| Next |
Ova knjiga koju cijenjeni čitalac ima pred sobom bavi se najvažnijim izvorom islamskoga vjerozakona-Kur’anom Časnim, prvim Božanskim ustavom svih onih koji su prigrlili islam. Tema koju ova knjiga obrađuje u svojim poglavljima i ogledima jeste značaj Kur’ana u islamskome svijetu. Ukratko govori o sljedećem:
1. Šta je Kur’an?
2. Koja je vrijednost Kur’ana kod muslimana?
3. Kur’an je Knjiga univerzalna i vječna.
4. Kur’an je nebeska objava i nije izum ljudskog mišljenja.
5. Kur’an i znanosti.
6. Osobine Kur’ana.
U svtvari, u odjeljcima ove rasprave govorićemo o knjizi čiju vrijednost, svetost i veliki dignitet ne poriče niti ijedan musliman, usprkos onom što je islam-kao i ostale poznate svjetske religije- iskusio: unutrašnje raskole, razilaženja pravnih škola i podvojenost mišljenja njegovih pripadnika.
Stoga, imamo za cilj da u ovoj našoj studiji odredimo značaj i važnost Kur’ana Časnoga i to na način kako sam Kur’an na sebe svraća pozornost a ne onako kako mi o njemu zaključujemo i uobražavamo. Jasno je da svako ko pronicljivo poromatra stvari zna da između ove dvije teme, naime, kako Kur’an sam o sebi govori i kako mi o njemu govorimo, postoje mnoge razlike.
Razgovjetnije kazano, značaj Kur’ana koji mi predočavamo i u imaginaciji oblikujemo-bilo da za to ima argumenata ili ne- ne može bez jedne od ove dvije svtari: to je ili suprotno i oprečno izričajima kur’anskih ajeta, te takav značaj kakav se prispodobio Kur’anu sa strane nas nema vrijednosti u svijetu stvarnosti i zbilje, ili se pak radi o značaju kojem ne nalazimo dokaze u Kur’anu pa se njime svi muslimani ne mogu ni zadovoljiti jer se oni međusobno razlikuju. Otuda se, dakle, važnost Kur’ana mora spoznati iz njegovih ajeta i dokaza koji se nalaze u njemu.
Prema tome, mora se pružiti odgovor na ovo pitanje: Šta Kur’an kazuje o značenju Kur’ana? A ne na pitanje: Šta mi, kao sljedbenici ovoga ili onoga pravca mišljenja, govorimo o Kur’anu....
Islamsku vjeru, koja sadrži najpotpunije kažipute i načela za ljudski život i koja obuhvata ono što čovječanstvo vodi sreći i blagostanju, saznajemo i temelje joj i zakonodavstvo upoznajemo posredstvom Kur’ana Časnoga. On je prvi izvor islamske vjere i njeno vrelo iz kojeg ona izbija.
Islamskim načelima, odredbama i propisima koji sadrže lanac vjerskih spoznaja, moralnih i praktičnih načela, temeljne izvore nalazimo u ajetima Kur’ana Veličanstvenoga.
Uzvišeni Allah kaže:
„Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu!“[1]
Također, uzvišeni Allah kaže:
„Mi tebi, Muhammede, objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve!“[2]
Po svemu je jasno da u Kur’anu ima mnogo ajeta u kojima nalazimo temelje vjerskih uvjerenja, moralnih vrijednosti i opštih praktičnih pravila. Ne smatramo za potrebno navoditi sve te ajete na ovom mjestu za što ne nalazimo prostora da bismo šire govorili.
Ipak, nešto detaljnije govorimo da precizan uvid u postavke koje slijede objašnjava do kojeg obima Kur’an Časni sadrži životne naputke i načela koja čovjek treba da ispunjava. Te postavke jesu sljedeće:
1) Čovjek svojim životom stremi sreći, zadovoljstvu i ispunjavanju želja koje poželi. Sreca i zadovoljstvo su posebno stanje u životu koje čovjek želi kako bi u njihovu okrilju postigao slobodu, obilje, bogatstvo života i tome slično.
