Kur'an na to gleda drugačije i pita šta je ustvari motivisalo vojnike da se dignu u odbranu svoje zemlje. U (Božanskom) svijetu onostranosti imate ocjenu koja je zabilježena na osnovu vaše motivisanosti, dakle sa kakvim ste motivima ušli u rat. Ta je ocjena ključna i obično je ne vidi obični svijet. Da bi ocjena bila pozitivna, vaš cilj mora biti Božije zadovoljstvo. Šta znači motivisanost Božijim zadovoljstvom? Ratovanje time radikalno mijenja situaciju vojnika, jer ako si krenuo u Božije ime ratovati,to podrazumijeva i pravila igre po Božanskom zakonu (bez silovanja, ubijanja žena, djece, zarobljenika, sječe voćnjaka itd.). Onima koji ne ratuju u Allahovo ime ovo je sve dopušteno. Međutim, u Allahovo ime, ništa se od toga ne smije.
U jeku borbe imama Alija i Muavije jedan od vojnika pitao je imama da mu pojasni tevhid Božiji. Saborci su burno reagovali jer je baš u jeku najveće borbe našao da to pita. Imam Ali je tada upitao: “Pa zbog čega mi ratujemo ustvari? Nama je cilj da ljudi znaju zbog čega ratuju, a ako neko ne zna, šta će na kraju postići, zašto uopće ratuje?” Prema tome, prvo vojnike treba podučiti zbog čega ratuju, pa tek onda ih uputiti u rat.
Rekli smo, razlika između Božanskog i materijalnog sistema gledanja jeste što je materijalno jednodimenzionalno – vidi samo zahir i na osnovu njega donosi zaključke, a Božanski sistem višedimenzionalno gleda na stvari i tako izvodi i zaključke. Božanski sistem kaže da je čovjek dvokomponentno biće (od tijela i duše) pa su takva i njegova djela. Materijalni segment čovjekovog bića zaprima tek jedan mali njegov dio, a glavni dio bića čini onaj duhovni. Ako sve ovo shvatimo, dobit ćemo odgovor na mnoštvo pitanja koja će se kasnije pojaviti.
I pouči on Adema svim imenima.
Kad se kaže Adema, misli se na insana. Da bi čovjek stekao znanja svih zbilja, Allah Uzvišeni podario mu je dvije vrste spoznajnih elemenata. To su spoljna čula dodira, mirisa, okusa, sluha, vida. Njima spoznaje zahirska znanja. To dokazuje 78. ajet sure En-Nahl:
Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.
Drugi način spoznaje jeste putem slanja Božijih poslanika. Kur'an u suri El-Alek kaže:
... Koji čovjeka poučava onome što ne zna.“ (El-Alek, 5)
Poznata je priča o Musau a.s. i Hidru iz sure Kehf (od 60. do 82. ajeta) o bušenju lađe, ubijanju djeteta i dizanju zida.
Ova priča nam poručuje:
Ø Preciznu informaciju o Božijem sistemu upravljanja svijetom,
Ø Da svaki zakon ima svoj zahir i batin.
Svaki događaj koji se desi u Univerzumu ukoliko se razmotri iz ova dva ugla zahirskog i batinskog, uvijek će dati različite rezultate. Ako promatramo jedan zemljotres kao izdvojeni dio jedne cjeline, dobit ćemo jedan rezultat, ako ga, pak, gledamo u sklopu lanca događaja, dobit ćemo sasvim drugi rezultat. Sve nam ovo daje uvid u to kako je postavljen ovaj Univerzum. Taj je Božanski sistem dvodimenzionalan, tretira zahir i batin događaja. Cijeli materijalni svijet, u ukupnom lancu Božijeg stvaranja, samo je jedna mala halka – i, uopće, svijet materije u odnosu na duhovni svijet mali je i ništavan. A vidimo da materijalisti svijet materije smatraju jedinim svijetom.
Vrlo je bitno posmatrati događaje s oba aspekta. Ako se ova stvar dobro shvati, dobit će se odgovori na mnoštvo nepoznanica kao što su: zašto su zla djela zla i ružna, zašto djela nekih ljudi neće biti primljena...
Druga stvar koju nam priča o Musau i Hidru poručuje jeste da u Božijem sistemu nema greške. Dvije vrste zakona nalaze se u Ovom svijetu:
Recimo, ko neopravdano ne klanja sabah, tamo ga čeka dva miliona godina Džehennema. Šta je pet minuta namaza sabaha prema dva miliona godina vatre? Greška je što mi Božanske zakone miješamo sa našim ljudskim i nastojimo Božanski sistem smjestiti u glavu svog koordinatnog sistema i pokušavamo Božanska mjerila mjeriti svojim. Ma ko da popije otrov ili ga ujede zmija, umrijet će, a tako i po Kur'anu, ko nezakonito pojede imovinu nekog jetima, kao da je vatru pojeo. U Kur'anu stoji: A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. “Gospodaru moj” – reći će – “zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?”“Evo zašto” – reći će On: “Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.”(Ta-ha, 124-126)
Ukoliko bi jedan čisti poslanik napravio grijeh, ne bi se izvukao. Ako neki najniži čovjek uradi neko dobro djelo, na onom će ga svijetu vidjeti. Kur'an ističe da je Božanski zakon sasvim drugi zakon u poređenju s onim kojeg mi znamo. Pod ovim zakonom može se pojaviti i jedan podzakon koji je također u Božanskom sistemu upravljanja, pa je npr. sila zemljine teže podvrgnuta Božijem zakonu, ali će sabijeni zrak biti dovoljan da je zaustavi (ovo je podzakon). Pitali su Božijeg Poslanika s.a.v.a.: “Božiji Poslaniče, zar nisi rekao da je u Božijem stvaranju sve simetrično, da uzrok stvara posljedicu, kako onda objašnjavaš to da sadaka spašava od nekih nesreća, ili da ukoliko uzmemo lijek, kad smo bolesni, mi ozdravimo?” Poslanik je odgovorio: “Ako sadaka spašava od nesreće i ona je sama jedan podzakon, ona ne prkosi Božijem zakonu, ona je samo jedna nova karika u univerzalnom zakonu.”
U 3. ajetu sure Et-Talak stoji:
... a onome kojise Allaha boji, On će izlaz naći.
O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. A Allahova dobrota je neizmjerna. (El-Enfal, 29)
Ovdje Kur'an pojašnjava razliku i argumentaciju eventualnog spora oko shvaćanja Božijih zakona. Ako se budete Allaha bojali, On će vam naći izlaz odakle se i ne nadate. Kada kažemo rizk (nafaka), ne mislimo na nafaku kao što je šećer, brašno ulje; rizk je sve: zdravlje, lijep din, ahlak, poznavanje Božijih zakona, lijepi odnosi u porodici itd. Onima koji se oslanjaju na Allaha, On će im biti dovoljan. Allah će učiniti ono što je naumio. (Et-Talak, 4)
Sada dobijamo argumentaciju za gornje postulate. Sljedeći ajet tumači sve ono što je gore rečeno: Allah sve stvara s mjerom. (El-Kamer, 49) Stvorio je zemljinu težu, ona tačno djeluje i ima svoj opseg, ali to ne znači da ona ima beskonačne mogućnosti i svoja ograničenja. Izvan tih ograničenja nastupaju drugi Božiji zakoni, koji, u svom opsegu, neutrališu onaj prethodni, tako da su svi zakoni karike jednog lanca. Imati povjerenje u Allaha također je jedan od Božijih zakona. Pa ko bude povjerovao u Allaha po tim zakonima, ima tačno predviđene pozitivne konsekvence. Imati vjeru u Ahiret, gajiti pravednost i lijep ahlak, sve su to stavke zakona Božijih koji izazivaju tačno određene reakcije i posljedice u Božanskom nevidljivom svijetu. Čak i kada Božiji poslanici donesu neke mu’džize, oni nisu ni protiv znanja niti krše Božije zakone.
Da ponovimo, Božiji zakoni nemaju greške, nemaju izuzetaka, ali su, pojedinačno gledano, ograničeni u svom opsegu.
