Univerzumu, koje ne duguje svoj nastanak i svoje dalje održanje u životu svome Stvoritelju. Bez Njegove volje, bez Njegovog htijenja, niko ne može ni nastati niti produžiti svoj život. Neće biti čovjeka, od prvog čovjeka na Zemlji, pa do Kijametskog dana, koji neće biti potpuno ovisan o Kur’anu. Dakle, da bi postao potpuni čovjek, svaki čovjek će nužno biti ovisan o Kur’anu. Ili još slikovitije kazano: nije bilo čovjeka niti će ga biti do Sudnjeg dana, koji će se moći približiti svome Stvoritelju Allahu, dž.š. a da ne bude za svoje približavanje koristio Kur’anske odredbe i Kur’anske upute. A neće biti, također, nijednog čovjeka koji će prekinuti vezu sa svojim Gospodarem, koji će izgubiti atribute potpunog čovjeka, a da to ne bude zbog toga što je upravo odbacio i prekršio Kur’anske zabrane i Kur’anske norme koje se tiču harama i nedozvoljenog.
Iz Kur’anskog ajeta u kojem se kaže: “Spustili smo ti Knjigu sa istinom”, može se zaključiti da svugdje ondje gdje je Kur’an, tu je i istina - i obrnuto. Još jednom ponavljamo:
Svugdje ondje gdje je istina, tu je Kur’an - svugdje ondje gdje je Kur’an, tu je istina.
Ako neko traga za istinom, onda on neminovno traga za Kur’anom. Ako neko traga za Kur’anom može biti potpuno uvjeren da je krenuo putem Istine. Ovo su te dvije odlike, dva osnovna atributa koja karakterišu objavu Kur’ana. Dakle, Hajju-l-Kajjum odlikuje Stvoritelja; zapravo očituje da su sva stvorenja ovisna o svom Stvoritelju, i da su preko toga ovisna o Kur’anu.
U svakom slučaju, Kur’an je u potpunoj harmoniji sa svim zakonima među svjetovima: kako prirodnim tako i drugim zakonima koji egzistiraju u tim svjetovima. Nećete naći ni jedan Kur’anski ajet koji se bavi bilo pitanjem razuma, pitanjem prirode, ekonomije, politike ili bilo koje oblasti življenja - a da taj Kur’anski ajet bude u koliziji i nesuglasju sa bilo kojim od navedenih postulata. Neka je hvala Gospodaru Koji je objavio Kur’an, u kojem su obaveze i propisi za sve ljude, za sve džinne do Sudnjega dana. Ako se bilo koji ajet tiče bilo kojeg prethodno rečenog pitanja, onda možemo kazati da je Kur’an zapravo onaj posrednik koji rješava sva pitanja, sve dileme, daje odgovor na sva čovječija i džinnska pitanja, za sve generacije i za sva pokoljenja do Sudnjeg dana.
Ova kao i nekoliko sljedećih noći su noći od naročitog značaja. Kur’anski poziv je poziv na uputu, a mjesec ramazana polučuje najbolji rezultat – takvaluk, bogobojaznost. Da vidimo gdje je dodirna tačka između mjeseca ramazana i Kur’ana. Kur’anski ajet kaže:
“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni.” (El-Bekare, 183)
Osnovni cilj ramazana je da čovjek na kraju ramazana poluči bogobojaznost. Kur’anski ajet kaže:
“Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali i koji vjeruju.” (El-Bekare, 2-3)
Posredstvom mjeseca ramazana možemo postići najveći stepen takvaluka i bogobojaznosti. Ako neko poluči taj takvaluk, Kur’an je posigurno bio njegov posrednik u uputi.
“O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. - A Allahova dobrota je neizmjerna.” (El-Enfal, 29)
Budemo li imali bogobojaznost, poručuje Kur’an, Allah će nam dati furkan, moć razdvajanja i raspoznavanja istine od neistine, hakka od bātina, a i moć raspoznavanja Božijeg tevhida od širka.
Jedan drugi ajet kaže:
“A najbolja opskrba je bogobojaznost. I Mene se bojte, o razumom obdareni!”(El-Bekare, 197)
Iz citiranih ajeta dolazimo do nekoliko zaključaka:
- rezultat našeg posta treba biti takvaluk. Kada smo stekli takvaluk, stekli smo uslov da nas Kur’an upućuje i dalje vodi.
- a kada nas Kur’an počne voditi postići ćemo blagoslov raspoznavanja istine od neistine. To je stanje duha kada čovjek postigne sposobnost furkana – tj. vrhunac vjerovanja kada mu Allah, dž.š. prihvata njegovu vjeru i njegova djela.
Jer kada čovjek postane mutekija – bogobojazan, onda se na nj odnosi sljedeći Kur’anski ajet:
“I Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani bogobojaznih.” !”(El-Bekare, 194)
Iz rečenog proizlazi da je svaki prethodno nabrojani korak ustvari priprema za sljedeći korak u lancu napredovanja. A sve su to karike u lancu napredovanja ka većim stupnjevima vjere. Dokle ide taj lanac? To seže do “Rabbike” - do tvoga Gospodara. Tada se čovjek diže u potpunu Božiju blizinu. Kur’anski ajet kaže:
“A Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine.” (Al-A’raf, 56)
A kada postignete taj takvaluk postići ćete blagoslov Božiji da budete u Njegovoj neposrednoj blizini i u Njegovim Džennetima.
Poenta posta je da on nije samo glad i žeđ. Uzdržavanje od hrane i pića sastavni je dio posta, kao što je đaku sastavni dio nastave da redovno prati časove. I kao što učeniku prioritetan cilj nije sama nastava i škola, tako i sam post nema sam sebi svrhu, tj. glad i žeđ. Kao što škola služi đaku da postigne veći stupanj znanja i spoznaje, isto tako post predstavlja pripremu u kojoj postač priprema sebi uslove da stigne do višeg cilja, do bogobojaznosti. Šta to znači u praktičnom smislu?
To znači da ako napravimo rekapitulaciju našeg duhovnog stanja, našeg imana, spoznaje vjere i jekina prije samog ramazana i poslije ramazana - moramo da uočimo bitan duhovni napredak na kraju ramazana. Ako, pak, ne postignemo ovo poboljšanje u duhovnoj sferi, ličićemo na đaka koji je redovno išao na nastavu, ali osim što nije dobio neopravdane časove, ništa drugo nije polučio od nastave.
Ovaj mjesec podijeljen je na trideset dana, dakle, na trideset djela koje trebamo da učinimo. Radnik, koji npr. radi u firmi kod nekog poslodavca, nakon svakog radnog dana je u prilici da ga poslodavc obračuna i da mu kaže: “Evo, toliko si radio danas i tolika ti je nagrada.” - tako i mi na svakom iftaru moramo sebe preračunati i vidjeti koliko smo uznapredovali u našem postu tog dana. I to će biti mjerilo naše nagrade. Ako u sebi ne uočimo napredak i ne vidimo da smo zaslužni određene nagrade, onda nismo dospjeli ni u jedno od dva slijedeća stanja:
- Ne shvaćamo smisao i svrsishodnost posta, dove, namaza i učenja Kur’ana - i time ličimo na neku nerazumnu osobu kojoj je rečeno: “Ne smiješ jesti toliko i toliko sati, sve ostalo nije bitno.” Također, ako ne znamo pravi smisao namaza, a neko nam rekne: “Klanjaj!”, i mi vidimo neki klanjači rade gimnastiku - i mi im se priključimo radeći gimnastiku – kao konačni rezultat nećemo imati ništa doli gimnastičku relaksaciju. Ako je naš duhovni stupanj takav, onda po Kur’anskoj kvalisifikaciji mi pripadamo skupini “gafilin”, a to su oni koji ne znaju, koji su nemarni i koji još drijemaju. Kur’an veli:
"Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid." (Kaf, 22)
Bili ste, dakle, u gafletu i uspavanosti, pa kad ste umrli sklonjena vam je perda i zastor skrivenog, i sada ste uvidjeli u kakvoj ste zabludi bili. Očajno je kada putnik krene na put, a ne zna kamo je krenuo, gdje mu je cilj, gdje će stići – kada mu je sve besciljno.
Ako pak znamo čemu namaz i zašto post, ali u sebi na iftaru ne vidimo nikakav napredak, to je pokazatelj da imamo neku nutarnju bolest - bolest koja se tiče našeg ahlaka, našeg odnosa prema Bogu i zajednici. Jedan hadis glasi:
“Ako musliman muslimana ogibeti, četrdeset dana mu se ne prima namaz.”
