| Back | Next |
„On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što je objavljeno tebi, Muhamede, i ono što smo naredili Ibrahimu, Musau i Isau!“[33]
O tome Kur’an obuhvata i ostale stvari, kaže se sljedeće:
„Mi tebi objavljujemo Kur’an kao objašnjenje za sve.“[34] Ukratko rekavši, siže prethodnih ajeta glasi: Kur’an obuhvata istine objavljene u nebeskim knjigama, a i više od toga. U Kur’anu postoji sve što je potrebno ljudima za njihov savršeni put ka željenoj sreći, bilo to da su temelji vjerovanja ili da su praktični principi.
Prethodna cijelina potvrđuje nam da je Kur’an plemeniti vječna i trajna knjiga, unatoč prolaženju stoljeća i vremena. Tako, ma koji drugi govor, pa bio on sasvim tačan u apsolutnom smislu, ne može biti usmjeren na sveukupnost trajanja.
Kur’an navodi ovu potpunost svoga govora i cijelovitosti i kaže:
„Kur’an je doista govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija nikakva on nije.“[35]
Tako su istinske spoznaje apsolutno istinite i čista stvarnost. Moralni principi i praktični zakoni koje Kur’an objašnjava su rezultat ovih čvrstih i stalnih istina. Do njih ne dospijeva nikakva neistinitost i one se ne troše niti prolaze prolaženjem godinama i stoljeća. Allah dž.š. kaže:
„Mi Kur’an pun mudrosti objavljujemo i na istinit način ga objavljujemo!“[36]
Allah dž.š. takođe kaže:
„Zar poslije istine ima išta osim zablude?“[37]
Allah dž.š. još kaže:
„A Kur’an je zaista knjiga zaštićena. Laž joj je strana bilo s koje strane!“[38]
Nije nepoznato da su mnoge studije napisane o Kur’anskim propisima, te da su ti propisi stalni i vječni i ne odnose se na jedno određeno vrijeme. Međutim, tema Kur’anskih propisa izlazi iz okvira teme ove naše studije u kojoj pokušavamo da objasnimo mjesto Kur’ana kod muslimana i to onako kako sam Kur’an na to ukazuje.
Plemeniti Kur’an je govor kao i ostali govori kojim ljudi govore. On jasnim smislom ukazuje na namjeravanja značenja i na ono što se traži iz objašnjenja smisla i podataka, i nema u Kur’anu ničega skrivenog od slušatelja u njegovim ajetima.
Ne nalazimo nikakva dokaza da Kur’an svojim riječima ukazuje na neka druga značenja sem onih do kojih dolazimo i koja nam se nadaju iz njegovih riječi i rečenica.
Što se jasnoće Kur’ana u njegovom smislu i značenju tiče, ma koji čovjek koji razumije arapski jezik u mogućnosti je da dosegne do značenja plemenitih ajeta na isti način kao što doseže i do značenja svakog govora na istom jeziku.
Uz to mi u mnogim ajetima nalazimo govor i diskurs upravljen ka posebnim grupama kao što su sinovi Israilovi, vjernici ili nevjernici. Dok ima i ajeta u Kur’anu koji se obraćaju cijelokupnom čovječanstvu.[39] Sa njima Kur’an raspravlja, izaziva ih da donesu govor sličan Kur’anu, ako sumnjaju u to da je Kur’an od uzvištnog Allaha. Sasvim je jasno da ne bi bilo ni od kakve koristi govoriti sa ljudima u terminima koji njima nisu jasni, kao što ne bi koristio ni izazov da donesu suru sličnu Kur’anu (tahadi), ukoliko se ne razumeju riječi kojima je izazov upućen.
Povrg svega toga, Kur’an kaže:
„Pa zašto oni ne razmisle o Kur’anu ili su im na srcima katanci!“[40]
Takođe Kur’an kaže:
„Pa zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturiječnosti!“[41]
Ova dva ajeta ukazuju na nužnost razmišljanja o Kur’anu u smislu razumijevanja. Razmišljanje o Kur’anu uklanja ono što se na prvi pogled očituje kao razlika i nezakonitost među ajetima. Sasvim je jasno to da ukoliko ajeti ne bi imali vanjski, jasni smisao svojih značenja, tada ne bi bilo smisla za razmišljanje i dublje pronicanje u njih, kao što ne bi ostalo nikakvog mjesta za rešavanje formalnih razlika među ajetima posredstvom razmišljanja i pronicanja u njih.