Prema tome, kur'anska priča nije isključivo vezana za Musaa i Hidra, u pitanju je opća kur'anska formula koja se desila tada, ali pojašnjava i niz pojava koje se i dan-danas mogu desiti.
U 12. ajetu sure Ja-sin čitamo:
Mi ćemo, zaista, mrtve oživjeti i Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili; sve smo Mi to u Imamu mubinu jasno pobrojali. (Ja-sin, 12)
Međutim, stoji i to da će i učinci djela biti zapisani (asarehum). Svako naše djelo koje učinimo dok smo živi ima neki efekat. Često ćemo se upitati zašto nas je nešto zadesilo, odakle to i sl., ali ako bismo pomnije izanalizirali svoj život, vjerovatno bismo našli razloge zašto nam se to nešto događa.
Kako se ti efekti u Božanskom sistemu multipliciraju, može se ilustrovati putem primjera: Uzvišeni je stvorio ljude različitih ljepota. Nekome je dao prirodnu ljepotu, pa je ta osoba u salonu još i dotjera i u takvom stanju odlazi u čaršiju. Kad tako dotjeran(a) krene kroz narod, prirodna je stvar da će se neki bračni partner osjetiti uskraćenim kad uporedi tu (ljepoticu, ljepotana) i svog bračnog druga. I malo po malo dođe do rastave braka. Dijete koje ostane iza njih, sasvim je prirodno, neće dobiti potreban porodični ahlak. Vremenske i društvene promjene mogu se događati tako da tom djetetu kasnije dođe vlast u ruke i da ono dobije pod kontrolu milione ljudskih duša. Kada se takvom roditelju na Sudnjem danu kaže da je ubica dva miliona ljudi, on će se u čudu naći, a onda će mu se pojasniti da je sve to poteklo od onog pogleda i razvoda koji je uslijedio. Zato nemojte misliti da su mnogi ovosvjetski činovi sitnice. Oni se u Božanskom sistemu mogu multiplicirati do veličine brda.
Božiji zakoni nemaju greške, ali posjeduju mehanizme kompenzacije. Spomenuli smo da se jedni Božanski zakoni nalaze pod patronatom drugih. Dakle, postoje načini da se nešto nadomjesti nečim drugim. Tevba je način da neke svoje greške iskupimo.
Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je. (El-Furkan, 70)
Tevba je zakon koji djeluje dugoročno i na djela i na posljedice tih djela.
“Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!” (El-Bekara, 129)
Molio je tako Ibrahim a.s. i dugoročni efekat Ibrahimove molbe bio je Poslanik Muhammed s.a.v.a. Iz ova dva primjera vidimo kakve posljedice dugoročno izaziva jedna dova, a vidjeli smo također i kakve posljedice izaziva jedan čin kozmetičara.
Nemojmo misliti da smo mi tek puke jedinke u Ovom svijetu. Mi smo itekako veliki. Imam Ali rekao je:
“Ti misliš da si ti samo jedna školjka, ali, ustvari, u tebi je utkan jedan cijeli svijet.”
Kada se kaže u hadisima: “Ko spozna sebe spoznao je svoga Gospodara”, to ne znači da se trebamo izolovati i neprestano ibadetiti u nekoj pustari. Ta naša spoznaja, vizija naše nutrine i ogromnog svijeta u nama, zapravo znači spoznati principe djelovanja tog svijeta, odnosno uticaje našeg djelovanja (kako pozitivne tako i negativne) na taj svijet.
Tabatabai pojašnjava da kada se u Kur'anu kaže: I pouči On Adema svim imenima, to ne znači da je on naučio imena poput kuće, drveta, planine itd., već to podrazumijeva imena principa i temeljne zakone. Upravo će Božiji Poslanik na Sudnjem danu, prema jednom ajetu, kazati: “Bože moj, pa oni su ovaj Tvoj Kur'an zabacili u stranu.” To je optužba Poslanika protiv onih koji neće moći položiti račun.
Osim znanja koja stičemo putem čula i akla, kao dodatnu podršku imamo i poslanike koji nam donose tumačenje Božijih zakona. To je nešto što moramo primiti k znanju i shvatiti smisao svega toga.
Na Sudnjem danu svaki čovjek bit će izveden, a preko puta njega bit će Božiji Poslanik. Ispred će se nalaziti jedna kutija u kojoj će biti tri manje kutije i svaka od njih bit će otvorena. Onda će nam kazati: “Ova velika kutija tvoj je cijeli život, ona ujedno označava vrijeme u kojem si obavezan bio da vršiš farzove. Prva kutija od one tri su tvoja dobra djela, ova druga označava tvoja loša djela, a treća vrijeme kad si bio nemaran (ni grijeh ni sevab).”
Kada čovjek ugleda količinu tog vremena koje je nemarno potrošio, obuzet će ga tolika tuga da kada bi je prenio na sve Džennetlije, svi bi se ožalostili. Ali i kada ugleda svoja dobra djela, obradovat će se toliko da kada bi tu radost podijelio na sve Džehennemlije, oni bi na trenutak zaboravili svoju patnju. Zašto će se toliko obradovati? Zato što su ta dobra djela trajna, a i zadovoljstvo je trajno.
Mi u ovom materijalnom svijetu živimo u skučenosti. Sve nam je ograničeno. Ako bismo ljepotu nečega što nam je najljepše na Ovom svijetu povećali i koliko jednu trun, doživjeli bismo šok, možda bismo umrli, jer je dunjalučka ljepota ograničena. To je isto kao kada bismo čuli glas s frekfencijom koja je iznad našeg čujnog praga – ne bismo je čuli, a niti bismo čuli one ispod našeg čujnog praga.
Naš organizam može podnijeti samo vrlo ograničen bol. Ako bi bol porastao, organizam bi otkazao. Ali u svjetovima koji slijede poslije Dunjaluka, između mezara i Sudnjeg dana, na samom Sudnjem danu i Ahiretu, ovi opsezi se proširuju, pa će granice užitaka i bola biti znatno proširene. U Džennetu i Džehennemu bit će ogromne razlike u odnosu na Dunjaluk, pa će Džehennemlije moći primiti mnogo veći bol a da se ne raspadnu, a i Džennetlije će moći doživjeti milijardu puta veći užitak za koji bi se na Ovom svijetu raspali. Sve je na Ovom svijetu neuporedivo većim razmjerama.
Kur'anski ajet kaže: Žurite ka oprostu svoga Gospodara i Džennetu! (Ali Imran, 134) Kapaciteti naših užitaka u Džennetu i brojno će biti veći. Ako bi nam neko, npr. poklonio bašču koja se prostire od Sarajeva do Irana, da je obrađujemo, samo bismo se umorili i ostali skrhani. Znajući ovo, rekli bismo: “Šta će nam beskrajne džennetske bašče, dovoljna nam je jedna mala.” No, kada to kažemo, to mjerimo dunjalučkim mjerilima. Na Ahiretu ćemo imati mnogo veće potrebe i kapacitete za uživanje.
Koliko je razvijen naš put, toliko su razvijene i kazne i užici na Ovom svijetu, a da ne govorimo o onom. Zamislimo da jedna zmija ušeta u prostoriju u kojoj se nalazi dijete od godinu dana – ono bi se sa njom lijepo igralo. Dijete od dvije i po godine već bi se malo izmaklo, ali ne puno, a odrasli čovjek skočio bi i kroz prozor da bi pobjegao od nje. Zamislite sada jednog ljekara koji je stručno upoznat sa otrovima svih zmija, koji bi shvatio da je to, npr. zvečarka i da njen otrov ubija trenutno – on bi bezglavo trčao. Razlika u strahu upravo je srazmjerna znanju o tom zmijskom otrovu.
Zamislite gomilu zlatnog nakita na sredini sobe; beba bi ga pomiješala sa kamenčićima, mi bismo ga razgrabili, a šta bi tek uradio neki poznavalac zlata i nakita koji procijeni da je taj nakit star dva miliona godina? On bi bio u stanju sve pobiti samo da bi došao do zlata. Opet se radi o stepenu znanja.