To bi bilo adekvatno slučaju kada bi jedan učenik primio žestok udarac u glavu, potresao mozak i četrdeset dana nesvjesno sjedio na nastavi, pa poslije upitaju tog učenika šta je zapamtio, a on im kaže: “Toliko me glava mučila da ništa nisam zapamtio.” Kao što je udarac u glavu koji je učenik pretrpio bio razlogom i preprekom njegovu učenju, tako je isto ogovaranje, gibet brata muslimana prepreka namazu i njegovoj duhovnoj supstanci.
Sljedeća naša negativnost je ako, naprimjer, u odnosu na našeg komšiju muslimana materijalno dobro stojimo, a nemarni smo prema njegovom očajnom materijalnom stanju – a k tomu još znamo da on posti. Dakle, vidimo da bismo mu mogli pomoći, a nećemo – eto nam onda još jedne prepreke našem postu, namazu i našem duhovnom napretku.
U suri Ma’un naglašava se:
“Jesi li vidio onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah - ne podstiče. A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naručje ne daju!” (El-Ma’un)
Općepoznato je da samo kafiri negiraju Sudnji dan i Boga, što se vidi iz drugih ajeta. U gornjem ajetu nabrajaju se oni koji su nemarni prema jetimu, prema siromahu, prema bijedniku... Ako je neko od nas, ne daj Bože, taj ko je nemaran prema jetimu, bijedniku i prema siromahu - pa on je zanegirao i Sudnji dan, i on je onda kafir.
Mjesec ramazan je mjesec našeg duhovnog preporoda, obnove - mjesec u kojem moramo sve svoje slabosti ahlaka, ophođenja prema drugom, laži, izdaje i munafikluka reformisati. Dakle, mjesec ramazan treba da dovede do preporoda, prekretnice i do radikalnih promjena u nama. Sve one negativnosti koje su stanovale u nama prije ramazana potrebno je da na koncu ramazana, u manjoj ili većoj mjeri, iščeznu.
“I istinu sa neistinom ne miješajte i istinu svjesno ne tajite! Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte! Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (El-Bakare, 42-44)
Ovim nam se hoće poručiti: O muslimani, o vjernici, znajte da onaj ko obavlja ibadet, a ne unosi sebe u taj ibadet, znajte da od tog ibadeta nema ništa. Ako ste, pak, svjesni svoga cilja, pa makar bilo u pitanju i najmanje djelo, a znate zašto ga vršite - to će izazvati revoluciju i pozitivni prevrat u vama.
Jedan veliki ‘alim iz Isfahana, živio je prije 110 god., bijaše toliko produhovljen da je imao habere i informacije o nekim gajb zbivanjima, onima prije i onim poslije; mogao je da predviđa stvari, imao je jasnu budućnost ispred sebe. Uz to je bio i imućan i svoje bogatstvo je milosrdno dijelio siromašnima, te su ga upitali:
“Kako si ti postigao duhovno savršenstvo na jednoj strani, a i materijalno bogatstvo i blagostanje na drugoj strani?”-Kazao je “Ja nisam činio ništa bitno osim jednog poslića...”
A potom je pojasnio je kako je sve to uspio. Žena mu je zatrudnila i poželjela meso, ćevape. On je nekoliko dana obećavao da će joj to donijeti, ali nije imao novca. Jednog dana sretne nekog prijatelja, posudi nešto novca i kupi hanumi ćevape. Idući prema kući susretne psa, pogleda ga - a pas mršav, jadan, svu pažnju usmjerio prema mesu. Onda je ‘alim kazao:
“Bože moj, ovo Tvoje stvorenje, ovaj pas je nemoćan da sebi priskrbi hranu i nema drugog načina da dođe do nje osim da mu ja dam ovo meso.”
Kući se vratio bez ćevapa. Upravo te noći Allah, dž.š. mu je otvorio vrata gajba i pokazao mu Svoje riznice.
Ovo je pokazatelj da kada je neko pažljiv prema jednom Božijem stvorenju koje ne zna da govori i koje je bezvrijedno u našim očima, koliko je tek pažljiv prema ljudskim stvorenjima.
Ako kod nas nema tog duhovnog napretka onda vjerovatno imamo kočnicu u našim djelima, našem ahlaku, u našoj nesposobnosti i nehtijenju da se žrtvujemo za nekoga. Kao što Kur’anski ajet kaže:
“O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. - A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na Pravi put.” (El-Bekare, 264)
Dakle: ako ste nekome učinili dobročinstvo, bilo da ste mu udijelili nešto, ili ste ga uputili na nešto, ili ste mu učinili neku uslugu - nemojte to kvariti prigovorima i očekivanjem nagrade zbog toga.
Božiji Poslanik, s.a.v.a. putovao je sa svojim ashabima kroz jednu pustaru i došli su do jedne šume. Tu im je Poslanik rekao:
“Neka svako od vas kaže:’Subhanallahi ve-l-hamdulillahi ve la illahe ilellahu Allahu ekber’, i Allah, dž.š. će mu u Džennetu podići jedno drvo.” Jedan je kazao: “Božiji Poslaniče, ja onda Imam puno drveća u Džennetu.” “Tačno”, odgovorio je Božiji Poslanik, “ali pod uslovom da nisi poslao vatru, pa da ti vatra već nije spržila to drveće.”
Moramo da se pozabavimo sa sobom, da razmislimo kako to da obavljamo toliko namaza i da toliko ustrajno nešto radimo, a nema svjetla vjere u nama, nema nuranijata u našim srcima. Gdje je problem? Kada primijetimo neku slabost brata muslimana, nedostatak našeg imana je u tome što nismo pokušali tu slabost zaogrnuti i pokriti je. No, naprotiv, mi ne samo da je ne pokrivamo, mi je otkrivamo i nastojimo da je učinimo javnom i na svakom mjestu je publikujemo. Ta naša duhovna pustoš dokaz je da naša djela nisu zadovoljila našeg Gospodara i da nisu primljena. Kur’an kaže:
“Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. - A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.” (El-Bekare, 261)
To su oni uzoriti koji dijele svoje imetke, žrtvuju se na Božijem Putu, njihov slučaj Kur’an poredi sa zrnom pšenice iz kojeg nikne sedam klasova, a na svakom klasu po stotinu zrna. Znači djelo se nagrađuje po sedamsto puta, “ali i više od toga”, kako to garantuje Allah, dž.š. u Kur’anu. Kompletno naše ponašanje i svi naši postupci trebali bi da budu “fi sebil-lillah”, pa da se to poluči. Zašto se kod nas to nije polučilo? Zato što naše djelo, naš namaz, naš post, naš selam bratu muslimanu nije takav - nije u ime Boga. Imam Hasan, a.s., unuk Božijeg Poslanika, kaže:
“Od vašeg Dunjaluka jedna od tri stvari koje najviše volim je da vašim odraslima i vašoj djeci nazivam selam na svakom mjestu.”
Jedan najobičniji selam upućen iz sveg srca bratu muslimanu može da izazove pravu oluju u drugom bratu muslimanu. U jednom hadisu savjetujmo se:
“O ljudi, obračunajte sami sebe, prije nego vam drugi budu obračunavali, prije nego vam dođe Dan Kijameta.”
Znači trebalo bi prije nego što dođemo na dan Kijameta da se sa sobom obračunamo i da napravimo reviziju svog stanja, da nam poslije ne bi bilo kasno. Prije nego nas na Sudnjem danu budu testirali zašto smo i u ime čega postili, bolje da to pitanje sebi sad postavimo.
Razlika između ta dva pitanja je ta što sad imamo priliku da ispravimo grešku, a tamo ćemo biti kratkih rukava i nećemo imati priliku da ispravimo propušteno. Na Sudnjem danu čovjek će proklinjati sebe govoreći:
“O teško meni, imao sam sve Božije znakove pored sebe, a ja sam ih porekao i odbacio, kakav nesretnik sam sada.”
Prema tome najbolje je da odmah napravimo sa sobom obračun da vidimo koliko su naš post, naš namaz i naša ostala djela usmjerena prema Bogu, ili su, pak, usmjerena prema nečemu drugom.
Kada bi Ibni Sina zapao u neki problem uzeo bi abdest, klanjao dva rekata nafile namaza i obratio se Allahu, dž.š. riječima:
“O Ti, moj Bože, koji si izoštrio moj um, izoštri ga ponovo i omogući mi da riješim ovaj problem.”