Zapažamo da u iznimnim situacijama neki ljudi sebe odvracaju od sreće i ugodnosti tako
što na sebe dižu ruku, čine samoubojstva, ranjavaju svoja tjela, sakate svoje organe ili se izvrgavaju tegobnim vježbama koje nisu vjerom propisane, čineći to pod izlikom odvraćanja, odricanja od ovoga svijeta, kao i mnogo toga drugog što prouzročuje držanje duše na uzdi od mnogih sredstava obilja i ugodna života. Tako čovjek koji je na kušnji duhovnih psihičkih kompleksa smatra-a to je posljedica koja vodi porjeklo iz njegove duše- da se sreća ostvaruje poduzimanjem čina suprotnih sreća.
Na primjer, nekog pogađaju različite životne tegobe i muke i on ne može da ih podnese, pa se priklanja samoubojstvu jer vidi u smrti mir i smiraj. Neki pak ljudi odaju se askestvu i iskušavaju razne vrste tjelesnih vježbi, sebi zabranjuju materijalne i putene slasti, jer smatraju da je sreća u jednom takvom bezvrijednom životu.
Prema tome, napor koji čovjek ulaže samo je u svrhu postignuća te tražene sreće za koju se on trudi da je ostvari i postigne.
Dakako, putevi kojima se ide zarad postignuća tog spomenutog cilja razlikuje se. Neki slijede put razuma koji je ustanovilo čovječanstvo i dozvolio šerijat, a neki skreću sa ispravnih staza i padaju u bespuća zablude i devijacije od Puta Istine.
2) Djela i postupci koji proizilaze od strane čovjeka su u posebnom okviru zakona i odredbi. To je bjelodano jasno i ne može se poreći, makar u nekim situacijama izgledalo drugačije što je potrebno snažnije objasniti i očitovati.
To je stoga jer čovjek, koji ima udio razuma, ne radi ništa osim nakon što je to poželio da uradi. Njegov čin proishodi iz njegove duševne želje koju on zna i nije mu skrivena. S druge strane, čovjek čini to što čini zarad sebe. Pod tim mislimo da on osjeća životne potrebe koje mora udovoljiti, te on radi kako bi udoboljio tim potrebama. Između svih čovjekovih djela i postupaka postoji čvrsta uzajamna veza koja ih povezuje.
Jedenje, pijenje, spavanje, buđenje, sjedenje, stajanje, hodanje...ovi i mnogi drugi čini i radnje koje proističu od čovjeka u nekim su situacijama nužne a u nekim nisu. U nekim prilkama mu koriste, a u drugima mu nanose štetu. Sve što čovjek čini proizilazi iz zakona čije univerzalne odredbe doznaje u samome sebi, a čije partikularne odredbe primjenjuje i prakticira u svojim činima i postupcima.
Bilo koja jedinka u svojim pojedinačnim činima i postupcima nalik je jenoj potpunoj vlasti koja ima svoje zakone, odredbe, običaje i način vladanja. Djelatne snage u toj vlasti imaju i dužnosti da čine i postupke te vlasti prvo uspoređuju i saobražavaju sa tim zakonima a potom da djeluju.
Društveni poslovi koji se odvijaju u bilo kom društvu nalik su poslovima jedinke. U dotičnom društvu sudi se po skupini zakona i ravna po načelima vladanja kojima se potčinjava većina pojedinaca tog društva. U suprotnom, za kratko vrijeme uslijediće anarhija i pokidaće njihove društvene veze.
Dakako, duh društva razlikuje se po zakonima koji vladaju u njima i po kojima se sudi. Ako je neko duštvo vjersko i konfesiolno u njemu važe zakoni te konfesije i njeni propisi. Ukoliko društvo nije konfesionalno već se zadovoljava civilizacijom, postupci takvog društva poprimaju duh građanskog zakona. Ako je pak to duštvo domorodačko, te u njemu civilizacija nema nikakva udjela, onda u takvom duštvu vladaju običaji pojedinaca i prosti zakoni jedinke, ili pak vladaju zakoni koji su se stekli kroz kontakt različitih vjerovanja i običaja u jednom anarhičnom, neorganizovanom obliku.