Kur'an nam poručuje da ne dopustimo da budemo obmanuti jer imamo strateški važan status na Ovom svijetu. Trebamo shvatiti svoj položaj. Ako ga prokockamo, prokockali smo veliko bogatstvo, ali i ako ga iskoristimo, dobili smo veliko bogatstvo.
Kazali smo da je Uzvišeni stvorio ljude i da im je podario razum i moć spoznaje. Dva su instrumenta spoznaje:
Putem poslanika dobili smo niz životnih primjera koji nam osvjetljavaju ovaj put. Spomenuli smo priču o Musau a.s. i hazreti Hidru. Prvo što smo spoznali ovom pričom jesu principi ustrojstva Ovog svijeta, a druga je poenta da Ovaj svijet i svako njegovo djelo imaju svoj zahir i batin. U svijetu onostranosti stvari se bitno razlikuju od onoga kako ih mi na Ovom svijetu vidimo. Ono što se dogodi na Zemlji po Božanskom zakonu nema greške.
Na osnovu priče o Musau a.s. i Hidru ustanovljavamo jednu mudrost, a to je da između dina i akla postoji čvrsta veza. Akl i Vahj, Božanska objava, u svakom momentu jedno drugo podržavaju. Da vidimo sada kako din (Vahj) uzima pomoć od akla?
Iz sure Ja-sin prenosimo jednu dogodovštinu kojom ćemo objasniti kako din treba akl. Kada su se poslanici našli u poziciji da se negiralo njihovo poslanstvo, došao je slučajno prolaznik s kraja grada i on je stao u odbranu poslanstva. Slijede ajeti iz sure Ja-sin:
I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravom su putu! Zašto da se ne klanjam Onome Koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti? Zašto da prihvatam druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti, a ja bih tada bio u pravoj zabludi. (Ja-sin, 20-24)
Na početku se kaže samo: Slijedite ih! U sljedećem, 21., ajetu kaže se zašto bi narod trebao slijediti poslanike kroz usta tog prolaznika s kraja grada. Ovaj ajet mali je po obimu, ali veliki po sadržaju i nosi dva ključna argumenta zbog kojih din iziskuje potrebu akla: Slijedite one koji od vas ne traže nagradu, a i oni sami su upućeni. Ovo nas upućuje na to da su poslanici takvi da ne traže ni od koga nagradu. Iz ovoga slijedi zaključak da oni nisu ljudi od Ovoga svijeta, da su bliži nekom drugom svijetu jer ne traže nikakvu nagradu s Ovog svijeta. Ovo se u potpunosti razlikuje od onoga na partijskim skupovima kada kandidati za političke funkcije pozivaju narod da se glasa za njih. Ljudi su odmah skeptični jer znaju da će sutra taj što poziva biti vladar, ministar ili neko drugi kod koga je moć. Kod poslanika se, međutim, odmah izbija taj argument jer oni ništa ne traže kao nagradu.
Kada se u ovakvom jednom skupu nađe neko i kaže da se dadne glas nekome ko je najpametniji među narodom, to podrazumijeva da ta osoba ne govori radi svog interesa, već poziva na nešto što ima univerzalniju vrijednost. Druga stvar – poslanici su upućeni i prirodno je da je neko ko ne traži svoj interes i tretira univerzalne vrijednosti u prednosti nad ostalima i da ima neki potencijal koji drugi nemaju.
U 23. ajetu kaže pridošlica s periferije da svako ko čini nešto na Ovom svijetu čini to iz dva razloga: ili da priskrbi sebi korist ili odbije štetu od sebe.
Prema tome, to je i generalno pravilo: ne postoji nijedno djelo na Ovom svijetu koje smo uradili, a da nije učinjeno iz jednog od ova dva razloga. Sada se postavlja pitanje: da li ovi koji tvrde za sebe da su poslanici to rade da bi nam priskrbili korist ili odbijaju neku štetu od nas? Ovdje, s ovim primjerom, uvodi se na scenu razum (akl) – din se prevodi na kolosijek akla i ljudi se navode na razmišljanje. Sugeriše se aklu da razmisli da li su poslanici koji se nalaze pred njim pravi ili ne.
Ono što odlikuje poslanike u odnosu na ostali svijet jeste da oni imaju određene mudžize, a razum se stavlja u ulogu sudije i zaključuje da je mudžiza dokaz da je poslanik povezan s nekom vanzemaljskom silom, a činjenica da mi, obični smrtnici, ne možemo učiniti mudžizu, potvrđuje da smo mi samo zemaljski ljudi.
Prirodno je da kada neko za sebe kaže da je poslanik, da mu ljudi ne vjeruju, argumentirajući to ovako: “Pa ti si čovjek i mi smo ljudi, ti jedeš hranu i mi jedemo, ti hodaš i mi hodamo po zemlji, pa po čemu ti to imaš neku prednost u odnosu na nas? Ako si ti spojen sa nekim drugim svijetom, svijetom gajba, onda smo i mi spojeni, a ako mi nismo, nisi ni ti. Zato, ako si ti poslanik i mi smo, ako ti nisi, nismo ni mi.”
Tada poslanici čine mudžize (Musa a.s. baca štap koji se pretvara u zmiju, Isa a.s. oživljava mrtvaca...) i zatraže od ljudi da urade isto. Kada jedan poslanik učini mudžizu, razum kaže običnom čovjeku: “Isti onaj argument koji si upotrijebio protiv poslanika da su oni jednaki tebi, sada upotrijebi protiv sebe jer ti ne možeš učiniti ono što oni čine, pa ti sam nalažem da ga prihvatiš kao poslanika.”
Budući da ne možemo činiti ono što poslanici mogu, to je dokaz da su oni spojeni na neki viši svijet, na koji mi nismo. Jasno je, stoga, da je razum taj koji pomaže poslanicima.
Još jedan dokaz da akl pomaže dinu nalazi se u kur’anskoj priči o Musau a.s. i Hidru. Kad je Hidr probušio lađu i izazvao malu štetu da bi priskrbio veliku korist, kad je ubio dijete i načinio malu štetu da bi spriječio veliku – akl logikom Božije zakone smješta na određeno mjesto gdje postaju razumljivi i prihvatljivi.
Četvrti parametar vrednovanja akla glasi: da nema akla, kakav bi uopće bio smisao objave poslanika, šta bi vrijedilo to što je kod njih sažeto i koncentrisano znanje Božansko ako ne bi bilo akla da ga ovjeri. To bi bilo isto kao kad imate kompjuter kojeg niko ne zna koristiti. Akl je taj koji sugeriše ljudima da su poslanici na istini, a ne neko ko ih obmanjuje.
Ako nešto od ovo dvoje nedostaje, nema kompletne vjere. Spomenuli smo četiri načina kako akl pomaže dinu. Četiri ajeta sure Ja-sin potvrđuju da din bez pomoći akla ne bi bio din, da Božiji poslanici bez akla ne bi mogli obavljati svoju misiju.
Sada ćemo vidjeti kako Objava Božanska podržava razum. Kada Vahj podržava razum, kaže mu da je svijet materije u kojem živi vrlo ograničen i upozorava ga da ne misli da iza tog svijeta nema ništa. Naprotiv, iza njega neuporedivo je univerzalniji i moćniji svijet od materijalnog; jer materijalni svijet samo je jedna halka u Kreaciji Božijoj. Ali ovo nije samo tvrdnja Vahja, on razum vodi korak po korak kako bi vidio koliko je prostrano Božije carstvo.
I kada Vahj pokaže razumu stupnjeve Božanskog carstva, razum će to prihvatati. Između dina i akla postoji, dakle, neprekidna spona koja je nužna da bi oboje postojali. Nijedno od njih kada krenu u osvajanje Nebeskog carstva, ne može bez onog drugog. Kada se uzmu za ruke, nikada se ne puštaju. Kada bi se razdvojili, nijedno od njih dalje ne bi moglo samo.