Allah, dž.š. bi mu primao tu dovu, ali se Ibni Sina nije oslanjao samo na namaz, on bi intenzivno radio i proučavao:
“Farabijevu knjigu koja je bila filozofskog karaktera, pročitao sam četrdeset puta”, kaže Ibni Sina, “i nisam je razumio. Nakon četrdesetog čitanja uzeo sam abdest, klanjao dva rekata i zamolio pomoć od Allaha, dž.š. i tek tada sam je razumio.”
Ne treba biti bukvalista, pa naprimjer reći: -Ne znam bosanski, ali ću, evo, sad klanjati dva rekata nafile i naučiću bosanski.
Allah, dž.š. je uspostavio zakone, dao nam stanovite kapacitete i kazao:
“Neka svako uloži napor prema svojoj moći, a iza toga na red dolazi Moja pomoć.”
Da ne budemo kao onaj derviš koji je sa svojim psom krenuo kroz pustinju, pas je bio toliko ogladnio da je pao u nesvijest, on je stao pred njega i počeo plakati. Neki prolaznik ga je upitao zašto plačeš, a on mu je odgovorio:
“Evo, pas mi se onesvijestio od gladi i hoće da umre.” Prolaznik ga pita šta mu je u kesi, a on odgovara: “Hljeb.” “Pa daj mu komad hjeba, šta si se ukipio?”, a derviš odgovara: “E, hljeb košta, a pas ne košta.”
Znači moramo prvo uložiti trud, učiniti što je u našoj moći, pa onda tražiti od Allaha, dž.š. pomoć.
Jedan je htio da testira Boga da vidi da li je tačno da Allah, dž.š. svakom stvorenju daje nafaku i opskrbu. Osamio se u jednoj sobici i počeo da gladuje, čekajući da mu Bog da nafaku. Tako je gladovao tri dana, ali ništa ni od kuda. Četvrti dan čuje neko prolazi pored njegove odaje i on, da bi skrenuo pažnju na sebe, malo se nakašlje - taj prolaznik se nadviri i vidi da ima nekog u sobi - pita ga šta tu radi. On tom neznancu prenese svoju anegdotu kako je htio samo da ispita da li Bog govori istinu ili ne. A ovaj mu veli: “Koje testiranje, budalo. Evo, ti malo hljeba i mani se toga.” Kada se ovaj vratio među svoje prijatelje, oni ga pitaju: î, jesi li ustanovio da Bog stvarno daje nafaku? On kaže: “Jesam, samo sam se trebao malo nakašljati. Da se nisam nekoliko puta nakašljao, ne bi bilo ni habera od nafake.”
Poenta je u tome da trebamo učiniti neki napor od sebe da bismo izazvali Božiju pomoć, ne može ništa doći onako, samo od sebe.
Mi Kur’anu prilazimo pristrasno sa unaprijed pripremljenim mišljenjem, a onda tragamo za onim ajetima iz Kur’ana koji će potvrditi naše mišljenje da bi opravdali svoj stav koji smo prethodno usvojili. Ovakav pristup nije Kur’anski pristup. Umjesto da se mi podvrgnemo Kur’anu, mi nastojimo da Kur’an podvrgnemo sebi.
Da bismo imali valjan pristup trebamo da pogledamo kako Kur’an sam sebe tumači. Jedno od temeljnih pitanja dolaska Kur’ana na Zemlju jeste pitanje risaleta Kur’ana, dakle, pitanje šta je cilj dolaska Kur’ana?
Prvi ajet sure Ibrahim izražava smisao dolaska Kur’ana na Zemlju.
“Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.” (Ibrahim, 1)
Na ovaj način Kur’an je odredio svoj osnovni cilj: izvođenje ljudi iz tmina na svjetlo istine - u znanje i opći progres.
Da bi Kur’an izvršio promjene na ljudima, da bi ih izveo iz tmina na svjetlo potrebno je da se ispune neki uslovi:
- Prvi uslov je takvaluk i posjedovanje svijesti i strahopoštovanja prema Bogu. Kao što to ističe nekoliko ajeta iz sure Ali-Imran:
“Elif-lam-mim. Zalike-l-kitabu la rejbe fih – Ovo je Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, hudelil-muttekin – uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali i vjerovali ”(El-Bekare, 1-3)
Ona će biti uputa samo onima koji budu posjednici takvaluka.
To znači da u sebi moramo prethodno formirati i postići bogobojaznost, pa će tek onda Kur’an biti efikasan nad nama i omogućiti nam dalji napredak. Ovdje može nastati dilema:
Zašto je potrebno da u startu imamo bogobojaznost, pa zar time već nismo postigli cilj; šta će nam onda Kur’an, jer Kur’an bi trebao da nas dovede do bogobojaznosti. Šta onda dalje da činimo ako već imamo bogobojaznost?
Odgovor: Ova bogobojaznost nije ona bogobojaznost koja se priskrbljuje iz Kur’ana. To je onaj početni takvaluk koji proizlazi iz čovjekovog nefsa iz njegove duše, iz njegovog razuma. Čovjek pomoću svog razuma i svog intelekta može da razluči neke stvari i da ga to uputi u nekom pravcu. Razum ima tu osobenost da može usmjeriti čovjeka, u određenoj mjeri, u traganju ka istini. Dakle prva osobina ili prvi uslov koju ljudi treba da imaju je:
“Ellezine ju’minune bi-l-gajb - oni koji vjeruju u gajb, u neviđeno.”
Šta je to gajb? To je ono što se spoljnim čulima ne može vidjeti, niti osjetiti. Allah, dž.š. je gajb, meleci su gajb, Kijametski dan je gajb, pa čak i čovjekov razum i intelekt su čovjeku najbliža vrsta gajba. Najlakši način da čovjek spozna taj gajb u sebi je da čovjek kaže:
Ja posjedujem neku silu, neku moć, neki potencijal koji me usmjerava da biram između dobra i zla, između istine i neistine.
Tako ga njegov intelekt usmjerava i kaže mu: pravednost je dobra stvar, nepravda je loša stvar. Posredstvom razuma on zaključuje: ja mogu nešto da shvatim, mogu nešto da razumijem.
Na ovom stupnju čovjek može da konstatuje da nešto razumi, a i da može nekoga da urazumi. Ima i onih koji kažu da ne postoje u svijetu čvrste činjenice na koje se može osloniti i da nema na svijetu ništa osim sna, iluzija i pretpostavki - pa ako i pretpostavimo da postoji neka istina i neke činjenice - pa i ta istina je za nas nepojmljiva i nedohvatljiva, vele ovi. Ako je, pak, ta istina na stupnju da je možemo razumjeti, ipak je drugima ne možemo pojasniti. Ako čovjek sebi na ovaj način stvori ubjeđenje - akidu, taj čovjek je potpuno neuputiv, neupotrebljiv jer on sve negira.
Prvi uslov, dakle, da bismo Kur’an mogli razumjeti na valjan način jeste taj da stvorimo povjerenje u samog sebe, u potencijale koje posjedujemo, da povjerujemo da nešto možemo razumjeti i shvatiti, a i da to možemo nekome drugome pojasniti. Ako neko sa sobom raščisti ovu stvar da može da pojmi i da razumi neku činjenicu, Kur’an mu garantuje da takvu osobu može uputiti. Možda je ovaj govor u ovoj fazi za nas lagodan - i olahko možemo zaključiti: pa i mi nemamo nikakvih poteškoća u tome, i mi možemo i da razumimo i da nekome nešto pojasnimo. Sa ovakvim definitivnim stavom da možemo razumiti i nešto nekome pojasniti - automatski smatramo da se možemo i Kur’anom okoristiti. Međutim, ako bismo bili malo iskreniji prema sebi, i ako bismo stavili na vagu svoju svijest došli bismo do zaključka da nije sve baš tako prosto i jednostavno i da nismo baš tako sigurni u sebe i u svoje mišljenje. Zato filozofi kažu:
“Ako hoćeš da utvrdiš nešto, da sebe istestiraš, moraš tu svoju vrlinu posvjedočiti izvan sebe, u svojoj okolini.”
Mi smo, el-hamdu lillah, ovdje svi muslimani i svi smo prešli granicu punoljetstva i sve nas sljeduju šeri’atske obaveze. Da li smo ikada svoj život u vremenu koje je iza nas stavili na test preispitivanja, kao što nam to Kur’an preporučuje:
Reci: "Putujte po svijetu, zatim pogledajte kako su završili oni koji su poslanike lažnim smatrali!” (El-En’am, 11)
Obratite se sebi, pogledajte u sebe! Zato sebe trebamo iskreno staviti na ispit, pa da vidimo šta smo to do sada iskreno iz Kur’ana usvojili i u skladu s kojim to smjernicama iz Kur’ana živimo.