Prema tome, čovjek mora imati osobni cilj u svojim ličnim, pojedinačnim i društvenim radnjama i djelovanjima; da bi ostvario taj svoj željeni cilj nema mu druge nego da prakticira svoje radnje i postupke u skladu sa zakonima i posebnim uspostavljenim običajima, bilo da su ti zakoni postavljeni od strane neke vjere ili nekog društva i nečeg drugog osim toga dvoga.
Sam Časni Kur’an potvrđuje ovako gledanje kad kaže:
„Svako se okreće prema svojoj strani, a ve se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečet!“[3]
U kur’anskoj upotrebi riječ vjera, religija prijmenjuje se općenito, na običaje i zakone. I vjernici i nevjernici (idolopoklonici)- pa čak i oni koji sasvim niječu postojanje Uzvišenog Allaha- ne mogu biti bez određenoga uvjerenja, „vjere“. Jer, svaki čovjek slijedi posebne zakone u svojim poslovima i postupcima, bili ti zakoni izvedeni i utemeljeni na Vjerovjesniku i Objavi, ili bili postavljeni od strane neke osobe ili grupe, društva.
Allah dž.š. kaže:
„Koji od Allahova puta odvraćaju i nastoje slijediti krive puteve!“[4]
3. Najljepši i najstameniji običaji i norme koji su dostojni čovjeka da ih slijedi jesu običaji i norme koje mu se zadaju iz njegove ispravne- zdrave Unutarnje Prirode, a ne one običaje koje izviru iz osjećanja i hirova, bili oni pojedinačni ili društveni.
Ako pažljivo upravimo pogled prema svakom dijelu UNIVERZUMA,mi zapažamo da on ima jedan cilj ka kojemu stremi od prvog dana svoga stvaranja, izvršavajući i ostvarujući taj cilj na najpogodniji i najljpši način. Univerzum obuhvata i sredstva i pomagala. Tako je i sa svakim stvorenjem u Univerzumu koje ima dušu ili koje nema dušu.
Na primjer, zrno pšenice, od prvog dana od kad se stavi u zemljinu utrobu, stremi na putu usavršavanja, iznikne kao zelena biljka, raste dok se ne stvore od nje klasovi čiji svici nose mnogo zrnevlja pšenice. A pšenično zrno snadbjeveno je i opremljeno potrebnim sredstvima posredstvom čijim se koristi uzimajući elemente bez kojih ne može i koje crpi na putu svoga sazrijevanja i usavršavanja. Ono u sebe upija dijelove i sastojke zemlje, vazduha i drugoga na poznat način, potom s time ono probija zemlju (niče iz zemlje), zazeleni se, raste iz dana u dan, i preobražava se iz jednog oblika u drugi oblik, sve dok ne nastane iz njeg klasje, a u svakom klasu zrnevlje. Tada je ono posijano zrno u zemlju stiglo do svoga postavljenoga cilja i stiglo je do svoga savršenstva ka kojem je išlo.
A tako isto i orahovo stablo, ako ga pažljivo posmatramo, zapažamo kako takođe ide prema posebnom cilju od prvog dana svoga stvaranja. Da bi ono stiglo do svoga cilja opremljeno je posebnim sredstvima koja odgovaraju orahu na njegovom putu usavršavanja, njegovoj snazi i veličini. Orah na svome putu ne koristi sredstva pšeničnog zrna, kao što ni pšenično zrno ne koristi na svome putu ka savršenstvu, iz jedne u drugu razinu, sredstva oraha. I orah i pšenično zrno imaju svoj poseban razvoj, svako ponaosob, i on se ne ukršta na pravoj liniji.
Sve što vidimo u Univerzumu slijedi ovakvo postavljeno pravilo. Mi nemamo nikakvog dokaza da je čovjek bilo kakav izuzetak od ovoga na svome prirodnome putu do svoga cilja, a na tom putu i čovjek je snabdjeven pomagalima nužnim da bi došao do cilja. Dakako, pomagala i sredstva koja su pohranjena u čovjeka najbolji su dokaz da je čovjek najbolji primjer za to u Univerzumu. Čovjek ima svoj poseban cilj koji sadrži njegovu sreću, a na čovjeka su obilno prosuta sredstva da do tog cilja dođe.