Postoji ipak jedna razlika između Vahja i akla. Kada akl tretira stvorenja Ovog svijeta, gleda ih trovrsno:
Zar ne vidite da vam je Allah podredio sve što je na Nebesima i na Zemlji i da vam je to učinio dostupnim i u zahiru i batinu? (Lukman, 20)
Kada smo ranije analizirali priču o Musau a.s. i Hidru, mogli smo zaključiti da postoji potpuna skladnost između principa vjere i akla.
Ponovimo još jednom tri teze o sprezi razuma i objave:
Ø Da nema razuma, ne bi se objava imala kome obraćati,
Ø Razum je taj koji skuplja znanja iz objave i onda ih ukalupljuje,
Ø Razum ustanovljava da je svaki životni princip na Zemlji tako ustrojen da ili odbija štetu od nas ili nam priskrbljuje neku korist.
U samom početku prigovor mase nekome ko tvrdi da je poslanik ispravan je. Poslanici onda odgovoraju da su u jednoj fazi oni isti, ali potom poslanici donose mudžizu. Mudžiza je ono što obični ljudi ne mogu uraditi jer to prevazilazi njihovu moć. Kad bi mudžiza bila iz običnih zakona koji vladaju među ljudima, tada bi je svi mogli načiniti. Budući da poslanici mogu učiniti mudžizu, a ljudi ne mogu, to je dokaz da poslanici pripadaju nekom drugom svijetu. Na ovaj način akl ljudi stupa na scenu i ustvrđuje da su poslanici zaista oni koji mogu uraditi nešto što obični ljudi ne mogu. To je pomoć koju akl pruža Vahju, a s druge stane Vahj “uzima akl za ruku” i govori mu da je Ovaj svijet materije samo jedna halka u cijelom lancu Božije Kreacije. S obzirom na to da akl nije kreiran da živi samo u jednoj halki, Vahj mu želi pomoći da priskrbi sebi mnogo uzvišeniji i ljepši život u sljedećim (uzvišenijim) halkama. Sve to akla čeka u vječnom životu, pa se sada treba pobrinuti za to. Još na Ovom svijetu mora sebi pripremiti opskrbu za Onaj svijet. Zato akl ne smije pomisliti da su ovozemaljski zakoni samo za njega podešeni i da samo on treba priskrbiti dobra Ovog svijeta.
STAVOVI ISLAMSKIH EMPIRISTA I TRADICIONALISTA
|
Naša glavna tema je spoznaja. Ranije smo razmatrali spoznaju putem pročišćenja duše. U pitanju je saznavanje imanentno gnosticima – arifima. Rekli smo da arifi nemaju problema s razumom, ali da daju prednost ovoj irfanskoj spoznaji. Spomenuli smo i gole materijaliste koji ne vjeruju u Onaj svijet, pa s njima nema dijaloga. Tek da spomenemo, materijalisti su oni koji sumnjaju da postoji drugi svijet, ne priznaju ga niti žele iznositi svoje stavove o njemu. Oni spoznaju putem čula, te niti poriču niti potvrđuju postojanje bilo čega u izvanmaterijalnom svijetu. Bave se pukom materijom i izvan nje ne vide ništa. Shodno tome, zatočeni su tim materijalnim svijetom. Nemaju nikakvih informacija o Ovom svijetu.
Zastupnici ove teorije su ešarije, hanbelije, ehli-sunnetski i šiijski konzervativci. Mutezilije, malikije, hanefije i šiijski filozofi ne zastupaju ovu teoriju. U pitanju je najkritičnija grupa, jer su to oni koji sve govore s hadisom na usnama i imaju jak izgovor za svaki svoj stav. Tradicionalisti (hadisije) će reći da je pitanje Božijeg jedinstva, zapravo, nebesko pitanje i da ljudi nemaju pravo davati svoje stavove, te da samo putem istinskih predaja možemo o tome nešto zaključiti. Zbog toga je nužno da se ovim pozabavimo.
Istinski islamski filozofi prihvataju da je pitanje Božijeg jedinstva nebesko pitanje i da se tiče viših izvanmaterijalnih stvari, te da se za rješenje tih pitanja trebamo osloniti na informacije koje nam dođu s Neba. Ali, da li je i razum materijalna stvar ili je on iz nebeskih sfera? Razum je, ustvari, izvanmaterijalna kategorija. Razum je Uzvišeni stvorio kao nematerijalni bitak putem kojeg čovjek može pojmiti cijeli materijalni svijet. Razum je taj pokretač koji čovjeka pokreće sa dna materijalnog svijeta ka Nebu – izvanmaterijalnom svijetu.
Kakav je dokaz islamskih filozofa za sve ovo što tvrde? To su, ustvari, oni hadisi na koje se pozivaju tradicionalisti u kojima se kaže da je Uzvišeni stvorio čovjeka kao dvokomponentno biće sačinjeno od tijela, koje je vezano za zemlju, i duše, koja je spojena sa nebom. Nema nikakve prepreke da Božanski potencijal, akl – kojeg je Uzvišeni položio u čovjeka prilikom stvaranja – pojmi ovaj materijalni svijet. Upravo putem ovoga Božiji poslanici uspostavljaju vezu sa onostranim svijetom, dobijaju habere otuda i prenose ih ljudima.
Islamski filozofi kažu hadisijama da im je prigovor gotovo ravan prigovoru mušrika poslanicima koji su od njih tražili da poslanici učine da im meleci siđu s Kur’anom, jer zašto je Kur’an poslan preko ljudi. Kur'an kaže:
Oni govore: “Trebalo je da mu se pošalje melek!” A da meleka pošaljemo, s njima bi svršeno bilo, ni cigli čas vremena im ne bi više dao. A da ga melekom učinimo, opet bismo ga kao čovjeka stvorili i opet bismo im učinili nejasnim ono što im nije jasno. (En-An'am, 7-8)
Islamski filozofi dalje iznose svoje argumente: “Niko od nas nije tvrdio da razum ima neograničenu moć spoznaje. Da je tako nešto neko rekao, to bi značilo negaciju potrebe Božijih poslanika na zemlji.” I dalje ostaje visiti pitanje kako je moguće tvrditi da je razum kadar razriješiti sve čovjekove dileme, a s druge strane kažemo da ako je tako, onda on eliminiše potrebu za Božijim poslanicima?
Gdje je granica razuma i odakle stupaju poslanici? Poslanici su tu da osvijetle naše potencijale, tj. da naš razum aktiviraju, jer kad bi naš razum bio 100% efektivan, ne bi, uistinu, bilo potrebe za poslanicima. To je, recimo, isto kao puna čaša vode – nema potrebe dolijevati više vode u nju. Ovo nam govori da je razum još uvijek samo potencijal. Nije iskorišten. Islamski filozofi sada kažu da je razum u stanju pojmiti jedan dio izvanmaterijalne zbilje, ali ne svu zbilju. Tada stupaju poslanici i nadopunjuju razum, odnosno oni aktiviraju ostatak razuma da bi mogao pojmiti i ostale izvanmaterijalne zbilje.
Prema islamskim filozofima, ono što se tiče spoznaje Onog svijeta izlazi iz tri moguće postavke:
Ø ili su stvari potpune razumske prirode,
Ø ili su stvari protivrazumske prirode,
Ø ili su stvari izvanrazumskog karaktera.
Šta je razumno? To je ono što razum može prihvatiti i shvatiti.
Šta je protivrazumsko? To je kao kada hoćete smjestiti dvije stvari na jedno mjesto ili kao kada kažete da jedna stvar i jeste i nije ovdje, ili stav da se ne može staviti veliko tijelo u malo, niti da dio može biti veći od cjeline.
Šta je izvanrazumsko? To je situacija kada razum u osnovi nešto prihvata, a ne može dokučiti sve finese toga: npr. postojanje Uzvišenog. Razum potvrđuje postojanje, ali kvalitet tog postojanja ne zna. Svijet Berzaha i Sudnjeg dana razum potvrđuje, ali ne može potvrditi njihov kvalitet. Ja mogu prihvatiti da to postoji, ali finese svega toga ne mogu.