Ja sam u Iranu imao priliku da držim predavanja jednom skupu gdje su uglavnom bili prisutni profesori fakulteta. Predložio sam im da napravimo jedan dogovor: pošto vi sve promišljate naukom, a ja sam čovjek vjere, daj da vidimo koji smo to postupak, koje naše djelo izvukli iz Kur’ana - šta smo to derivirali iz same biti naše vjere. Gdje smo to za svoj ahlak, za svoje ponašanje prema porodici i prema drugima upotrijebili naučne činjenice?
No, mi još uvijek slijedimo vjeru i način shvaćanja vjere nekoliko starih žena koje su živjele sedamsto-osamsto godina prije nas. To je vjera koju sam ja naslijedio od svog oca, a on od svog - i tako redom. U međuvremenu su došli i razni fakulteti, islamski fakultet također - ali sva ta znanja ostaju samo na akademskom nivou - nikada ništa od tih znanja nismo sa akademskih visina svog razuma spustili u svoj praktični život. Problem je što ne koristimo ni naučne niti konzervativne vjerske metode, a u isti mah tvrdimo da smo čvrsti sljedbenici Islama. Ono, čega najmanje ima u našim životima je Kur’an-i mazlum - usamljeni Kur’an. Da li na ovaj način želimo da odgajamo naša srca?
Hajde da probamo od danas, kada je nastupio sveti mjesec ramazan, mjesec Allahove milosti, da sjednemo nasamo u kutku naše kuće, pa da vidimo koliko je naš ahlak Kur’anski ahlak, da proanaliziramo gdje smo mi to u našem svakodnevnom životu, na poslu, na pijaci ili u kući primijenili makar jedan Kur’anski ajet, ili bar jedan hadis Božijeg Poslanika - pa kada nas, na Sudnjem danu, sučelje s Božijim Poslanikom, s.a.v.a. da mu kažemo:
“Evo, Poslaniče Božiji, ovaj tvoj rivajet sam koristio tu i tu, ovaj Kur’anski ajet sam primijenio tu i tu.”
Jedan veliki pobožnjak, ‘arif, je rekao:
“Pretresimo malo svoje živote, proanalizirajmo ih malo, pa ćemo vidjeti koliko posto u našim životima ima ponašanja faraona Ramzesa II, koliko Karuna, Nimruda i svih drugih taguta i silnika - pa saberimo sve to po čemu ličimo na njih i vidimo šta je ostalo na koncu što liči na Muhammedov, s.a.v.a. život.”
Šejh, također, kaže da je jedanput u Iranu imao predavanje i da je istakao ovu stvar:
“Svi smo mi muslimani, uz to još sljedbenici Ehlu-l-Bejta i Poslanika s.a.v.a.. Kada bi nam neko rekao da se Imam Mehdi nalazi negdje na Sjevernom polu, koliko bi nas bilo spremno da se spakuje, da proda svoje imanje i da ode tamo da ga vidi? Koliko nas je spremno da proda značajan dio imetka da ide zijaretiti Poslanika i sveto mjesto Ka’bu? Dok mi ovdje sjedimo, Poslanik nam je otvorio vrata i uputio nam selam, rekavši: ‘Selam alejkum, ja džem’at, zar vam nisam ranije saopćio: - O vi, koji tvrdite da ste moji sljedbenici, želio bih da nekog od vas ugostim noćas, ali uz jedan uslov. Taj uslov je da me odvede u onaj stan gdje je sve halal, gdje nema nikakvog harama od drugih ljudi. Da onaj tepih na kojem ću klanjati bude halal, da me počasti hranom koja će biti besprijekorno halal. Vi znate da ja dobro znam, budući da znam gajb, šta je halal, a šta nije halal. Koji od vas ima hrabrosti da kaže: - O Poslaniče Božiji, dođi kod mene i budi moj gost! Onda sam rekao, kaže šejh: ‘Krenimo od mene, pa sviju redom - koji to od nas ima hrabrosti da ponudi Pejgamberu, uz ovakav uslov, svoje gostoprimstvo?’“
Ova pitanja su pitanja koja mi sebi moramo svakodnevno postavljati. Svoj život treba da pripravimo i da svakog dana očekujemo da će doći Pejgamber koji očekuje od nas da bude naš gost. Da li mi ispunjavamo uslove da ga primimo?
Sad se vraćamo na dva rekata farza sabah namaza, da vidimo ko ih klanja ispravno, ko ima ispravan kirāet, ispravnu sedždu, ko suru Fatihu ispravno uči - a to je tek polazna tačka za bilo kakvo dalje kretanje. Šta izgovaraš na sedždi, kakav ti je tešehud- ettehijatu? Imamo li odgovor na to? I tako dalje... kakvi su naši ostali namazi, naš ahlak, naši postupci, sve svoje trebamo staviti na tretman, na ovaj način.
Kada su Mirzi Širaziju, velikom alimu, rekli:
“Kada bi ti kazali da imaš samo još pet dana života, šta bi ti tada učinio, šta bi radio?” On je odgovorio: “Ni najmanje promjene ne bih imao u svom životu.”
Što znači da je on cio svoj život uskladio sa Božijom Knjigom i njega tih pet dana, i kada bi znao da je kraj, ne bi ništa promijenilo. Zamislimo sebe da nam dođe vijesnik i kaže nam: imaš još pet dana života, kakve bi to potrese u nama izazvalo? Zato pogledajmo i izađimo sa scene parola i praznih govora i pogledajmo šta stvarno i praktično treba da učinimo.
Prvi korak koji treba da učinimo odmah je da budemo bliskiji sa Kur’anom. Krenimo od ajeta Kur’ana, počnimo da učimo kirāet i uznastojmo da razumijemo te proučene ajete.
Kako mi to uređujemo svoj život? Kada imamo neke dunjalučke ciljeve onda smo u stanju da naučimo najkomplikovanije jezike, fakultete i naučne discipline, ali kad se trebamo bar malo podučiti arapskom jeziku i kirāetu onda je to nepremostivo. Evo, pretpostavimo da naš Poslanik Muhammed, s.a.v.a. sada dođe i da upita bilo koga od nas da mu pojasni nešto o Kur’anu. Ozbiljno treba da se preispitamo i da se pobojimo da ne budemo pripadali onoj skupini za koju će Božiji Poslanik na Sudnjem danu reći: “Bože moj, oni su Tvoj Kur’an zabacili na stranu.”
Imam Džafer es-Sadik je kazao:
“Odista je jadan i odveć je taj musliman nesretnik kome prođe dvadeset četiri sata, a da ne pročita barem pedeset ajeta Kur’ana:”
Inša-Allah da nam plod ovog večerašnjeg druženja bude taj da sa sobom napravimo ugovor, pa da se Bogu zavjetujemo da ćemo od sutra biti revnosniji i Bogu privrženiji muslimani.
Čitao sam u jednom časopisu članak o jednom egipatskom alimu koji je nekoć bio plesač. Otišao je u Mekku i zijaretio sveta mjesta:
“Naše duhovno stanje je bilo takvo da nije bilo nikakvog nesklada u tome da istovremeno, klanjamo, učimo Kur’an, zijaretimo Ka’bu i da, na drugoj strani, plešemo.”- kazao je on.
Bio je na hadždžu one godine kada su saudijske vlasti ubile četiri stotine iranskih hadždžija.
“Kada sam posmatrao muslimane koji leže u krvi koji izgovaraju tekbire tako odvažno i tako ponosno, onda sam se zastidio što sam ja musliman. Došao sam pored zida Ka’be, stao i rekao: ‘O Gospodaru Ka’be, o Bože Muhammedov i Ibrahimov, ja se stidim što sam jedan od muslimana. Bože moj, daj mi Svoj blagoslov da se očistim od svoje prošlosti.’”
On se vraća u potpuno novi život i ulazi u potpuno novi duhovni preporod, čak preporod u višim duhovnim sferama. Zahvaljujući tom svom duhovnom napretku uspio je veliki broj plesača, pjevača i onih koji su zabavljali druge, privući i uvesti u pravu vjeru. On mijenja imena svojoj djeci. Jednom daje ime Mu’min, a drugom Iman. Svojoj grupi, pokretu, dali su ime Redže’atu ile’llah - Vraćanje Bogu.
Neki su došli da naprave intervju s njim, ali on nije bio spreman da im da intervju. Jedan od njegovih pristalica je kazao:
“Njegova noć počinje namazom, završava se namazom, njegovo jutro počinje Kur’anom i završava se s Kur’anom.”