Tvrdimo da ne postoji neki vanjski dokaz kojim bi se zanijekala autoritativnost, vanjska jasnoća Kur’ana, jer mi nismo nigdje našli dokaza za tako nešto, osim tvrdnje nekih ljudi da mi –u razumijevanju značenja i intencija Kur’ana- moramo da su vraćamo onom što je preneseno od božijeg Poslanika –neka je mir božiji na njega- ili što je preneseno od njegove časne porodice –neka ih uvijek prati božiji mir-.
Ali ova njihova tvrdnja je manjkava i ne može se prihvatiti, jer se jasnoća i autoritativnost riječi božijeg Poslanika i besprekornih predvodnika mora da izvodi i razumijeva iz Kur’ana, a ne obratno –tj. da se jasnoća Kur’ana izvodi iz njihovih riječi. Kako naime shvatiti to da se solidnost vanjskih značenja Kur’ana temelji na njihovim (Poslanikovim i njegove porodice) izričajima?! Naprotiv, mi povrh toga tvrdimo da dokazivanje samog temelja poslanstva mora da se vezuje za nit Kur’ana, koji je temelj poslanstva, kako smo to i ranije rekli. Ovo što navodimo nije oprečno tome da je dužnost Poslanika i besprekornih predvodnika da objašnjavaju neke pojedinačne propise i neke detalje šeriatskih propisa koje ne nalazimo u vanjskom značenju Kur’ana, niti je oprečno da budu vodiči ka spoznajama časnog Kur’ana, kako se to vidi i iz sljedećih ajeta:
„A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje!“[42]
„Što vam Poslanik naređuje to uzmite, a što vam zabranjuje toga se klonite!“[43]
„A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se prema Allahovom naređenju pokoravali.“[44]
„On je među neukima poslao Poslanika, jednog između njih da im ajete Njegove ukazuje i da ih očisti i da ih Knjigu i mudrost nauči.“[45]
Ono što se razumije iz ovih ajeta jeste da je Poslanik –neka je božiji mir na njega i njegovu časnu porodicu- taj koji objašnjava pojedinačne stvari i detalje šeriata i on je Božanski učitelj (od Boga dat učitelj) za uzvišeni Kur’an. Takođe se razumije iz tzv. hadisa Es- Sekalejn[46] da su besprekorni predvodnici istiniti nasljednici božijeg Poslanika u tome. A to sve nije oprečno tome da se dolazi do nakane i značenja Kur’ana posredstvom vanjskog značenja ajeta ko je to naučio od istinskih učitelja i ko ima ispravan osjećaj i čulo u razumijevanju.
Allah dž.š. kaže u svome veličanstvenom govoru:
„I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte!“[47]
Vanjsko značenje ovoga časnog ajeta ukazuje na to da ono zabranjuje obožavanje kipova kao što se i navodi u Allahovim riječima:
„Budite što dalje od kumira poganih!“[48]
Ali nakon promišljanja i analize jasno se pokazuje da je uzrok zabrane obožavanja kipova zapravo, u biti, bilo koje potčinavanje nečemu i nekome drugom osim Allahu uzvišenom. A to se ne odnosi samo na obožavnje kipova, nego je dragi Gospodar i samo pokoravanje Šejtanu takođe izrazio riječju robovanje, obožavanje kad je rekao:
„O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: ne klanjajte se šejtanu...?!“[49]
S druge strane, jasno je da ne postoji nikakva razlika u mrskoj pokornosti bilo da se ona iskazuje prema nečemu drugom što nije čovjek ili pak prema samom čovjeku. Naime, slijediti srasti duše takođe je obožavanje nečega mimo Allaha dž.š. kako nam to pokazuju i sljedeće riječi Uzvišenog:
„Da li si vidjeo onoga ko je strast svoju za svoje božanstvo uzeo?!“[50]