Zašto onda Božiji poslanici? Da bi izvanrazumske stvari prezentirali nama. Mudraci kažu da akl ima moć, ali to ne podrazumijeva da on ima apsolutnu moć. Razum je u stanju pojmiti da Ovaj svijet ima početak, kraj i da ima svog Stvoritelja i zna da se taj svijet kreće i da će jednom završiti. Međutim, o bitku, suštini Ovog svijeta, on ne zna ništa i tu mu trebaju informacije iz višeg svijeta. Potreban mu je nebeski Vahj i neko ko će mu taj Vahj prenijeti i objasniti, a to su Božiji poslanici.
Kant veli da je postojanje Boga izvan domašaja razuma. Da je čovjekova duša vječna, razum ne može potvrditi. Koje su granice čovjekove slobode, razum također ne može odrediti. Ove informacije treba dobiti iz čovjekove svijesti i praktičnog razuma.
Naravno, islamska filozofija ove Kantove stavove poriče i pobija, ali ono što prihvata kao pozitivno iz Kantovih stavova jeste da Kant, kao evropski filozof, priznaje manjkavost razuma. Islamski filozofi, iako razum smatraju moćnim, nikad nisu ustvrdili da je on kadar spoznati zbilje koje su izvanzemaljske.
Jedan od primjera kako Uzvišeni uzdiže čovjeka na najvišu deredžu jeste da je meleke nagnao da učine sedždu čovjeku. Meleci su negodovali rekavši: Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati. Međutim, rekli smo da je Allah poučio Adema svim imenima. Kada je Adem rekao šta zna pred melecima, oni su se uvjerili koliko je čovjek (Adem) potencijalno uzvišeniji od njih. Tada je melecima došla naredba da učine sedždu čovjeku i oni su to učinili. (El-Bekara, 30-33)
Sedžda je svaki čin koji Gospodaru prikazuje Njegovo gospodstvo i našu poniznost pred njim. Padanje licem na zemlju, činjenje rukua, sve se to računa kao ibadet. Sve što je veća poniznost u činjenju sedžde, toliko se ibadet smatra većim. Sedžda je dokaz da se onaj koji je čini smatra nižim u odnosu na svoga Gospodara i prikazuje najvišu poniznost. I zato čovjek svoje lice prilikom sedžde spušta na zemlju iz poniznosti prema Gospodaru.
Da bi čovjekovu nadmoć nad melecima još više objelodanio, Allah im naređuje da čovjeku učine sedždu. Šta je sedžda? To je ono što meleci imaju u “mislima” i trebaju pretočiti u praksu. Čak i ako je bilo nekih protesta ili pobune meleka u vezi s Ademovom ulogom, ovom sedždom to je izbrisano. Oni su ovako i djelom priznali svoju inferiornost naspram Adema.
Dvije stvari ovdje treba podvući:
Kako ćemo odgovoriti nekome ko nas pita: “Kako su meleci učinili sedždu sinovima Ademovim kada u Kur’anu jasno kaže da meleci čine sedždu Ademu (Usdžudu li Ademe)? Kako ćemo ih uvjeriti da se ta sedžda odnosi i na nas? Kur’an nam sâm donosi dokaz da se ta sedžda odnosi na Ademove sinove, a ne samo na Adema. Kada se tretira pitanje hilafeta čovjekovog na zemlji, to se svakako ne odnosi samo na Adema a.s. Jasno je da se misli na Ademove sinove. Dokazano je i da će postojati njegovi potomci koji će biti uzvišeniji od njega samog, jedan od njih je i Muhammed s.a.v.a.
Adem predstavlja i halifu na zemlji, ali nije samo on halifa. Vidimo koliko je ta funkcija uzvišena kada se Ademu čini sedžda i u isto vrijeme cijelom čovječanstvu.
“E tako mi dostojanstva Tvoga” – reče – “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!” (Sad, 82-83)
“Gospodaru moj” – reče – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem. (El-Hidžr, 39)
Da je sedžda učinjena samo Ademu, Iblis se ne bi, bijesan zbog toga, svetio svima nama, već samo Ademu. Sedžda je praktično očitovanje prihvatanja Božije odredbe da je Adem veći i da ima znanje koje melecima nije dostupno. Djelo je finalni proizvod čovjekovih misli i njegova ahlaka. Meleci su sedždom dokazali šta je u njihovim “mislima”. Naprimjer, kada se dvoje ljudi nakon svađe pomire i zagrle, sam čin grljenja je praktična potvrda onog pomirenja koje je u njihovim glavama.
Trebamo znati da su naša djela u Božijem svijetu (tekvin) različita od onih u ovosvjetskom (tešri’). U svijetu tekvina nema promjena zakona niti nadomještanja, a u tešri’ svijetu zakoni se mijenjaju, nadopunjuju. Naprimjer, kada se kćerka uda daleko, majka dolazi u posjetu, kćerka ima ulogu domaćina iako je majka na neki način po hijerarhiji na većem stepenu od kćerke. Ili kao kada učenik dolazi kod svog alima na ders, a ovaj ga prethodno usluži čajem.
Jedan vrhunski doktor na osnovu svojih radova, djela i dobre prakse imenovan je za direktora bolnice. U bolnici radi veći broj specijalista u raznim branšama. Da li jedan vrhunski kardiolog, koji možda zna više od direktora bolnice, mora slušati njega jer je na većem položaju? Mora, naravno. Moguće je da neko ko ima manji nivo obrazovanja bude nadređen nekome ko ima više znanja iz te oblasti.
U tekvinu, Božanskom zakonu, toga nema. Na Ovom svijetu, ako neko ima dva sevapa više od nas, on je nama nadređeni, a ne mi njemu. Nemoguće je u svijetu meleka da Džibril, koji je na najvišem položaju, nekoga propusti naprijed. Tekvin je kao sistem brojeva: nemoguće je da realan broj tri bude veći od četiri. Tri ima svoju vrijednost. Četiri je iznad njega. U Božijem zakonu ne može se ništa promijeniti, dok su naši zakoni često na nivou adeta, a adeti se mijenjaju svakodnevno.
Kada Uzvišeni kaže melecima da učine sedždu Ademu, to nije ovaj tešri’ – ovozemaljski zakon, već je to Božanski zakon gdje se tačno zna da je Adem na ljestvici iznad meleka. Kada po tom zakonu meleci čine sedždu Ademu, možemo zaključiti da Adem, kao simbol ljudske vrste, zauzima veći stupanj od meleka.
Da li je čovjekovo ponašanje ili njegov potencijal rezultiralo time da čovjek postane veći od meleka? Neki će reći da su djela doprinijela tome. Drugi će to poreći, argumentirajući to ajetom u kojem se čovjek tretira kao životinja. Ipak, naše dobro djelo je to koje nas čini većim od meleka. A čega je rezultat čovjekovo djelo? Naravno, čovjekovog lijepog ahlaka i morala.
Kada vidite vojnika da hrabro i strpljivo stoji na liniji odbrane, pod kišom granata, zaključujete da je on u svojoj nutrini pobijedio strah. Ako ga vidite da bježi i skače, znate da je strašljivac u svojoj nutrini. Da li je neko hrabar ili ne, odlika je njegove unutarnje prirode. Posljedica je uvijek slabija od uzroka. Voda je lošijeg kvaliteta na kraju nego na samom izvoru. Čovjekov ahlak rezultat je njegovih misli. Ukoliko neko ima dobar misaoni sklop, kadar je pretočiti svoje misli u lijepo ponašanje. Zašto je neko hrabar? Zato što zna da je to bitno za njegovu vjeru, domovinu, porodicu; a onaj kome domovina i vjera ne znače ništa, on će naravno pobjeći negdje.
Djelo je rezultat ahlaka i ono je slabije od ahlaka jer je ahlak njegov izvor. Izvor ahlaka jesu čovjekove misli, pa su misli jače od ahlaka. Svjetonazor meleka je tevhid: obožavanje Jednog, Jedinog Boga u čistoj formi. Kako onda jedan rezultat stvaranja – čovjek, treći stepen (prvo su misli, drugo ahlak i treće djelo), može biti na većoj deredži od meleka (prvog stepena)?
