| Back |
Allahov Vjerovjesnik –neka je mir božiji na njega i na njegovu časnu porodicu- je rekao, opisujući Kur’an, sljedeće:
„Kur’an nije objavljen da se jedan dio njegov poništava i opovrgava drugim njegovim dijelom, nego je objavljen tako da jedan dio njegov potvrđuje drugi njegov dio. Što od Kur’ana razumijete po tome postupajte, što vam bude nejasno u to vjerujte!“[68]
Predvodnik Ali je takođe rekao:
„Jedan dio Kur’ana posvjedočuje drugi njegov dio, i jedan njegov dio pojašnjava drugi.“[69]
Predvodnik Sadik je rekao:
„Muhkem je onaj ajet po kome se radi, a mutešabih je ajet koji se čini nejasnim onome ko taj ajet ne zna.“[70]
Od imama Rida-a prenosi se da je rekao:
„Ko vraća i saobražava mutešabih Kur’ana sa muhkemom Kur’ana upućen je pravim putem... i u vjestima i predajama našim postoji mutešabih kao što je i mutešabih Kur’ana, pa vraćajte i saobražavajte mutešabih naših predaja sa muhkemom naših predaja, a nemojte slijediti samo mutešabih pa da zalutate!“[71]
Svi ovi hadisi i predaje, a naročito ova posljednja, jasni su u tome da su mutešabih ajeti oni koji nisu samostalni po svome značenju, već se moraju saobražavati i vraćati muhkem ajetima. A to znači kako smo i naprijed rekli, nema u Kur’anu niti jednog ajeta čije se značenje ne bi moglo doznati na jedan od određenih načina.
„Te’vilul Kur’ani“ naveden je u tri ajeta, a to su:
v „Oni čija su srca pokvarena –željni smutnje i svog tumačenja- slijede one što su manje jasni. A te’vil njihov zna samo Allah.“[72]
v „A mi ovima Knjigu objavljujemo, koju smo kako Mi znamo objasnili, da bude putokaz i milost ljudima koji budu vjerovali. Čekaju li oni te’vil knjige. Onoga dana kada te’vil knjige dođe reći će oni koji su na te’vil zaboravili: istinu su poslanici Gospodara našeg donosili...“[73]
v „A oni govore: on ga izmišlja!... ne, nego oni poriču prije nego temeljito saznaju šta ima u njemu, a još im nije došao ni te’vil njegov; tako su isto oni prije njih pričali, pa pogledaj kako su silnici završili!“[74]
Riječ „te’vil“ izvedena je od riječi „el-evl“ u značenju „povratak“, odnosno vraćanje. Pod te’vilom se misli na nešto čemu se ajet vraća.
Tenzil je nasuprot te’vila. Tenzil znači:
Jasno značenje nekog ajeta koje ne treba saobražavati s nečim drugim niti taj ajet vraćati nečemu drugom.
Komentatori Kur’ana su se žestoko razilazili i ne slažu se u pogledu značenja riječi „te’vil“. Nakon pregleda njihovih stavova možemo ih sve svesti na više od deset mišljenja. Međutima, poznata su dva mišljenja:
I. Mišljenje starih znalaca tefsira. Rezultat njihovog raspravljanja o te’vilu i tefsiru je sljedeći: te’vil i tefsir su istog značenja i to su dva SINONIMA. Prema tome, svaki Kur’anski ajet ima te’vil. Saglasno sa Allahovim riječima koje glase da tumačenje (te’vil) njihovo zna samo Allah. Znanje mutešabih ajeta svojstveno je samo Allahu dž.š.
Stoga je jedna skupina starih komentatora smatrala da su mutešabih ajeta i ona isprekidana slova na početku sura, jer nije poznat ajet čije je značenje skriveno ljudima izuzev ovih slova. Međutim, mi smo u prethodnim odjeljcima o tome govorili detaljno i naveli smo jedan od razloga zašto to mišljenje nije tačno.
Bilo kako bilo, budući da Kur’an negira da znanje te’vila nekih ajeta zna neko drugi osim Allaha, a nemamo ajeta čiji se te’vil ne zna, to jest, čije je značenje sasvim skriveno, kako kažu oni, -a kako isprekidana slova koja se nalaze na počecima sura nisu mutešabih ajeti... iz svih tih razloga potonji komentatori Kur’ana napustili su mišljenje starih komentatora.
II. Stav novijih komentatora Kur’ana glasi: te’vil je suprotnog značenja zahiru (vanjskom slovu Kur’ana) koje se namjerava reći samom vanjskom riječju. Prema tome, svaki ajet nema te’vila, već je te’vil ograničen samo na mutešabih ajete čije značenje ne zna niko drugi sem Allaha. To su oni ajeti koji svojim vanjskim slovom govore o tjelesnosti Boga, o dolasku, o zauzimanju prostora, o božijem zadovoljstvu, ljutnji, žalosti i drugim opisima koji se spominju uz Boga dž.š. Takođe, tu spadaju i ajeti koji svojim vanjskim slovom pripisuju grijeh Poslaniku i ostalim vjerovjesnicima –neka je božiji mir na njih-, a koji su čisti od grijeha.
Ovo mišljenje se proširilo tako da je izraz „te’vil“ postao kao neka druga činjenica i istina u značenju nasuprot „zahiru“.