Kada sam ovo čitao, kaže šejh - a u to vrijeme se vodio rat između Iraka i Irana, tada sam bio na ratištu - prvo sam zaplakao sebe radi, a onda sam kazao:
- Bože moj, kakvog li čuda da čovjek tolike godine bude živio u takvom fesadu, u takvom nemoralu i da se izvuče i postane sljedbenik tako visokih duhovnih vrlina. A onda sam sebe upitao:
-Šta ćeš ti sutra na Sudnjem danu kada budeš pitan zašto se nisi okitio tim vrlinama visokih duhovnih vrijednosti. A bio sam raspoređen na ratištu na takvo mjesto da sam sebi bio umislio da ću biti ili šehid ili zarobljen, ali ništa od toga nije bilo.
Jako je bitno da se mi okrenemo sebi i da napravimo redže’atu ile’llah - povratak Allahu. Prvi korak treba da nam bude povratak Kur’anu, da svoj život počnemo uređivati prema Kur’anu. Sve što je od našeg ahlaka u skladu sa Kur’anom el-hamdu lillah, sve što nije - krešimo to i popravljajmo. Ako ne donesemo čvrstu odluku za sebe, onda možemo sto godina ovdje praviti sijela i pričati o Kur’anu i vjeri, a da na nas to nemadne nikakvog uticaja. Božiji Poslanik je kazao:
“Blago li se onom čovjeku koji ima predavača i vaiza unutar sebe samoga.”
Bože naš, tako Ti istine Tvoga Kur’ana, učini naš post valjanim i plodonosnim! Bože naš, učini da naš život bude usklađen sa duhom Tvoga Kur’ana! Bože naš, tako Ti časti Tvoga Poslanika učini muslimane pobjednicima širom svijeta, naročito daj pobjedu palestinskim muslimanima! Bože naš, ponizi i porazi dušmane muslimana i Ehlu-l-bejta, a prije svega Ameriku i Izrael! Bože naš, daj nam moć da spoznamo i da budemo zahvalni za prolivenu krv naših šehida i dobrih prethodnika! Bože naš, sve spletke i sve nesporazume koji su se uvukli u živote muslimana širom svijeta okreni u hajr! Bože naš, sve one koji su svojim perom i svojom krvlju u historiji Islama, do dana današnjeg, dali doprinos u jačanju Tvoje vjere, nagradi i blagoslovi! Bože naš, obveseli duše svih šehida u historiji Islama!
Uzvišeni Bog je dao dvije vrste upute za sva svoja stvorenja:
Jedna vrsta upute je ona prirođena, takvini, uputa koja dolazi sa rađanjem na Ovaj svijet, koja je usađena u gene bića koje se rađa. Kur’anski ajet kaže:
“Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo.” (Ta-ha, 50)
U 9. ajetu sure Fatir kaže:
“Allah šalje vjetrove koji pokreću oblake, a Mi ih onda u mrtve predjele upravljamo i njima Zemlju oživljavamo, koja je mrtva bila; takvo će biti i oživljenje.”
To je ta “takvini” uputa, koja dolazi sa samim stvorenjem na Ovaj svijet. Dakle, stvorenje nema pravo da bira, nego mora u stopostotnom omjeru da izvrši direktivu koja mu je data u zadatak. Ona stvorenja kao što su vjetar i oblak tamo nemaju moć niti priliku da prekrše od Boga zadatu im odredbu.
“On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru. – Mi potanko objašnjavamo znamenja Naša ljudima koji znaju.” (El-An’am 97.)
Čovjeku je, dakle, kao i drugim bićima prirođena ta “takvini” uputa, ali za razliku od drugih bića, čovjek ima još jednu vrstu upute.
Druga vrsta upute je uputa “tešri”. To je uputa koja se odnosi samo na svjesna bića, na one koji će polagati račun na Sudnjem danu, tj. na ljude i džinne.
Neka bića su, međutim, takve prirode da nemaju nikakve mogućnosti griješenja, nemaju prirođene strasti i nagone koji ih mogu odvesti u grijeh i stranputicu. To je svijet meleka. Za njih kaže uzvišeni Kur’an:
“...A meleci su samo robovi poštovani .” (El-Enbija’, 26)
Za ovu vrstu stvorenja nije potreban zakon ni propisi, jer nemaju moć da čine grijeh. Prema tome zakoni su samo za one za koje postoji vjerojatnoća da će da počine grijeh.
Sljedeća vrsta stvorenja su životinje i druga bića u prirodi koja nemaju moć da razmišljaju na način kako čovjek razmišlja. Oni također nemaju potrebe za zakonima i propisima jer ni oni nisu skloni, sa svojim ograničenim sposobnostima, da se upravljaju po tim zakonima. Zakon ima smisla samo za ona bića kojima se može narediti i sugerisati da jedno djelo mogu i smiju uraditi, a da ono drugo djelo ne smiju uraditi. A ona bića koja nemaju potencijal griješenja, nemaju razum ni intelekt, ona to ne mogu ni shvatiti, onda za njih ne vrijedi taj zakon.
Sva ta bića, bez obzira što nemaju naše kapacitete u pogledu razuma i intelekta, imaju urođenu sposobnost da čine tesbih Bogu, da Boga slave i zahvaljuju mu.
“Zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na nebesima i što je na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju kako će Mu se moliti i kako će Ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade.” (En-Nur, 41.)
“Zar oni ne vide ptice iznad sebe kako raširenih krila lete, a i skupljaju ih? Samo ih Milostivi drži; On, zaista, sve dobro vidi.” (El-Mulk, 19)
Sva ta bića i te ptice znaju za svog Stvoritelja i sva ona su prema Njemu ponizna i pokorna. Ovim nam Allah, dž.š. želi da poruči:
Sva stvorenja čine Allahu, dž.š. tesbih i Njega slave, ali vi pošto imate pri sebi grijeha i pošto ste zatamnili svoje duše svojim grijesima, vi to ne vidite i ne razumijete.
Ako bismo se mi očistili od naših grijeha, onda bismo vidjeli kako ta stvorenja čine Allahu, dž.š. tesbih. Naravno, njihov i naš tesbih se razlikuju. Kao što mi međusobno komuniciramo vlastitim jezikom, također i životinje imaju svoj jezik kojim komuniciraju. Mevlana ima jedan jako lijep stih u vezi s ovim:
“Mi (govori se iz pozicije tih neljudskih stvorenja) vidimo,
mi čujemo, mi govorimo,
ali to što nas vi ne čujete, ne razumijete,
nije do nas nego do vas,
vi ste svojim grijesima sami sebe učahurili.”
Čovjek ovakav kakav je, dakle, kombinacija meleka i životinje, ima, s jedne strane, savršen intelekt koji potiče od meleka, a s druge strane, ima porive i nagone životinja. Allah, dž.š. kaže:
“Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek - a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.” (El-Ankebut, 72)
Ovaj ajet pojašnjava taj čovjekov spoj, sačinjen od ranije pomenutih elemenata, meleka i životinja. Samim tim što je čovjek prihvatio taj amanet, ovaj ajet razkriva da je on razumno biće koje ima intelekt i koje ima moć prijema i upoznavanja, a s druge strane, čovjek je zalim i džahil i ima elemente nasilničkog u sebi – a to nam sugeriše da su upravo u tome elementi njegove životinjske prirode.
Za razliku od drugih stvorenja, onu “takvini” uputu posjeduju sva živa stvorenja, a čovjek posjeduje još jednu vrstu upute:
“O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastavit”(El-Enfal, 29)
Što će reći da čovjek posjeduje razum. Čovjek može da sa svojim intelektom izađe na put istine, ili da izabere put neistine. Za razliku od drugih bića i životinja, ova čovjekova “tešri” uputa razlikuje se u tome što naprimjer vjetar mora obavezno da izvrši Božiju naredbu, jer nema nikakve moći da je odbije, za razliku od čovjeka koji može da odbije izvršenje te naredbe. Čovjek može da oponira Bogu u ovome. U suri Eš-Šems, 7 - 10 ajet., Allah se kune dušom čovjekovom i Onim Koji ju je stvorio.
“I tako mi duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, - uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvede!”
Allah, dž.š. ju je nadahnuo vahjom, tj. udahnuo u nju potencijal da ona može griješiti, voditi ka razvratu i drugim nemoralnim stvarima. A s druge strane, udahnuo je u nju i moć kojom ona može težiti ka pohvalnim i dobrim djelima, kao što joj je podario i mogućnost samočišćenja - a uspio je onaj ko je očisti! Shodno rečenom, pobijedio je onaj ko je upotpuni, a propao je onaj ko je zaprlja, zanemari i zapusti.