Još jedno potpitanje: Kad spomenemo ajet: I pouči On Adema svim imenima, uvijek naglasimo da su ovdje u pitanju principi svih zbilja – međutim, otkud mi danas znamo da se ovo zove kuća, a ne nekako drugačije?
Odgovor: Ta imena uopće nisu imeničnog karaktera, već su to simboli koji označavaju principe Božijeg stvaranja.
Među učenjacima od pamtivijeka postavljalo se pitanje da li je zbilja čovjeka veća od meleka i, ako jeste, u čemu je tajna čovjekove veličine. Postoji mnogo odgovora na ovo pitanje.
Jedna skupina misli da je čovjek svakako veći od meleka, ali ne svi ljudi, već samo jedna odabrana skupina među njima, istinski vjernici, oni koji imaju čiste misli, ahlak i djela. Oni imaju prednost nad melecima. Ova skupina svoj stav temelji na Kur’anu i hadisu. U suri El-Isra', u 70. ajetu stoji:
Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.
Ovo ‘alâ kesîrin ili “nad mnogima” ne odnosi se na mnogo ljudi, već na mnoge skupine. Budući da su u skupini svih bića i meleci, i iz ovog ajeta se da zaključiti kako je čovjek veći od meleka. Imamo i hadise Poslanika s.a.v.a. u kojima se navodi da je čovjek veći od meleka. I ovdje se misli na vjernika, a ne na sve ljude.
U suri El- A'raf, u 179. ajetu stoji:
Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.
Za one ljude koji su niži od životinja svakako ne možemo reći da su veći od meleka, jer oni nisu ni kao životinje, oni su još i gori. Imaju pamet, oči i uši, ali ipak žive život poput životinja. Niži su jer su životinje lišene pameti.
Druga skupina kaže da ljudi jesu veći od meleka, ali ne na način kako to tumači prva skupina. Pokoravanje meleka nije izraz njihove volje, nego je Allah dž.š. u njihovu nutrinu utkao besprijekornu pokornost. Zapravo, oni ne znaju drugačije nego da se pokoravaju.
Međutim, čovjek ima mogućnost izbora: da se kreće Pravim ili krivim putem. Čovjek se nađe u rascjepu između poslušnosti i neposlušnosti. S jedne su strane šejtani i njihovi pomagači, čovjekove strasti i porivi, dunjalučke obmane, neznanje – sve je ovo stalo naspram druge strane – čovjekovog akla kojeg napadaju. Takav čovjek svjesno se odlučuje za davanje prednosti svom aklu, činjenju dobrih djela i on, upravo zbog ovih odlika, prema ovoj drugoj skupini, postaje uzvišeniji od meleka. Ali, ni ovo se ne odnosi na sve ljude, nego su samo neki veći od meleka.
Fahrudin Razi, veliki mufessir, zastupa treću skupinu. Kada postrojimo ljude po njihovoj vrednosnoj skali naspram Stvoritelja, na prvi stupanj stavljamo poslanike, na drugi, ispod poslanika, stavljamo meleke, ali samo poslanike među melecima: Mikaila, Džibrila, Israfila, Azraila, treći stepen pripada ostalim melecima, a na četvrtom je stupnju narod. Fahrudin Razi upravo je na ovaj način protumačio 43. ajet sure El-Bekara:
Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!
Postoji i četvrta skupina koja je podijelila meleke u dvije skupine:
a) Kerubini, najbliži Allahu dž.š. meleci uzvišeniji od ostalih meleka. Oni kažu da su poslanici (misli se na poslanike Ademovog potomstva) uzvišeniji od meleka kerubin.
b) Ova skupina za ostale meleke tvrdi da su uzvišeniji od ljudi.
Jedina razlika između mišljenja ove skupine i stava Fahrudina Razija jeste da su oni jedne meleke nazvali kerubinima, a skupina Fahrudina Razija zove ih poslanicima među melecima.
Fahrudin Razi u 21. svesku svog tefsira navodi ovaj svoj stav kojeg je prihvatio Gazali, stav da su meleci kerubini – najveći meleci, a da su Božiji poslanici veći i od meleka kerubina, te da su ostali meleci veći od ostalih ljudi.
U petoj skupini Mutezilije tvrde da su svi meleci uzvišeniji od svih ljudi. Kažu da su oni koji tvrde da su neki ljudi veći od meleka, potomci Lutova naroda, jer se, ustvari, taj narod sveti melecima zato što su ih u zemlju utjerali kamenjem. Mutezilije napadaju onu prvu skupinu koja dio ajeta “nad mnogima” iz sure Isra tumači da se odnosi na mnoge skupine, pa time i na meleke. Zamahšeri u svom tefsiru Kešaf kaže da je hadis u kojem se kaže da su ljudi veći od meleka prenio Ebu-Hurejre, te s obzirom da njegovi hadisi nisu sahih, to nema nikakav značaj. On kaže da se čovjek treba ponositi time što se bar može približiti melecima kerubinima.
Tabatabai kaže da oni čovjekovo prvenstvo nad melecima tumače time što je čovjek izložen neprestanoj borbi između dobra i zla pa bira dobro što je dokaz da su oni koji su izabrali dobro slijedili akl i da su mudro izabrali taj put. Dobra djela uzrokuju i dobru nagradu, a loša podrazumijevaju kaznu. Postoji razlika između onih koji su pokorni Bogu i onih koji su svjesno izabrali dobro. Kolike će ko nagrade dobiti zavisi od uvjeta. Za istu poslušnost neće svi dobiti istu nagradu.
Neko se npr. sačuvao grijeha kad su žene u pitanju, ali je živio u Komu, Mekki ili Medini, a sasvim je druga stvar kada se neko sačuva od istog grijeha u Bosni ili negdje u Evropi. Ako ćemo slijediti logiku po kojoj je čovjek uzvišeniji od meleka jer ima mogućnost griješenja, a to ne radi, meleci ne samo da su niži već nemaju nikakvu vrijednost, tvrdi Tabatabai. Ako je nešto tretirano kao nužna poslušnost, to i nije poslušnost. Ako za njih kažemo da su poslušni, i to nužno poslušni, to nema nikakvu vrijednost.
Ako bismo vrednovali ljude i meleke po njihovoj volji uloženoj u određeno djelo, posao meleka ne bi vrijedio ništa, jer nisu uložili nimalo volje. Međutim, u Kur'anu su oni vrlo bliski Allahu dž.š. oni su onî kojima On povjerava tajne, te ih je učinio i prenosiocima svoje Objave. To su Božiji robovi, odabrani i cijenjeni, oni se nikada ne suprotstavljaju Allahu i sve rade po Njegovoj odredbi.
U suri Et-Tahrim, u 6. ajetu stoji:
O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleci strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.
U 26. i 27. ajetu sure El-Enbija stoji:
Oni govore: “Milostivi ima dijete!” Hvaljen neka je On! A meleci su samo robovi poštovani. Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi.
Ovim je poništena njihova tvrdnja da je čovjek veći od meleka zato što ima mogućnost griješenja, a meleci nemaju.
Tabatabaijev odgovor kritičarima koji traže objašnjenje zašto je čovjek uzvišeniji od meleka, ujedno je odgovor na pitanje: Da li je čovjekovo ponašanje ili njegov potencijal, tj. ibadet, rezultiralo time da je čovjek kao simbol ljudskog roda veći od meleka? Rekli smo da je čovjek veći od meleka zbog toga što čini ibadet, a ibadet je vanjski čin. Da bi čovjek uradio neko djelo, mora to djelo osmisliti, pa ga staviti na nivo ahlaka i tek ga na trećem stepenu realizirati.
Prema ovome, djelo je rezultat ahlaka, a izvor ahlaka su misli. Znači da je djelo čovjeka na trećem stepenu. Čovjekovo djelo bilo je ibadet, pa je zbog toga proglašen većim od meleka. S druge strane kaže se da su meleci čisti akl, posjeduju samo akl. Pa kako da čovjek koji je na trećoj deredži vrednosne skale, a sami meleci su na prvom stepenu, bude veći od meleka?