Posredstvom preciznije analize zapažamo da se ne smije u vjeri okretati prema nečemu drugom osim Allahu dž.š. jer okretanje i predanost tome drugom znači da su tome drugom priznaje neovisnost i da mu se pokorava, a to je već u biti pokornost i obožavanje. Allah dž.š. kaže:
„Mi smo za džehenem mnoge džine i ljude stvorili; oni pameti imaju –a njome ne shvaćaju-, oni oči imaju – a njima ne vide-, oni uši imaju –a njima ne čuju-, oni su kao stoka, čak i gori –njih se ništa ne tiče!“[51]
Razmišljajući o ovim ajetima mi na prvi pogled zapažamo da Allah dž.š. u Svojim riječima -„i ništa Allahu ravnim ne smatrajte!“- zabranjuje obožavanje kipova. Međutim, kada malo dublje razmislimo o tome zapažamo da je to zabrana da se obožava neko drugi sem Allaha mimo Allahove dozvole. Međutim, ako još više razmislimo (nego li smo to učinili u prva dva pokušaja), vidjećemo da je tu posrijedi i zabrana da čovjek obožava samoga sebe sljeđenjem duševnih prohtjeva. A ukoliko napokon još dublje razmislimo, vidjećemo da je tu posrijedi zabrana da se bude prema Allahu nemarno te zabrana da se predanost iskazuje prema bilo kome drugom, ma ko taj drugi bio.
Ovakvo postepeno koračanje –pod tim mi mislimo na pojavljivanje i očitavanje prvog značenja u ovom gornjem ajetu, pa potom pojavljivanje šireg značenja nego li je ono prvo, i tako redom- prisutno je u svim časnim ajetima, bez izuzetka.
Razmišljanjem o ovoj temi postaje jasnije značenje onog što je prenešeno od Allahovog Poslanika –neka je mir božiji na njega i na njegovu časnu porodicu- u hadiskim i tefsirskim djelima, tj. da je on rekao:
„Kur’an doista ima vanjsko i unutarnje značenje. A unutarnje značenje Kur’ana ima svoje daljnje unutarnje značenje sve do sedam unutarnjih značenja.“[52]
Prema tome, Kur’an ima vanjsko i unutarnje značenje, eksplicitno i implicitno značenje. Oba značenja su namjerena i traže se u časnim ajetima. Ipak ta dva značenja događaju se i zbivaju u nekom ajetu „po dužini“, a ne „po širini“. Naime nakana vanjskog nije oprečna nakani unutarnjeg značenja, a nakana unutarnjeg značenja ne prigušuje nakanu vanjskog značenja.
1. Čovjek u ovom svom prvom, kratkotrajnom i ovozemaljskom životu nalik je mehurićima pjene koja plovi po vodi, jer oslonci i stubovi njegove ljuske bivanja pobedeni su u vode materijalnog, tvarnog mora. I sve što on poduzima, sav trud i napor spleten je rukom ovog uzburkanog, tvarnog mora.
Naime, ljudska vanjska i unutarnja čula zauzeta su materijom, i čovjekove misli prate njegove osjetilne spoznaje. Jedenje, pijenje, sjedenje, stajanje, govorenje, slušanje, kretanje tamo amo, kretanje i mirovanje i sve što čovjek poduzima od poslova i radnji, temelji svega toga postavljeni su u materiji i ne mogu se ni zamisliti osim u njoj.
Tako u nekim prilikama zapažamo da se dojmovi apstraktnog –npr. kao što je ljubav, neprijateljstvo, ambicija, čast i slično tome- od strane shvatanja ljudi spoznaju i recipiraju kad se predstave tako da otjelovljuju materijalne potvrde. Čovjek zaključuje o slasti pobjede posredstvom analogije sa slašću šećera, o privlačnosti prijateljstva posredstvom analogije sa visinom nekog položaja ili sa visinom noćnih zvijezda, o veličini nekog položaja, njegovom dostojanstvu, zaključuje posredstvom analogije sa veličinom neke planine, te tome slično.