Prema tome, ne samo stvaranje čovjeka –nego cijeloga Univerzuma čiji je dio čovjek- čovjeka vodi ka istinskoj sreći, a to je da mu objavljuje za njega najvažnije, najljepše i najčvršće zakone koji sačinjavaju njegovu sreću.
„Gospodar vaš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno!“[5]
„Allah je onaj koji sve stvara i čini skladnim, koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje!“[6]
Allah dž.š. još kaže:
„Tako mi duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj koji dušu očisti a biće izgubljen ojaj koji je na stranputicu odvede!“[7]
Allah dž.š. još kaže:
„Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovom, prema kojoj je On ljude načinio, -ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer je to prava vjera!“[8]
„Allahu je prava vjera jedino –Islam!“[9]
„A onaj koji želi neku drugu vjeru osim Islama, neće mu biti primljena!“[10]
Rezultat koji se izvodi iz ovih i drugih ajeta ovakvog sadržaja a koje nismo spomenuli, ukratko je slijedeći: Allah dž.š. vodi svako svoje stvorenje –a među njima je i čovjek- ka cilju najviše sreće radi koje ih je i stvorio. Ispravni čovjekov put jeste onaj kojem ga i zove njegovo posebno STVARANJE. Zbog toga, čovjek treba da provodi u svojim postupcima pojedinačne i društvene zakone koji izviru iz njegove nepatvorene prirode. On ne treba da skrštenih ruku slijedi svoje strasti, porive i ono čemu ga guraju njegove žudnje.
Zahtjev prave prirodne vjere jeste da čovjek ne zanemaruje sredstva pohranjena u Njegovom biću, već da koristi svako sredstvo u svojim granicama i onako kako mu je zadato, sve radi toga da bi uravnotežio svoje skrivene moći u sebi, te da ne bi jedna moć nadvladala drugu.
Nadalje, čovjeku treba da sudi zdrav razum koji je daleko od nedostataka i sumnje, a ne zahtjevi duše koji izviru iz strasti i treba da bude istina i ono što je istinski dobro za društvo, a ne čovjek moćnik i tiranin koji slijedi svoje strasti, niti većina koja se suprostavlja istini i općim interesima.
Iz istraživanja koje smo do sada proveli izvodimo drugi zaključak, a on glasi:
Propisivanje zakona i njihovo uspostavljanje pripada samo Allahu jedinom.
Niko drugi ne posjeduje pravo da propisuje zakone, da donosi odluke i da sudi o temeljnim stvarima. Jer, iz prethodnog smo saznali da običaji i zakoni koji koriste čovjeku u njegovom praktičnom životu proizilaze iz njegovog prirodnog bića. Pod tim prirodnim bićem mislimo na zakone i „običaje“ koji pozivaju ka toj prirodi unutarnjim i vanjskim uzročnicima skrivenim u samom čovjekovom stvorenju. To znači, takođe, da te uzroke Allah i „želi“, a ovo „želi“ znači da je Allah sam stvorio u čovjeku uzroke i razloge koje iziskuju ti zakoni i „običaji“.
Dakako, volja se dijeli na dva djela: volja koja prisiljava na nešto, da se nešto zbiva, kao što su, npr. prirodni događaji koji se zbivaju svaki dan. Takva volja se naziva „stvaralačkom voljom“. Druga vrsta volje jeste volja koja zahtijeva da se nešto dogodi posredstvom prisile, kao što je jedenje, pijenje i slično tome. Ova volja poznata je pod nazivom „zakonodavna volja“.