Tabatabai kaže da prvo moramo pronaći uzrok čija je posljedica to da je čovjekovo dobro djelo veće od čistog akla meleka. U čemu je toliki čovjekov potencijal koji je rezultirao tako velikim djelom? Čovjekovo dobro djelo samo ukazuje na čisti i lijepi ahlak, odnosno sam razum. Ako čovjek posti, taj post ukazuje da čovjek u svojoj glavi obožava i voli svog Stvoritelja. Ili ako neko krene na hadž, pogotovo u davnim vremenima kada se putovalo po tri mjeseca, potroši novac, ostavi porodicu, to njegovo djelo ukazuje na veliku svijest i ljubav prema svom Stvoritelju. Nekoga može i njegova savjest odvraćati od griješenja, jer je svjestan da je njegov Gospodar Taj Koji sve vidi, Koji mu daje sve, pa kako bi Mu on uzvratio griješenjem. Ta njegova savjest odvraća ga od grijeha.
Čovjekovo djelo ukazuje na njegov karakter, na njegovu stvarnu bit, a to je ljubav prema Stvoritelju. Ukoliko neko ima dobro djelo, a u batinu je loš, to djelo ne vrijedi ništa. Takva su djela munafika: imaju sve odlike dobrog djela, ali im je nutrina iskvarena i truhla.
U jednom hadisu kaže se: “Blago li se onima koji u ibadetu liju suze, koji vole sve vrste Božijih naredbi, ne shvatajući ih kao nešto što im je nametnuto.”
Meleci u svojoj biti imaju samo čistoću, nur. Prirodno je da će iz njihove biti izaći čisto djelo. A kad pogledamo bit čovjeka, tu ima svega: strast, nagon, egoizam..., pa je prirodno da će djelo koje izađe iz takve čovjekove prirode biti zaprljano. Iz samog ibadeta ne možemo zaključiti da je čovjek veći od meleka. I pored tog batina koji nije tako čist, čovjeka je Uzvišeni podučio svim imenima. On ima potencijal da svoju bit toliko razvija (kao kad se balon napuše), za razliku od meleka koji to ne mogu. Nutrina meleka upakovana je u jedan zlatni kovčeg i ograničena, ali čovjekova nutrina, onakva kakva je, puna nečistih stvari, ipak ima jednu zlatnu nit koja može narasti velika.
Djela meleka lijepa su, ali fiksirana i uvijek vrijede isto, a čovjekova djela su u početku male vrijednosti, ali kasnije mogu imati veliku vrijednost. Svaki čovjekov ibadet ili dobro djelo širi mu pomalo njegov spektar vrijednosti. Čovjek može na ovaj način, širenjem duhovnih vrlina, širenjem one zlatne niti, doći do takvog stepena da sve one nečistoće iz svog batina počisti i da prevaziđe meleke u tome. Meleci su vještački cvijet – lijep, ali ograničen, a čovjek je prirodni cvijet koji ima moć napredovanja. Ovdje dolazi do izražaja hadis: “Ako vidite čovjeka koji puno klanja nafile, nemojte mu se odmah diviti, dok ne vidite kakav mu je akl, jer će sevab biti upravo srazmjeran uključenošću akla.”
Vrijednost naših djela nije količina djela, već količina spoznaje koja je ishodovana tim djelima. Vrijedno je ono zbog čega činimo ibadet, a ne koliko ćemo ustajati, bitno je za koga se uči Kur'an, a ne koliko se uči. Zato se ne treba bazirati samo na količinu klanjanih rekata, nego na namjeru s kojom se klanja.
Poslanika s.a.v.a. jednom su pitali: “Kako se skoncentrisati u namazu?” On odgovara: “Kada pođete na namaz, pretpostavite da vam je to posljednji namaz.”
Zamislimo da s tim namazom završavamo s ovim svijetom. Tada bismo bili skoncetrisani na namaz. Uzmimo za primjer da postimo, ustanemo na sehur, jedemo i vratimo se spavati, po danu opet prespavamo, pa se probudimo i iftarimo. Ovim poručujemo ramazanu da ga ne želimo vidjeti te ga jednostavno prespavamo. Takvi postovi su vrlo male vrijednosti. Zato pokušajmo raditi na kvalitetu, a ne kvantitetu.
U sljedećem ajetu ističe se:
A onima koji vjeruju - Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!” (Et-Tahrim, 11)
Ovaj ajet zapravo je odgovor na pitanje šta činiti da bismo bili valjani muslimani. Kur'an je jasan u tome i kaže da je čovjek sa svojim potencijalima na izuzetno visokom nivou. Navedeni kur’anski primjer Asije, žene faraonove, objašnjenje nam čini lakšim. Šta nam nedostaje da mi i spomenuta žena imamo zajedničke odlike? Kada je ona mogla odigrati tu ulogu, možemo i mi. Da vidimo ko je, zapravo, bila žena faraonova.
Ona moli Gospodara da joj sagradi kod Sebe kuću i da je spasi od faraona, njegova mučenja kao i od naroda nepravednog. Ona je ovdje ispostavila četiri molbe:
Ova je priča vrlo bitna iz dva ugla i
daje strateške smjernice: To je bila jedna žena opskrbljena svim
životnim potrepštinama, ali je sve to ostavila. Iz ovog
zaključujemo da je stvarna bit insana njegov ruh. Nebitno
je da li je čovjek žensko ili muško, bitan je ruh. Prilikom stvaranja
svijeta ljudi su stvoreni u dvije grupe: kao muškarci i kao žene.
Kada su u pitanju njihove materijalne potrebe, razlikuju se, ali sa stanovišta
hakikata,
upotpunjenja duhovnog, duhovne sposobnosti, potrage za istinom, tu nema
razlike. Zašto? Zato što su osnovni vrednosni parametri svakog
čovjeka a trojaki:
trojaki:
Ø ilm (znanje),
Ø mogućnost da se odbije od sebe neko zlo,
Ø strasti.
Ove tri stvari uobličuju čovjeka na Ovom svijetu i nalaze se i u muškarcu i ženi. Ko god ove tri odrednice digne na najveći nivo, može doći do faze potpunosti (savršenstva). Zato Kur’an zaključuje da je faraonova žena, koja je ove tri stvari preodgojila u sebi, postala uzorom svim i muškarcima i ženama na Sudnjem danu. Uloga ove žene za nas postaje vjerodostojna i vrijedna pažnje onda kada spoznamo stvarnu bit faraona. Na osnovu kur'anskih ajeta navest ćemo neke faraonove odlike.
I pošto smo vas Mi od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno mučili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali – to je bilo teško iskušenje Gospodara vašeg.
Ovo nam ukazuje na to da je faraon ponizio svoj narod. Naprimjer kada neko nekoga pretuče, samo tijelo preživi udarce, ali ruh ostaje čitav, ali kada čuvar, koga štiti država, maltretira nekoga u zatvoru, a žrtva mu ne može ništa, takvo batinjanje teže je i čovjeka ponižava do srži, te mu trpi i tijelo i ruh. Faraon je ponizio ljude time što je držao takav sistem vladavine koji ih je stalno ponižavao. Narod je slušao faraona zbog poniženosti.
I ne povjerova Musau niko, osim malo njih iz naroda faronova, iz straha da ih faraon i glavešine njegove ne počnu zlostavljati – a faraon je zaista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio.
Pokazao je svoju nadmoć nad narodom. On je posjedovao jedini organizirani sistem koji je imao ljude pod svojom komandom. Kada je Musa došao kod faraona rekavši mu da dolazi u ime Boga, faraon odgovora:
“O Hamane” – reče faraon – “sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao do staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on zaista lažac.” I eto tako su se faraonu njegova ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćen od Pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na njegovu štetu. (El–Mu'min, 36-37)
Neki tumači Kur'ana misle da je faraon želio uistinu napraviti kulu, dimnjak, da je bio glup i prizeman i htio dati do znanja da je on moćan napraviti tu kulu do Neba, a Musaovog boga nema nigdje. Tabatabai kaže da to nije tačno, već je faraon u to vrijeme imao instrumentarij kojim je zvijezde vidio, pa je naredio podređenim da traže gore nešto što liči na boga. Stavio je do znanja da će, ako nađe boga gore, priznati ga.