Uz sve to, shvatanja ljudi se razlikuju u spoznavanju apstrakcija koje su šireg i većeg opsega od materijalnih stvari. Tako su neki umovi vrlo slabi u spoznavanju apstrakcija, neki opet malo spoznaju, te se tako postepeno ide dok se ne stigne do ljudskih umova koji sa lahkoćom spoznaju i recipiraju apstrakcije bez posredstva materije.
Bilo kako bilo, u mjeri u kojoj ljudski umovi napreduju prema spoznaji apstrakcija u tolikoj mjeri smanjuje se ovisnost tih umova o privlačnim materijalnim fenomenima. I kako god se smanjuje ta njihova ovisnost o materiji, oni jačaju u svojoj spoznaji. To znači da svaki čovjek po svojoj ljudskoj prirodi poseduje osobnu predisponiranost za ovu spoznaju. Ako čovjek nije sasvim pogođen nekim akcidentalnim nedostacima on će uspeti da bude u stanju da razvije i unaprijedi ovu svoju sposobnost da apstrahuje.
2. Iz prethodnoga izvodimo zaključak da se ono što čovjek spozna, a šta je na nekoj višoj razini razumijevanja i pameti (um), ne može svesti na ono što je na nižoj razini. Ako bismo ipak pokušali da provedemo to svođenje, rezultat bi bio suprotan, naročito onda kad su posrijedi apstrakcije koje su važnije od osjetilnih materijalnih stvari. Ako bi se te apstrakcije recipirale kako je to kod običnog puka, dobio bi se rezultat koji kontrira ispravnom željenom rezultatu.
Nije na odmet da ovdje predočimo ukratko idolopoklonstvo i napravimo jednu aluziju. Ako istraživač dublje razmisli o odjeljku „Upanišade“ iz knjige „Vede“ (sveta budistička knjiga), ako dakle on o tom odjeljku razmisli i pravilno uporedi njegove tvrdnje vidjeće da odjeljak cilja ka čistom monoteizmu. Ali na žalost, ovaj cilj je široko izložen i bez ikakva zastora, te još i na nivou pučkog mišljenja, tako da je rezultat bio da su ljudi slabijeg shvaćanja između Hindusa usmjerili se ka obožavanju mnogih kumira.
Dakle ne može se sasvim raskriveno podići zastor sa onostranih tajni i sa područja koje je skopčano sa metafizičkim na onakav način kako je materija opisana kod materijalista i onih koji se ne pokoravaju „ezoteričkim“ istinama.
3. Usprkos tome što mi nalazimo u vjerama lišavanje običnog puka prava da se bavi mnogim vjerskim potankostima i osobitostima, kao npr. što je lišavanje u Brahmanizmu, Judaizmu i Kršćanstvu, te lišavanje laika da prime znanje svete Knjige u paganstvu i kršćanstvu, usprkos, dakle, svemu tome vrata Islamske vjere nisu ni pred kim zatvorena. Vjerske vrijednosti u Islamu su za sve i nisu posjed jedne određene grupe.
Nema razlike između puka i odabranih, između muškaraca i žena, izmađu bjelca i crnca. Svi su oni jednaki u pogledu Islama i niko nema prednosti ni pred kim. Allah dž.š. kaže:
„Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neće poništiti, ni muškarcu ni ženi, vi ste jedni od drugih.“[53]
Allah dž.š. takođe govori na drugom mjestu:
„O ljudi! Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas djelimo da bi ste se prepoznavali. Najugledniji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji (i koji Ga najviše štuje).“[54]
Nakon izlaganja ovih triju premisa možemo tvrditi sljedeće: Kur’an u svojim ispravnim učenjima gleda na čovječanstvo upravo kao na čovječanstvo. Pod tim mislimo da Kur’an izlaže svoja mišljenja čovjeku na način da je čovjek u stanju odgajati se i prolaziti kroz stupnjeve savršenstva.
S obzirom na to da se umovi, razumijevanja i mentaliteti razlikuju u shatanju apstrakcija, te nije se nikada sigurno da neće doći do opasnosti pogrešnog tumačenja kod priopćavanja njegovih uzvišenih učenja, kako smo to već naprijed istakli, s obzirom, dakle, na sve to Kur’an izlaže svoja učenja jednostavnim standardima, kako odgovara puku, i govori u granicama njihovog razumijevanja i njihovih jednostavnih razina shvaćanja.