Allah dž.š. kaže:
„Sud pripada samo Allahu!“[11]
Imajmo na umu slijedeće tri premise:
Kur’an, uz brigu spram ove tri spomenute premise –a te premise su:
1. Da čovjek ima cilj do koga treba da stigne na putu u svome životu svojim trudom i djelima.
2. Da čovjek ne može stići do tog zadatog cilja izuzev ako ne slijedi posebne „običaje“.
3. Da čovjek mora učiti te zakone i „običaje“ iz knjige prirode i stvaranja pod kojim mi mislimo na božansko podučavanje –Kur’an, dakle, uspostavlja puteve za čovjekov život i to na slijedeći način.
Temelj toga puta Allah je dao da počiva na spoznaji Njegovog Uzvišenog bića. Takođe vjeru u Njegovu jedinost, Allah je učinio prvim osnovom vjere, a na putu spoznaje Allaha ukazao je na budući svijet i vjerovanje u Sudnji Dan. Na taj Dan nagradiće se dobročinitelji za dobra djela a kazniti zločinitelji za zlo.
Vjera u budući svijet (me’ad) jeste drugi osnov, a posredstvom vjerovanja u budući svijet Allah je ukazao na spoznaju poslanstva, jer nagrađivanje ili kažnjavanje za djela ne može se provesti osim nakon spoznaje pokornosti i nepokornosti, te nakon spoznaje šta je dobro a šta je zlo. Ova spoznaja dolazi isključivo posredstvom Objave i poslanstva. Kao što ćemo kasnije objasniti i tu spoznaju Bog je dao kao treći temelj vjerovanja.
Dakle, Kur’an podrazumijeva i naznačava sva tri temelja –vjerovanje u Božiju jedinost, vjerovanje u poslanstvo i vjerovanje u onaj svijet- osnovama Islamske vjere.
Nakon toga Kur’an objašnjava temelje morala sa kojim je Allah zadovoljan, dobre atribute koje su u skladu sa ova gornja tri temelja i koje svaki čovjek –vjernik mora izražavati.
Zatim Kur’an čovjeku propisuje praktične zakone koji obuhvataju istinsku sreću i koji u čovjeku povećavaju ćudoredne vrijednosti i činioce koji čovjeka dovode do istinskih vjerovanja i fundamentalnih postavki vjerovanja.
Naime, mi ne možemo smatrati vrijednim nekog čovjeka koji ima karakteristiku blagosti, ali je ogrezao u seksualnim porocima, krade, pronevjerava data mu povjerenja i u svojim poslovanjima je prijevarne duše. Takođe mi ne možemo priznati darežljivom neku osobu koja prekomjerno voli imetak, skuplja ga i gomila, sprečava druge da u pogledu imetka ostvare svoja prava i škrtari prema njima. Isto tako, mi ne možemo smatrati nekog čovjeka vjernikom u Allaha dž.š. i u Sudnji dan ako on ne vjeruje u Allaha i ako ga ne spominje u danima i noćima. Dakle, hvale vrijedno moralno i ćudoredno ponašanje u čovjeku je živo samo onda ako je popraćeno djelima koja odgovaraju moralu.
Ovaj odnos koji postoji između morala i djelovanja takođe postoji i između morala i vjerovanja. Ma koji čovjek koji je uronuo u nadmenost, oholost, egoizam, ne može vjerovati u Allaha dž.š. i pokoriti se Njegovoj Veličini. Ko ne poznaje tokom cijelog svog života značenje pravednosti, čojstva i viteštva, te sažaljenja prema nemoćnima i slabima, takvome vjerovanje u Sudnji dan i u polaganje računa ne ulazi u srce.
Allah dž.š. kaže, povezujući istinsko vjerovanje sa ćudorednošću sa kojom je On zadovoljan, slijedeće:
„K Njemu se dižu lijepe riječi i dobro djelo On prima!“[12]
Allah dž.š. kaže, povezujući vjerovanje i djelo, sljedeće:
„Oni koji su zlo činili završiće najužasnijom patnjom zato što su Allahove riječi poricali i što su ih ruglu izgovarali!“[13]
Zaključak ovoga izlaganja jeste sljedeći:
Kur’an časni sadržava tri izvora, osnova Islama a to su:
Oni se dijele na tri osnova same vjere (vjera u Jednog Boga, vjera u poslanstvo, i vjera u budući svijet), te na različita druga vjerovanja u ploču, u pero, u predodređenost i sudbinu, u meleke, u Allahovo prijestolje, u stvaranje nebesa i zemalja i tome sl.