Iz navedenog ajeta pojašnjavaju nam se još dvije stvari:
Čovjek može u samom sebi, na osnovu fitreta da prepozna istinu od neistine. Naše pravdanje da nismo razumjeli neće biti prihvaćeno. Naravno, neko ima mogućnost da razumije više, a neko manje. Neće biti čovjeka na Zemlji koji će moći kazati da nije mogao napraviti nikakvu razliku između hakka i batila. Čak i urođenik i onaj čovjek koji živi čitav svoj život u nekoj divljini, ima toliko spoznaje o istini i pravdi da kada npr. vidi srnu i njeno mladunče, on osjeća da bi bilo loše i ružno ubiti to mladunče. Također, ako bi vidio izbeharalu biljku, on zna da ako bi pootkidao njene beharke da bi to bila neka vrsta zuluma prema toj biljci.
Na osnovu čega to čovjek raspoznaje istinu, koji su to kriteriji raspoznavanja? Raspoznaje je na osnovu Božanske niti u njemu, na osnovu svog Božanskog fitreta preko kojeg vaga da li je nešto dobro ili nije.
Sljedeće što proizlazi iz pomenutog ajeta jeste da samim tim što je u čovjeka ugraviran taj potencijal, on ima mogućnost da bira između spuštanja do najnižeg nivoa zla poput životinje ili uzdizanja do najvišeg stupnja vrline. Ovdje možemo da istaknemo razliku između skupnog života životinja i skupnog života ljudi. Ona bića koja imaju savršenu organizaciju življenja u svojoj zajednici kao što su pčele i mravi, u njih je ta vojna organizacija do te mjere potpuna da tu nema mogućnosti napredovanja; sve mora da se radi po zakonima i tu nema mogućnosti usavršavanja. Iako se možemo diviti njihovoj organizaciji, njihovom savršenom redu i hijerarhiji kojom je tačno predviđeno šta ko treba da radi – ipak, njihova zajednica je od momenta stvaranja, pa do danas ista i pčele neće nikada biti pametnije od onih prije. Kod čovjeka se, međutim, osjeti stanovita evolucija, stalni napredak i mijena u vremenu. Znamo da jedino ljudi posjeduju svoju historiju i po tome se razlikuju od životinja i drugih živih bića. Prema tome čovjek ima svoju predhistoriju, novu eru, staru eru. Jedni ljudi žive na planinama, drugi u gradovima. Postoje razne vrste podjela, a sve one su rezultat različitih potencijala razuma i intelekata raznih ljudi. Takav čovjek je sposoban da spozna šta je dobro, hajr, a šta je zlo, šerr. Baš zato on se koristi blagodatima drugih stvorenja. Iz citiranog ajeta proizlazi još jedna razlika između čovjeka i drugih bića: druga stvorenja zbog navedenog nemaju nikakvih skretanja, uspona niti padova - dok je čovjek uvijek podložen nekim promjenama; pred čovjekom je uvijek pad ili uspon.
Odavde proističe još jedna poenta: sva stvorenja su osuđena da žive po diktatu vremena; prije svih životinje su te kojima vrijeme diktira i kvalitet života i njihove potrebe. Za razliku od životinja čovjek je taj koji je nadređen vremenu. On “diktira” vremenu, on može da vlada vremenom. Kur’an kaže:
“Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem.” (Et-Tin, 4)
“Ali, čovjek je istovremeno jedno vrlo komplikovano, vrlo složeno stvorenje.” - napisao je Alex Skoran koji je dobio Nobelovu nagradu za knjigu u kojoj govori upravo o toj složenosti. Ta knjiga je prevedena na arapski i on u njoj kaže: “To je taj nepoznati čovjek!”
Čovjek je jedino biće koje traži i potrebuje najviše pojašnjenja o samome sebi. On može biti uzvišeniji od bilo kojeg bića na Zemlji, a isto tako može biti uniženiji i inferiorniji od bilo kojeg bića na Zemlji. Čuveni iranski pjesnik Hafiz u jednom svom stihu kaže:
“Ti si,čovječe, taj koji si jednim krajem vezan za nebesa, a drugim si krajem privezan za Zemlju.”
Hoće reći: s jedne strane si najuzvišeniji, a s druge strane si najniži.
Šadesari, jedan od velikih arifa Irana, je rekao:
“Moje stvarno prebivalište je svijet melekuta, svijet uzvišenosti, svijet meleka, ali evo, ja sam na nesreću zarobljen ovdje na Zemlji u ovo svoje tijelo. No ja ne pripadam istinski svijetu Zemlje, svijetu nizine. Ako, pak, zaključiš da sam ja od Zemlje, onda znaj da je samo moje tijelo od Zemlje i da sam ja puki zatočenik svojeg tijela.”
Budući da je Allah, dž.š. stvorio čovjeka kao jedno složeno i komplikovano stvorenje, upravo za jedno tako komplikovano stvorenje je i bila potrebna dodatna uputa. Otuda je i ta uputa “tešri” ili “Kur’anska uputa” čovjeku nužna da bi odgovorio svojoj zadaći. Ova “tešri” ili da je nazovemo “šeri’atska uputa” dolazi ljudima posredstvom Božijih poslanika, jer su jedino oni kompetentni da na validan način prenesu čovjeku istinu o njegovoj misiji, njegovoj zadaći na Zemlji i da mu pojasne Božiji fitret koji je u njega ugraviran i da mu prezentiraju koji su to njegovi potencijali i šta se od njega očekuje.
“O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost.”(En-Nisa, 174)
Primarna zadaća Kur’ana je uputa čovječanstvu:
“Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.” (Ibrahim,1.)
Kako vidimo Kur’an je objavljen da bi izveo ljude iz mraka na svjetlost. Otuda je primarna čovjekova zadaća da upozna to svjetlo, tj. da upozna Kur’an da bi mogao da upozna sebe. Ako čovjek ne dođe u priliku da spozna to svjetlo onda neće moći nikad da spozna da to svjetlo osvjetljava druge stvari, neće moći da razumije u čemu mu je korist, a u čemu je šteta. Najviše što je čovjek do danas na Dunjaluku, posredstvom naučnih dostignuća, dosegao jeste razumijevanje materijalne svjetlosti, tj. sunčeve svjetlosti i materijalne blagodati koje nam ona polučuje.
A šta bi bilo kad bi se priključili na jednu svjetlost koja bi nam pojasnila drugu podsvjetlost? Kur’an ima mogućnosti i potencijale koji nam omogućuju da se putem njegove svjetlosti upoznamo sa svim bićima i stvorenjima na Dunjaluku. Ali, nažalost, naš nivo poimanja Kur’ana jeste taj da ako smo klanjali dva rekata farza sabaha sebi kažemo: “Ja revnosno klanjam sabah i ja znam šta je kur’anska uputa.”, a ovo je najbolji dokaz našeg potpunog džahilijeta.
Ono što je najmanje čime se čovjek može okoristiti Kur’anom jeste to da klanja. A Kur’an je pojašnjenje svih pojava i svega u Univerzumu.
Imam Homeini je pojašnjavao da je bit Kur’ana da čovjeka oživi i da mu približi sve ono što je oko njega, a ne da kada neko umre da bi mu se učilo Ja-sin; pa čak i ako učimo jednu ili dvije sure kada neko umre - i one imaju svoju poruku - a mi smo nemarni i prema tim porukama. Najvažnija poruka za nas koji provodimo zadnje trenutke svog života na Zemlji jeste kur’anska uputa i upozorenje da ćemo biti pitani odmah u času smrti kako smo proveli svoj život u odnosu na Kur’an. Nije, dakle, smrt kraj i i defiitivni razlaz s Kur’anom. Tek tada počinju ispitivanja i tek tada počinje komuniciranje s Kur’anom. Sve dok hodiš Zemljom ti si taj koji se obraća Kur’anu i koji postavlja pitanja Kur’anu. Onog momenta kada preseliš i kada budeš s onu stranu Dunjaluka tebe će Kur’an početi pitati, ti više nećeš biti taj koji pita. Imam Ali, a.s. u Nehdžu-l-balagi kaže:
“Ovaj svijet je pozornica kada jedni druge možemo da pitamo: šta si uradio, a šta nisi uradio?, a kada dođemo na Onaj svijet tamo više nema mogućnosti ovoga, tamo će biti druga vrsta ispitivanja i neće biti više mogućnosti korigovanja.”