Rezultat ovakvog mudrog načina govora bio je da Kur’an izlaže svoja uzvišena učenja jednostavnim jezikom koji shvaća običan svijet. Tako se vanjsko značenje Kur’anskih riječi priopćava na jedan osjetilan način ili način koji je tome približan. Unutarna apstraktna značenja ostaju iza koprene vanjskog značenja i pojavljuju se prema sposobnosti razumijevanja. Do njih svaka osoba dolazi po mjeri svog uma i svojih stupnjeva spoznaje.
Allah dž.š. kaže:
„Mi Kur’an objavljujemo na arapskom jeziku da biste razumjeli. A on je u Glavnoj Knjizi kod Nas, cijenjen i mudrosti pun.“[55]
Allah dž.š. kaže još, predstavljajući u prenosnim slikama istinu i zabludu, te stepen spoznavanja i razumijevanja, sljedeće:
„Allah spušta kišu s neba, pa rijeke teku koritima s mjerom, i bujica nosi otpatke koji plivaju po površini.“[56]
Takođe Allahov Poslanik –neka je mir božiji na njega i na njegovu porodicu- u jednom poznatom hadisu kaže:
„Doista, mi poslanici govorimo ljudima prema stepenu njihovog shvaćanja.“[57]
Drugi rezultat toga zašto Kur’an govori o vanjskom i unutarnjem jeste sljedeći: vanjsko značenje Kur’anskih ajeta jesu primjeri koji se odnose na unutarnje, to jest oni ukazuju na božanska znamena koja su iznad toga da bi ih svato puk prema svojim standardima. Tako vanjska značenja bivaju primjerima koji približavaju razumijevanju zakučasta znamena.
Allah dž.š. kaže:
„Mi u ovom Kur’anu objašnjavamo ljudima svakojake primjere, ali većina ljudi nikako neće da vjeruje.“[58]
Takođe uzvišeni Gospodar govori:
„To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo oni koji znaju shvaćaju.“[59]
U Kur’anu ima još mnogo primjera, osim spomenutih ajeta, čije je značenje općenito i bezuvjetno i ne tiče se posebnih Kur’anskih primjera.
S toga se mora reći da su svi ajeti primjeri u odnosu na uzvišena znamenja i spoznaje koje i jesu krajnji cilj Kur’ana.
Allah dž.š. kaže:
„(Kur’an) je Knjiga čiji se ajeti jasno nižu.“[60]
On takođe u Svajoj Knjizi govori:
„Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se poruke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje.“[61]
„On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena –koji su željni smutnje i svoga tumačenja- slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah i oni koji su duboko u nauku upućeni. Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg, govore oni!“[62]
Vidimo na temelju prvog ajeta da taj ajet izjavljuje da je cijeli Kur’an jasan. Pod tim se misli da je Kur’an stamena Knjiga u kojoj nema nikakve manjkavosti ili netačnosti. Drugi ajet izjavljuje da je cijeli Kur’an mutešabih (tj. ajeti su mu slični, nižu se pomno). Time hoće da se kaže da su Kur’anski ajeti na jedan način ustrojeni glede ljepote, načina izlaganja, slatkoće jezika i nadnaravnosti.
Što se trećeg ajeta tiče, on dijeli Kur’an na dva dijela: muhkem (jasni ajeti) i mutešabi (manje jasni ajeti). Siže toga što iz ajeta razumijemo jeste sljedeće:
Prvo: Muhkem je onaj ajet koji je jasan po svojoj nakani i značenju tako da njegova nakana ne nalikuje nekoj drugoj nakani. Mutešabih je onaj ajet kod kojeg nije takav slučaj.
Drugo: Svaki vjernik duboka vjerovanja mora da vjeruje u muhkem ajete i po njima da radi, a takođe on mora da vjeruje i u mutešabih ajete i ne da po njima i na osnovu njih i radi. Po njima neki postupaju na način kako im tumačenje njihovo nalaže. Takvi su skrenuli od istine i oni žele da unesu smutnju i da zavedu ljude.