· Moral (ćudoređe) sa kojim je Allah zadovoljan
· Šeriatske propise i praktične zakone
Čije je osnove Kur’an objasnio i opunomoćio Poslanika da objasni njihove detalje, a Božiji Poslanik je učinio sam da objašnjenje tih propisa od strane njegove porodice bude kao i njegovo objašnjenje, kao što je to poznato iz hadisa Sekalejn[14] koji su vjerodostojno prenešeni kako od strane Ehli suneta tako i Ši’ija.[15]
Kur’an časni na nekoliko mesta izjavljuje da je on Allahov govor uzvišeni, to jest da je to govor objavljen od Allaha baš istim ovakvim riječima koje mi čitamo. Poslanik a.s. je te riječi dobijo posredstvom Objave koju je primio od Allaha dž.š.
Da bi potvrdio da je Allahov govor i da nije ljudska tvorevina, sam Kur’an izaziva u svojim ajetima cijelo čovječanstvo da donese makar ajet poput Kur’ana. To ukazuje da je Kur’an nadnaravan (mudžiza) i da niko ne može tako nešto dati od ljudi.
Allah dž.š. kaže:
„Zar oni da govore: izmišlja ga! –Ne, nego oni neće da vjeruju; zato neka oni sastave govor sličan Kur’anu, ako istinu govore!“[16]
„Reci: kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni kao što je on ne bi sačinili, pa makar jedni drugim pomagali!“[17]
„Zar oni da govore: on ga izmišlja! Reci: pa sačinite vi deset sura sličnih izmišljenih...!“[18]
„A oni govore: on ga izmišlja! Reci: pa dajte vi jednu suru sličnu njemu!“[19]
„A ako sumnjate u ono što objavljujemo Našem robu, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu...!“[20]
Allah dž.š. ih takođe izaziva govoreći da u Kur’anu ne postoji nesuglasice:
„A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivriječnosti!“[21]
Kur’an časni koji upućujući ove izazove tvrdi da je Allahov govor, na mnogo mjesta izjavljuje da je Muhamed –neka je božiji mir na njega i na njegovu porodicu- Poslanik od Allaha poslan i da je vjerovjesnik. Otuda je Kur’an potpora poslanstva i osnažuje poslanstvo u njegovim tvrdnjama.
Stoga se Poslaniku naređuje u nekim ajetima da potvrdi svoje poslanstvo svjedočanstvom Allahovim dž.š. o tome. To znači da navede Kur’ansku potporu za svoje poslanstvo. Kur’an kaže:
„Reci: meni i vama dovoljan će biti Allah kao svijedok!“[22]
Na drugom mjestu svjedočanstvu Allahovom dodaje se i svjedočanstvo meleka Poslaniku o tome. Allah dž.š. kaže:
„Allah svjedoči da je istina ono što ti objavljuje, objavljuje ono što jedino On zna, a i meleki svjedoče; a dovoljan je Allah kao svjedok!“[23]
II. POGLAVLJE
ČEMU KUR’AN UČI
Kur’an je univerzalna knjiga
Kur’an je savršena knjiga
Kur’an je vječna knjiga
Kur’an je autonoman po svom smislu
Kur’an ima „vanjsko“ i „unutarnje“ značenje
Zašto Kur’an govori na način „vanjskog“ i „unutarnjeg“ značenja
U Kur’anu postoje jasni i teže shvatljivi ajeti
Šta je „muhkem“ i „mutešabih“ kod komentatora Kur’ana
Način na koji su imami i ehli bejt (porodica Poslanikova) tumačili „muhkem“ i „mutešabih“
U Kur’anu ima „te’vil“ i „tenzil“
Značenje „te’vila“ kod komentatora Kur’ana
Pravo značenje „te’vila“ u Kur’anu
Kur’an –derogirani i derogirajući ajeti
Primjenljivost i podudarnost Kur’ana
Tefsir –pojava i razvoj
Znanost tefsira i različite generacije mufesira (komentatora)
Metod Ši’ijskih mufesira i njihove generacije
Na koji način Kur’an prima tumačenje
Rezultat ovog istraživanja
Primjer tumačenja Kur’ana Kur’anom
O značenju valjanosti izreka Poslanika –neka je mir božiji na njega i njegovu časnu porodicu- i imama
Kur’an se u svojim temama ne posvećuje jednom od naroda kao što je na primjer arapski narod. Takođe Kur’an posebno ne izdvaja ni neku grupu kao što su muslimani. Kur’an, naime upravlja svoj diskurs i prema muslimanima. Argument za ovu tvrdnju jesu mnoga obraćanja[24] upravljena u Kur’anu prema idolopokloncima, paganima, politeistima, sljedbenicima svetih knjiga, jevrejima, sinovima Israilovim, kršćanima i .... Navodi dokaze za svaku od ovih grupa i poziva ih svojim istinitim spoznanjima i razmišljanju o njegovim plemenitim navodima i ajetima.