Osnovna poenta Kur’ana i smisao njegova dolaska na Zemlju jeste da se pripremimo i da se vežemo za Kur’an. Tako ćemo, ako Bog da, krenuti s traganjem za ajetima punih poruka.
Jedna od temeljnih stvari Kur’anske objave jeste uputa. Kazali smo da se uputa sastoji iz dva dijela:
1. prva je uputa takvini, urođena uputa koja dolazi sa svakim stvorenjem sa dolaskom na Ovaj svijet,
2. imamo i drugu sticajnu, tešri, uputu koja se stiče ličnim pregnućem sa protokom života.
Kada je u pitanju primarna ili urođena uputa njena osnovna karakteristika je da se kod te upute ne može skrenuti - ona je nešto što je urođeno. U 9. ajetu sure Fatir kaže se:
“Allah šalje vjetrove koji pokreću oblake, a Mi ih onda u mrtve predjele upravljamo i njima Zemlju oživljavamo, koja je mrtva bila; takvo će biti i oživljenje.”
To je taj Gospodar koji prenosi oblake iz jedne zone u drugu i spušta kišu na sušne predjele. Vjetar koji prenosi kišne oblake tako je kodiran da ne može poreći Božiju odredbu i Božiju direktivu pa reći: “E neću ja odnijeti te oblake u tu i tu zonu.” Također ni sama ta kiša ne posjeduje moć da odbije padanje, kao što ni Zemlja nema moć ni snagu da odbije Božiju naredbu da kaže: “Neću pustiti sada iz sebe zelenilo, travu i rastinje.”
Druga karakteristika ove prirođene takvini upute jeste ta da ona nema granica ni ograničenja. U suri El-Feth, 3. ajet, kaže se:
“A vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i mudar je.” (El-Feth, 4)
Dakle, sva stvorenja Allahove su vojske u ovom Univerzumu. Kada je Zekerijjah, a.s. zavapio Allahu, dž.š. tražeći dijete. Došao mu je odgovor od Allaha, dž.š.:
"O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati." "Gospodaru moj," - reče on - "kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?" "Eto tako!" - reče. "Gospodar tvoj je rekao: ‘To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.’" (Merjem, 7-9)
Ovo je bilo čuđenje izraženo kroz Kur’anske ajete od strane Zekerijjah, a.s., kao što se i Merjema, a.s. čudila:
“Ona reče: "Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo?" - "Eto tako" - reče - "Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: ‘Budi!’ - i ono bude." (Ali ‘Imran, 47)
Čudila se tako h. Merjema: kako da ja imam dijete, kad sam djevica, nije me dodirnuo ni jedan čovjek. A ja nisam pokvarena, pa da imam dijete nečasnim putem. Opet je Allah, dž.š. odgovorio Kur’anom: to je za mene vrlo lahko!
Zašto je Allah, dž.š. na ovaj način, natprirodnim putem, nagovijestio i Zekerijjahu i h. Merjemi njihove potomke? Čemu sve to? Poznato je po Božijim zakonima, koji vladaju u Ovom svijetu, da je jedini prirodni način dolaska novorođenčeta na Ovaj svijet putem kontakta između muškarca i žene – i to u specifičnim uslovima i u određenom dobu. Upravo je ovo bilo razlogom čuđenja i h. Merjeme i Zekerijjaha, a.s. - jer ovi događaji u vezi njih nisu pripadali tim normalnim okolnostima. Odgovor Allaha, dž.š. je bio:
“A vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i mudar je.” (El-Feth, 4)
Sve što je u ovom Univerzumu, živo i neživo, čini Allahove vojske, pa prema tome, sve te vojske će izvršiti svaku Allahovu zadaću.
Allah, dž.š. hoće da kaže da su svi procesi u ovom svemiru Njemu podređeni i da On upravlja svim.
“Zar ovi ne vide kako Allah sve iz ničega stvara? On će to opet učiniti; Allahu je to, zaista, lahko.” (El-’Ankebut, 19)
Allah ovim odgovora Zekerijjahu i Merjemi: Kao što sam vas stvorio iz ničega, tako ću stvoriti i ove vaše potomke.
Ovim Allah, dž.š. Merjemi poručuje:
Ja želim, o Merjemo, posredstvom rođenja tvog djeteta, Isaa, a.s. bez posrednika - bez muškarca, da dokažem Svoju moć stvaranja na Ovom svijetu i da pokažem čovječanstvu da Ja nemam nikakvih ograničenja.
Allah, dž.š. hoće da stavi do znanja ljudima da nije samo jedan način u lancu stvaranja na Ovom svijetu kako je to nama uobičajeno - da se naprimjer samo kontaktom muškarca i žene može zametnuti onaj ugrušak, pa da se u daljnim fazama od njeg formira komad mesa, pa iz njeg živo biće...
Allah, dž.š. nas ovim podučava:
Nije kod Mene samo jedan način stvaranja, Ja imam i mnoštvo drugih načina da realizujem Svoju ideju stvaranja, kad Ja to hoću. Ja sam uspostavio uzročno-posljedične veze na jedan način, a mogu to učiniti i na sasvim drugi način. Specifičnosti koje ispoljavaju Božija stvorenja ispoljavaju ih na način na kakav sam Ja to htio i odredio. Ja mogu u svakom momentu da im oduzmem te osobine i specifičnosti koje posjeduju i mogu da im dam posve druge osobine.”
O vatro, budi hladna i spasonosna Ibrahimu, veli naredni ajet:
"O vatro," - rekosmo Mi - "postani hladna, i spasonosna Ibrahimu!" (El-Enbija’, 69)
Osnovna karakteristika vatre je da prži i da sagorijeva, ali kad Allah, dž.š. hoće da ta vatra ima drugu osobinu, ovog puta da bude hladna, ona bespogovorno biva hladna. Ova Allahova odredba originalnog stvaranja nema presedana, i Allah, dž.š. je u tom smislu svemoćan. Ta osobina Božanskog stvaranja je bez granica, a s druge strane, je opće - rasprostranjena i prijemćiva na svakom mjestu.
U 156. ajetu sure El-A’raf ističe se:
"A Moja milost obuhvaća sve!”
Božija milost, Božiji rahmet nije dvostrane prirode, od nas se ne očekuje da mi budemo merhametli prema Bogu. Božija milost je kao svjetlost od sunca - jednostrana.
U 50. ajetu sure Ta’ha Uzvišeni nam sugeriše da je svaku stvar stvorio po mjeri i u savršenom liku:
"Gospodar naš je Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo."
Svaka stvar da bi postala savršena ona u sebi sadrži potencijal i energiju da se razvije do tog savršenstva. Allah, dž.š. je svakom stvorenju, živom ili neživom - prilikom samog njegovog stvaranja - za naloženu mu funkciju, ubrizgao u nj potencijal za postizanje savršenstva - a s druge strane, dao mu je i uputu kako da postigne to savršenstvo.
Do sada smo govorili o urođenoj uputi, a sada ćemo nešto reći o sticajnoj, tešri, uputi. Ova uputa stiče se u određenim uslovima i po određenim zakonskim propisima. Uslovi da bi neko sebi priskrbio ovu drugu vrstu upute je:
1. da u sebi ima osnovnu količinu razuma;
2. da ima mogućnost slobodne volje i izbora (jer uvijek tu postoji mogućnost da se pogriješi i skrene).
U suri En-Nisa, 174. i 175. ajetu se naglašava:
“O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost. One koji budu u Allaha vjerovali i čvrsto se Njegovih propisa pridržavali - On će, sigurno, u milost Svoju i blagodat uvesti, i pravim putem Sebi uputiti.”
Dakle, poručuje nam se: o, ljudi, od Allaha vam dolazi jasni dokaz i jasni argument, a taj jasni dokaz i jasno svjetlo jeste Kur’an. Mi smo vam uputili jasno svjetlo, jasnu uputu pa to prihvatite.
Ova druga vrsta upute tiče se samo onih stvorenja koja imaju određeni nivo razuma i volje - odnosi se na ljude i na džinne. Ako analiziramo Kur’anske ajete dolazimo do spoznaje da su Kur’anski ajeti, kada je uputa u pitanju, dvostruko raspoređeni.
1. prvi način upute je kako je citirano u 176. ajetu sure En-Nisa: “O, ljudi!”- obraća se kompletnom čovječanstvu;
2. drugi način je kao u 185. ajetu sure El-Bekare: “To je mjesec ramazan u kojem je spuštan Kur’an.”, a Kur’an je sredstvo upute za cijelo čovječanstvo od momenta njegovog silaska, pa do kraja Ovog svijeta. Ovdje je Onaj koji spušta Kur’an, Uzvišeni Bog; oni kojima se spušta - odnosi se na sve ljude - a cilj je uputa. U suri Ibrahim, 1. ajet, kaže se:
“Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo.” (Ibrahim,1)
Dakle, Objavljuje ga Svevišnji sa ciljem da izvede ljude iz mraka na svjetlo.