Znalci Islama se mnogo razilaze glede toga što znače muhkem i mutešabih. Moguće je da o tome postoji oko dvadeset mišljenja.
To što se može zaključiti iz njihovog rada u vezi sa muhkemom i mutešabihom, od vremena prvog stoljeća Islama pa sve do danas, i na šta se možemo osloniti je sljedeće:
1. Muhkem su oni ajeti čije je namjereno značenje jasno i ono ne nalikuje nekom značenju koje nije namjereno. U takve ajete mora se vjerovati i da se po njima radi.
2. Mutešabih su oni ajeti koji nemaju za cilj to što se iz njihove vanjštine vidi. Njihova istinska značenja koja se izobražavaju te’vilom ne zna niko drugi do jedini Allah Uzvišeni. U te ajete mora da se vjeruje, ali ne treba da se postupa na osnovu njih i da se po njima radi.
Ovo je rasprostranjeno i rašireno mišljenje kod naše braće, sunijske uleme i znalaca, a takođe to mišljenje je poznato i kod ši’ija, s tim što oni vjeruju da božiji Poslanik i besprekorni njegovi zamenici –neka je božiji mir na sve njih- znaju tumačenje mutešabih ajeta. Što se tiče većine ostalih vjernika, budući da nemaju puta kako da doznaju tumačenje mutešabih ajeta, oni prepuštaju znanje o njima Allahu dž.š. i Poslaniku i besprekornim predvodnicima.
Ovaj stav i ovo mišljenje, bez obzira na to što po njemu postupa većina komentatora Kur’ana, nije u saglasu s ajetom koji govori: On tebi objavljuje Knjigu u kojoj su jasni ajeti, oni su glavnina knjige i oni koji su manje jasni... (Ali Imran, 7).
Evo razloga:
1) Mi ne poznajemo u Kur’anu nikojih ajeta za koje ne bismo našli načina kako da njihove nakane i intencije protumačimo i doznamo. Uz to Kur’an je sam sebe opisao opisima kao što su „svjetlost“, „uputa“ i „objašnjenje“. Ovakvi opisi nisu u suglasju sa stavom koji tvrdi da se ne zna intencija, značenje i nakana Kur’ana.
S druge strane, ajet koji slijedi kaže:
„A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivriječnosti.“[63]
Kako to onda da bude uputno i ispravno razmišljati o Kur’anu pored svih razilaženja i oprečnosti kad u Kur’anu ima mutešabih ajeta do čijih se značenja ne može tobože doći, kako to tvrdi stav većine mufesira koje smo preneli!
Može se reći i sljedeće: pod mutešabih ajetima cilja se na tzv. isprekidana slova koji se nalaze na početku nekih sura kao što su ELIF- LAM- MIM, ELIF- LAM- RA, HA- MIM, i tome slično, čija se prava značenja ne mogu doznati.
Ali, mora se skrenuti pažnja na to da je u 7-om ajetu sure Ali Imran, izraz „mutešabih ajeti“ stavljen nasuprot „muhkemat ajeta“. Treba iz samog ovog imenovanja zaključiti da mutešabih ajeti imaju značenje sa strane samog značenja riječi s tim što ovo vanjsko značenje riječi nalikuje, prispodobljuje i upućuje na stvarno ezoteričko značenje, a sama isprekidana slova na početku sura ne poseduju takvo značenje.
Uz to, 7-i ajet sure Ali Imran ukazuje i na skupinu smutljivaca koji su željni smutnje i koji siju zabludu posredstvom mutešabih ajeta. A nije poznato da je bilo koja ličnost od muslimana na krivi put zavodila svijet sa ovim spomenutim isprekidanim harfovima, već, naprotiv, oni koji su zavodili svijet, zavodili su ga krivim tumačenjem svih ajeta, a ne samo sa tumačenjem ovih slova.