Kur’an raspravlja sa svakom od tih grupa i poziva ih u vjeru, bez toga da svoj diskurs upravlja i uposebljuje na Arape same. Tako Kur’an kaže idolopoklonicima:
„Ali ako se oni (idolopoklonici) budu pokajali i namaz obavljali, braća su vam po vjeri.“[25]
Isto tako, Kur’an kaže i sljedbenicima svetih knjiga:
„Reci: o sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke; da se nikome osim Bogu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Boga, božanstvima ne držimo!“[26]
Zapažamo da uzvišeni Allah nije svoj govor usmjerio u ovom i sličnim časnim ajetima, niti ga je posebno iskazao riječima: „Ako se politeisti Arapa budu pokajali...“, niti je kazao: „O sljedbenici Knjiga među arapima“, niti je rekao nešto drugo tome slično a što bi se odnosilo posebno na neku određenu skupinu.
Dakako u samom početku Islama –dok se on nakon islamskog poziva nije bio proširio i dok nije izašao iz okvira Arabijskog poluotoka- bilo je obraćanja upućenih Arapima. Međutim, od šeste godine po hidžri, kada se islamski poziv proširio i prešao granice Arabijskog poluotoka, nije bilo niti ostalo mjesta za upućivanje Kur’anskog govora nekoj posebnoj zajednici.
Uz časne ajete koji su naprijed navedeni ima i drugih ajeta koji upućuju na općenitost tog islamskog poziva, kao što su Allahove riječi:
„A meni se ovaj Kur’an objavljuje da njime opominjem i vas i one do kojih Kur’an dopre.“[27]
„A Kur’an je svijetu cijelom opomena!“[28]
„Kur’an je doista svijetu cijelom opomena!“[29]
„Kur’an je ljudima opomena!“[30]
Sa historijskog stanovništva gledano, zapažamo da su se mnogi idolopoklonici, jevreji i kršćani odazvali pozivu Islama, kao i to da je jedna grupa ljudi iz nearapskih nacionalnosti primila Islam, kao što su Selman Farsi, Suhejb Rumi, Bilal Habeši i njima slični pojedinci.
Kur’an sadržava najviši cilj ka kome teži čovječanstvo i on upućuje tome cilju najpotpunijim dokazima i najljepšim svjedočanstvima. A do tog cilja se može stići samo sa realnim nazorima o Univerzumu i sa radom i postupanjem u skladu sa moralnim principima i praktičnim normama. Objašnjenje za to Kur’an nudi u jednoj potpunoj formi, rekavši:
„Kur’an vodi ka istini i na pravi put upućuje.“[31]
Na drugom mjestu Kur’an kaže, nakon što je spomenuo Tevrat i Indžil sljedeće:
„A tebi objavljujemo Knjigu (Kur’an), samu istinu da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi.“[32]
Objašnjavajući to da obuhvata bit vjerozakona božijih poslanika, Kur’an kaže:
| Next |