I Musa reče: “Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na Ovom svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!”
Musa se našao na mjestu svake osobe koja se logički nastoji protivniku suprotstaviti.
Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!
A u 43. ajetu iste sure stoji:
Idite faraonu, on se, doista, osilio,
Slikovito rečeno, faraon je bik koji ima rogove moći sazdane od svojih poslušnika, naoružane svom tehnikom tog vremena, ali lišene razuma. Postavlja se pitanje kako mu se suprotstaviti.
…faraon je narod svoj u zabludu doveo, a nije na Pravi put izveo.
Nije bilo jednostavno da ljudi progutaju laži nego je to bilo dobro upakovano, a s druge strane bila je faraonova moć koja je na njih ostavljala utisak, tako da su mu vjerovali. Kada se nekoga plašiš i osjećaš prema njemu strahopoštrovanje, prihvataš od njega i laži njegove.
Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, smutljivac je bio.
Ono što se dešava u Iraku nije ništa novo, preuzeto je od drevnog faraona.
I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. (El-Kasas, 8)
“O velikaši” – reče faraon – “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jer ja mislim da je on, zaista, lažac!” (El-Kasas, 38)
Tabatabai kaže da se iz ovog ajeta potvrđuje da je imao naučnu odstupnicu u to vrijeme u odnosu na drugi svijet, da je razmišljao da zavlada svim planetama. Zbog toga je sebe smatrao bogom cijelog svemira.
I kada im Musa donese Naše jasne dokaze, oni povikaše: “Ovo je samo smišljena čarolija; nismo čuli da se ovako nešto dešavalo u doba predaka naših!” (El-Kasas, 36)
Sam obmanjivački faraonov govor ima smisla onda kada u njemu ima i nešto stvarnosti. Kada SAD, npr., kažu da žele uspostaviti red u svijetu, one imaju toliko moći da im neki i povjeruju da će nešto tako napraviti. Da to kaže neka nejaka država, npr. Burkina Faso, svi bi se smijali. Faraon je, dakle, imao nešto pokazati ljudima da bi oni vjerovali u njegove laži.
I Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni na Zemlji oholo ponijeli i kaznu nisu izbjegli.
“Pustite vi meni” - reče faraon - “da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove. (El-Mu’min, 26)
Nije bio spreman saslušati bilo kakav govor koji bi mu se protivio. Musa je govorio faraonu jako blagim i tanahnim govorom. Iako mu se on tako obraćao, faraon je, ne trpeći opoziciju, naredio da ga ubiju. Njegovo bogatstvo i moć izazvali su u njemu oholost. Bio je onaj koji stalno udara. Žestoko je kažnjavao protivnike, pa čak i neutralne.
11. Bio je neprestani hvalisavac moći svojom.
I faraon obznani narodu svome: “O narode moj” – reče on – “zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li? (Ez-Zuhruf, 51)
12. U 10. ajetu sure El-Fedžr poručuje se:
…i faraonom, koji je šatore imao.
Faraon je posjedovao eksere. On je protivnike svoje polagao na dasku na kojoj su bili ekseri, a zatim bi je prikovao za drvo i ostavljao bi ih da umru.
“Vi ste mu povjerovali” – viknu faraon – “prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i ustrajniji. (Ta-ha, 71)
Ne samo to, svojoj ženi Asiji, kada je primila Musaovu vjeru, zakucao je noge i ruke za dasku, stavio joj teški kamen na prsa i tako je ostavio na suncu. Nakon toga postala je šehid.
Jedna žena, krhko biće, staje naspram cijele faraonske mašinerije. Ako zamislimo nasilničku facu tog faraona koji nije imao nikakvog milosrđa, a imao je moć – a ona u centru te moći – imala je sva uživanja, pa čak i političku moć, svi bi joj dolazili izražavajući poniznost, želeći ispuniti neke svoje želje. S druge strane, ona ne samo da je dobro znala da će ove privilegije izgubiti nego je znala da će biti suočena sa njegovom odmazdom, pa i smrću. Našla se na raskrsnici: sve slasti s jedne strane, a s druge iman. Ona je odabrala ovo drugo. Sada se postavlja pitanje: Koja je to moć u čovjeku i koji je to potencijal da on postane kadar suprotstaviti se svim moćima, teroru, zlostavljanju i da odbaci sva uživanja?
Još su zanimljivije dvije poente koje izlaze iz spomenute priče:
a) Promotrimo prvo njenu dovu: “Gospodaru, spasi me od faraonova terora i od njegova djela.” Šta se podrazumijeva pod ovim djelom? Može se spasiti od faraona, pobjeći će u neku drugu zemlju, ali ako sutra postane ohola i preuzme njegove osobine, šta je onda postigla?
Da ne bude poput nas koji smo se borili protiv bivših režima, pa kad dobijemo vlast u ruke, ponašamo se isto kao oni. Zato Asja kaže da je Allah spasi od faraona, ali i od njegova djela (tj. njegovih osobina).
b) A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nasilničkog!” (Et-Tahrim, 11)
Za razliku od nas koji se iz nacionalnih ili plemenskih razloga obično priklanjamo svome narodu, ma kakav on bio, hazreti Asija nije se htjela solidarisati i identificirati sa svojim narodom koji je bio nepravedan i nasilnički (...i izbavi me od naroda nasilničkog!).
a. naučna spoznaja tiče se prirodnih nauka poput hemije i fizike,
b. filozofska spoznaja (spoznaja razumom), tiče se spoznje putem logičkih zaključivanja), .
c. spoznaja slijeđenjem nekoga (poslanika) – stiče se time da smo logikom razumomom zaključili da je to poslanik i - te mu uzvjerujemo mu sve što on kaže i i tako proširujemo svoje vidike,
d. spoznaja osvjedočenjem (šuhudom - arifi) – to je ono osvjedočenje za kojim traga nefs arifa, njime se ne stekne samo predstava o nečemu nego direktno znanje. Oni spoznavaju bez posrednika.
a. racionalne (razum shvaća egzistenciju nekih stvari: neke pojave u svijetu), antirazumske (bitak i nebitak u jednoj tački),
b. nadracionalne stvari (znam da imaju meleci, ali kakvi su, u kojem obliku, kakvu snagu imaju, to ne znam; gdje počinju brojevi znam, a ne znam gdje završavaju),
c. iracionalne (apsurdne).
a. Propisi izvršnog karaktera: post, hadž, zekat... Uticaj razuma na ove stvari i ne mora biti veliki, ne moramo shvatiti smisao posta, a on može imati odgajateljsku ulogu.
b. Stvari koje su nam naređene da bi usavršile našu dušu – ako poznajemo pozadinu posta, ondaće i uticaj biti veći. Stvari koje nisu izvršnoga karaktera, koje se tiču samo onog spekulativnog dijela čovjekovog djelovanja, čisto su racionalne i promišljajuće prirode (spoznaja Božijih atributa i svijeta nevidljivog).
Naše je da nijednu islamsku raspravu ne stavimo na stanovište materijalista niti tradicionalista, nego da sve što nam dolazi do ušiju pretresemo i zauzmemo jedan racionalan stav i da ga stavimo na njegovo mjesto. Islam Islamnikada nije bježao od pitanja niti dijaloga. Uvijek je bio spreman na sučeljenje sa drugima. Islam Islam je uvjeren da je čovjekov napredak skopčan s uspostavom slobodnog i kritičkog promišljanja i spreman je koristiti se dobrim iskustvima drugih. Dokaz da je društvo začahureno i mrtvo jeste nepostojanje pitanja, diskusija i rasprava u njemu, a gdje toga ima, društvo je osuđeno na napredak.