Neki komentatori tvrde: sedmi ajet sure Ali Imran ukazuje na jednu priču čiji je siže sljedeći:
Jevreji su pokušali da doznaju rok trajanja u kojem će preživeti Islam posredstvom ovih slova na početku sura. Ali Poslanik –neka je mir božiji na njega i na njegovu časnu porodicu- je ove početke sura učio (bili su mu objavljeni) jedne iza drugih i tako opovrgao ovo što su Jevreji mislili.[64]
Ova priča, međutim, nije tačna. Jer, da je tačna ona bi takođe pokazivala i to da bi od strane Poslanika bio makar pokušaj da im se na istom skupu da odgovor. Ova priča nema važnosti makar ona prizivala i ukazivala na 7-i ajet sura Ali Imran, gdje su govori o mutešabih ajetima i gdje se kore oni koji takve ajete žele da krivo tumače.
Uz to, u mišljenju Jevreja o počecima sura ne postoji nikakvog fitneluka (spletke), jer vjeri, ako je istinska, ne može naštetiti vremensko ograničavanje. Pod tim mi mislimo na sposobnost vjere da pretrpi derogaciju, koju mi vidimo u svim religijima istinskim koje su bile prije Islama.
2)Ovo mišljenje uslovljava da riječ „te’vil“ u 7-om ajetu sure Ali Imran upućuje na nešto što je suprotno Zahiru (vanjskom značenju), te da se te’vilsko značenje tiče ajeta i odnosi na ajete koji su mutešabih. Međutim, oba ta mišljenja nisu tačna. Mi ćemo spomenuti u studiji kojom se naprijed bavima (spoznaja te’vila i tenzila) da riječ te’vil u Kur’anskoj upotrebi i rabljenju nije u vezi sa značenjem, niti sa jezičkim upućivanjem, kao što ćemo takođe spomenuti da svi ajeti bili oni muhkem ili mutešabih, imaju te’vil i da te’vil nije nešto što je specifično samo za mutešabih ajete.
3) Časni ajet 7/3 opisuje skupinu muhkemat ajeta riječima: „oni su glavni dio knjige/ Kur’ana“. To znači da muhkem ajeti sadržavaju i obuhvataju glavne teme koje se nalaze u Kur’anu, da su ostali ajete u zavisnosti od muhkem ajeta. Potrebno je dakle da se mutešabih ajeti vraćaju muhkem ajetima glede svog jezičkog upućivanja i intencije koja je u njima. Pod tim mi mislimo na vraćanje i saobražavanje mutešabih ajeta sa muhkem ajetima kako bi se tako doznalo njihovo istinsko značenje.
Prema tome, ne postoji u Kur’anu niti jedan ajet kojem nismo u stanju doznati značenje, nego je neki ajet ili muhkem bez ikakva posredujućeg tumačenja, kao npr. što su to muhkemat ajeti sami po sebi, ili je neki ajet muhkem sa posredujućim tumačenjima kao što su to ajeti mutešabih! A što se tiče samostalnih slova na počecima nekih sura, ta slova ne poseduju izrečito jezičko značenje. Ona (ta slova) nisu ni među muhkem ni među mutešabih ajetima.
Ovo što tvrdimo može se doznati iz općeg značenja Allahovih riječi:
„Zašto oni ne razmisle o Kur’anu, pa možda su na njihovim srcima katanci!?“
„Pa zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivriječnosti!“
Ono što razumijemo iz sažetka (učenja) koje nam je tradiciji ostalo iza imama ehli bejta (Poslanikove porodice –neka je mir božiji na sve njih-) jeste negiranje postojanja mutešabih ajeta u Kur’anu koji se ne mogu shvatiti, odnosno čije se pravo značenje ne bi moglo saznati. Naime, ajeti koji u svom pravom značenju nisu samostalni mogu se saznati njihova prava značenja posredstvom drugih ajeta. To znači: mutešabih treba vraćati muhkemu. Vanjsko značenje sljedećeg ajeta: „Bog koji je zaposjeo Tron (Prijestolje)“[65], kao i sljedećeg: „i dođe tvoj Gospodar i meleki...“[66] upućuju na tjelesnost te na to da je Allah dž.š. materija. Međutim, ako te ajete u postupku razumijevanja vratimo i saobrazimo sa ajetom: „ništa nije Allahu slično!“[67] tada doznajemo da „zaposjedenje“ i „dolaženje“ ne znači zauzimanje i nastanjivanje nekoga mjesta, niti znače prelaženje sa jednog mjesta na drugo.
| Back | Next |