Jasno je da se ovdje ne radi o onom materijalnom mraku, a ni svjetlost nije ona svjetlost koju vidimo po danu. Ovaj ajet tiče se naše duhovne svjetlosti i mraka - kada je u pitanju i svjetlost i mrak,.
Puno je ajeta iz kojih se naslućuje i vidi da se Kur’an odnosi na cijelo čovječanstvo i na sve ljude.
S druge strane, postoji jedan broj ajeta koji se ne odnose na sve ljude nego na određenu grupu ljudi. U 89. ajetu sure En-Nahl čitamo:
Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest muslimanima.
Drugim riječima: Mi smo ti poslali Knjigu koja pojašnjava i razjašnjava sve stvari na Ovom svijetu. Ona je uputa, rahmet i radosna vijest za vjernike.
U ovom ajetu govori se o četiri karakteristike Kur’ana:
Kur’an je pojašnjavač, razjašnjavač svih stvari. Kur’an je univerzalna formula, univerzalni izvor pouke za čovječanstvo do kraja Ovog svijeta, onaj koji je u stanju razriješiti sve njihove dileme, pitanja i sporove;
Kur’an je uputa za svakoga. Svako ko se skrušeno i željno obrati Kur’anu, sigurno će polučiti neki rezultat i dobiće određenu količinu upute, jer:
1. Kur’an je rahmet, svemilost;
2. Kur’an je radosna vijest za sve ljude.
Na kraju ovog ajeta kaže se da postoji jedna ograda, jedan uslov. Kur’an je uputa, tumač i radosna vijest, ali za koga? Samo za praktične vjernike – muslimane; samo za njih. Kur’an je suzio taj okvir osoba na koje će imati naročit efekat. Vidimo da je u prethodnim ajetima govorio da je uputa svim ljudima, a ovdje vidimo da je to uputa samo za muslimine.
U 76. i 77. ajetu sure En-Neml kaže se:
“Ovaj Kur’an kazuje sinovima Israilovim najviše o onome u čemu se oni razilaze i on je, uistinu, putokaz i milost mu’minima.”
Dakle, Kur’an je pojašnjavač svih događaja koji su se dogodili Beni Israilu, u vrijeme izraelskih Poslanika i u vrijeme kad su oni kršili odredbe Božije - ali on je uputa i milost za mu’minine.
3 Krug je ovdje još sužen, prije je bilo za muslimane, a ovdje je samo za mu’minine - vjernike. Zašto?
Sa stavnovišta Kur’ana vidimo da musliman i mu’min nisu jedno te isto. Beduini kažu:
14. Neki beduini govore: "Mi smo mu’mini!" Reci: "Vi niste mu’mini, ali recite: ‘Mi smo muslimani!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša." - Allah, uistinu, prašta i samilostan je.” ( El-Hudžurat, 14)
Sa izgovaranjem Kelimei-šehadeta, vjerovanjem u tevhid-jedinstvo Božije, vjerovanjem u poslanstvo i vjerovanjem u Sudnji dan-proživljenje, neko postaje musliman. Iman je nešto drugo. Svako kad izgovori Kelimei-šehadet postaje musliman, iman je ovaploćenje tog javnog govora u praksi, potpuna primjena toga kako u spoljašnjoj formi tako i u svojoj nutarnjosti. Iman je mnogo veći stupanj implementacija rečenog, Islam je jedan intelektualni pokret. Iman ima dva pokreta. On intelektualnu razinu imlementira u praksi. Islam i licemjerstvo mogu da postoje istovremeno u jednom čovjeku, a da je on i dalje musliman; ali u mu’minu ne mogu da postoje obje ove stvari - kod njega licemjerstva nema, postoji samo iman. Onaj koji ima iman posjeduje samo profinjenu pobožnost.
Efekti Islama su trostrani, kada neko izjavi svoju pripadnost Islamu, tri stvari su mu poštovane i svete:
1. sveta je njegova krv;
2. sveto je njegovo dostojanstvo;
3. i svet je njegov imetak.
Onaj ko izjavi Kelimei-šehadet ulazi u okvire Islama i zaštićene su mu ove tri stvari, pa čak iako je on slagao, i ako njegov šehadet nije bio iskren. U suri El-Hadid se kaže:
“Na Dan kada budeš vidio kako se pred vjernicima i vjernicama, i s desne strane njihove, svjetlo njihovo bude kretalo: "Blago vama danas: džennetske bašče kroz koje teku rijeke u kojima ćete vječno boraviti - to je veliki uspjeh!" (El-Hadid, 12)
Navješćuje se radosna vijest: o Poslaniče, mu’mini i mu’minke će na Sudnjem danu u svjetlosnom snopu ulaziti u Džennet i biće potpuno obuhvaćeni posebnim svjetlom. Ispred njih će doći meleci i dati im radosnu vijest i izraziti im gostoprimstvo. Čestitat će im ulazak u vječni Džennet ispod kojeg teku rijeke. Kada mu’mini dođu na toliki stepen da budu potpuno pročišćeni, za njih više nema tuge ni straha. Za njih više nema mogućnosti pada, oni su zaštićeni od iskušenja i ovdje na Dunjaluku, pa koliko je onda mu’mina na Zemlji!? U nastavku ajeta se kaže:
“Na Dan kada će licemjeri i licemjerke vjernicima govoriti: "Pričekajte nas da se svjetlom vašim poslužimo!" "Vratite se natrag, pa drugo svjetlo potražite!" - reći će se. I između njih će se pregrada postaviti koja će vrata imati; unutar nje biće milost, a izvan nje patnja. "Zar nismo s vama bili?" - dozivaće ih. "Jeste" - odgovaraće - "ali ste se pritvornošću upropastili, i iščekivali ste, i sumnjali ste, i puste želje su vas zavaravale, dok nije došla Allahova odredba, a šejtan vas je o Allahu obmanuo.
Kur’an nam ovim pripovijeda da će se munafici i munafikinje, vidjevši to njihovo svjetlo, obratiti mu’minima: Posudite nam malo tog svjetla da i mi malo progledamo.’Njima će mu’mini tada reći: Ne, vratite se nazad Ovo svjetlo je rezultat Dunjaluka, ovo smo mi sebi priskrbili na Dunjaluku svojim djelima.
Poslije toga će biti uspostavljena jedna perda, jedan zid između njih - i oni više ništa zajedničko neće imati. Mu’mini odlaze u Džennet pun uživanja, a ovi drugi odlaze u Džehennem.
Munafici će tada pitati: pa zar nismo bili zajedno na Dunjaluku, zar nismo zajedno išli u džamije, bili zajedno na sijelima? –Da, bili smo zajedno, ali vi ste imali nekoliko nedostataka:
1. vi ste sami sebi natovarili taj teret na leđa, mislili ste da ćete ispoljavajući svoj iman u javnosti, klanjajući i dajući sadaku, sebi priskrbiti vječnost;
2. a kada bi negdje muslimani došli do pobjede vama je bilo krivo i kada bi kafiri pobijedili, vama je bilo drago;
3. kad vam je govoreno da se popravite i pročistite, vi ste uvijek među muslimanima ubacivali dvojbe i kolebanje;
4. vi ste ti koji ste nasjeli na šejtanove obmane i spletke, mislili ste: Allah je merhmetli, oprostiće, pa ste sebi dozvolili takvo ponašanje.
Kur’an kaže: “Allah je Erhamu – Rahimin - Najmilostiviji od milostivih”, ali i to ima svoje granice, svoje okvire. Iako ste znali da postaje granice, ipak ste ih prelazili i ulazili u haram. Eto zato smo sada razdvojeni.
Kao što je Allah najmilostiviji od svih, On tako daje opskrbu za sve. Allah, dž.š. je uspostavio zakone na Zemlji, pa Njegova nafaka, opskrba dolazi u srazmjeri sa našim djelovanjem. Kao što se kaže: Da bi nafaka stigla treba i ustati za nafakom. Ako smo u tome nemarni, mi time izlazimo iz granica Božije milosti. Ono zbog čega čovjek izlazi iz granica i okvira Božije milosti i skrbništva jeste upravo njegov munafikluk i šejtanska obmana, koja djeluje na svakoga u mjeri u kojoj je on pristao na suparništvo sa šejtanom.