Doista, te’vil Kur’anskih ajeta u apologetskim raspravama i dogmatskim svađama i znači doista samo to. Takođe, svođenje značenja ajeta na nešto suprotno zahiru (vanjskom značenju, vanjskoj riječi) oni (teolozi) su nazivali „te’vilom“ i to je tema koja je kružila u njihovim raspravama, mada nije takvo mišljenje bez protivrječja.[75]
Ovo mišljenje, usprkos svojoj velikoj poznatosti i raširenosti, nije tačno i ne može se primijeniti na Kur’anske ajete, jer:
1- Dva ajeta koje smo prenijeli u prethodnom odjeljku:
§ „čekaju li oni te’vil Knjige“
§ „ne, nego oni poriču prije nego temeljito saznaju šta ima u njemu, a još im nije došao ni te’vil njegov.“
jasno pokazuju da svi ajeti imaju te’vil i da se te’vil ne odnosi samo na mutešabih ajete, kako se čini iz gore njihovog navedenog stava.
2- Gore navedeni njihov stav smatra nužnim postojanje ajeta u Kur’anu čije je pravo značenje ljudima nejasno i osim Allaha niko ne zna značenje takvih ajeta. Ali sa ovakvim mišljenjem gdje je Kur’an predstavljen kao govor koji ne ukazuje na svoja značenja, ne može se staviti zajedno jasni Kur’anski poziv i izazov jezikoznancima u pogledu svojeg belageta (retoričnosti i ljepote izraza).
3- Na temelju takvog njihovog mišljenja ne bi onda bila dosljedna ni potpuna argumentacija Kur’ana časnoga!!! Tako prema tvrdnji iznešenoj u ajetu časnom:
„pa zašto oni ne razmisle o Kur’anu?! Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivriječnosti!“
Jedan od dokaza da Kur’an nije ljudski govor jeste i to da ne postoji značenjsko a ni intencijonalna razilaženja među ajetima –usprkos udaljenosti vremena njihovog objavljivanja i razlike u okolnostima njihovog objavljivanja! A što se prividno javlja proturječje među nekim ajetima i na prvi pogled, takvo proturječje se uklanja promišljanjem i razmatranjem tih ajeta.
Ako se pretpostavi da se veliki broj Kur’anskih ajeta koji su nazvani mutešabihat (nejasni) razlikuje i razilazi sa velikim brojem drugih ajeta nazvanim muhkemat (jasni), te ako ovo razilaženje među njima otklanjamo tako što tvrdimo da njihovo vanjsko značenje (zahir) nije namjeravano, a prava značenja koja su namjerena u tim ajetima zna samo Allah uzvišeni... ako, dakle, tako pretpostavimo, onda na taj način otklonjeno razilaženje ne pokazuje da Kur’an nije ljudski govor.
A tako isto će biti i ako otklanjamo ovo razilaženje među ajetima tako što mijenjamo vanjsko značenje svakog ajeta čiji je sadržaj oprečan ili sasvim kontradiktoran tzv. jasnim ajetima, te ako potom te ajete tumačimo (te’vil) –u značenju te’vila kako je kod potonjih komentatora Kur’ana- svodeći ih na značenje koje je suprotno njihovoj vanjskoj riječi.
4- Mi smatramo da uopšte nema dokaza da se pod te’vilom u ajetu gdje se govori o muhkemu (jasnom) i mutešabihu (nejasnom) /djelu/ Kur’ana ukazuje na značenje suprotno zahiru (vanjskom smislu, značenju Kur’ana), kao što se ni ne ukazuje na suprotno značenje u ajetima u kojima se spominje riječ „te’vil“. Tako na primjer, u kazivanju o Jusufu –neka je mir na njega i na sve božije vjerovjesnike- riječ te’vil izrečena je na tri mjesta[76] u značenju „tumačenja sna“.
Naime, jasno je da tumačenje snova nije suprotnog značenja samim snovima, nego je to vanjska istina koja se vidi u snu, u naročitom obliku. Tako je npr. Jusuf vidio počast od strane njegovog oca, njegove majke i njegove braće u obliku klanjanju sunca, mjeseca i zvijezda njemu. Vladar Egipta vidio je godine oskudice u obličju sedam mršavih krava koje su pojele sedam debelih krava.
Dvojica Jusufovih drugova iz tamnice vidjeli su razapinjenje i služenje vladaru u obliku nošenju hljeba na glavi koji jedu ptice i cijeđenja grožđa.
Tako imamo u kazivanju o Musau i Hidru, nakon što je Hidr probušio lađu, ubio dječaka i prezidao i uspravio zid, da se njemu Musa svaki put suprostavlja i raspravlja s njim, ali Hidr njemu navodi skrivenu tajnu koja počiva iza njegovih djela i to naziva „te’vilom“. A poznato je da je unutarnja bit i istina djela koja su se zbila posredstvom Hidra, te takođe istinsko pronicanje u njihovom odobravanju koje je poput duše (duha) već nazvano te’vilom. A „te’vil“ nije neko značenje koje je oprečno svome vanjskom smislu. Allah dž.š. kaže u vezi sa mjerenjem i vaganjem:
„Napunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru. To je bolje i te’vil je ljepši.“
Jasno je da Allah dž.š. ovdje pod te’vilom mjere i vage želi da kaže da je potrebno uspostaviti pravilno i posebno gospodarsko mjerilo kakvo se nalazi po pijaci u vezi sa kupovanjem, prodaje, prenošenja i tovaranja. Te’vil sa ovim značenjem nije suprotnog značenja zahiru mjerenju i vaganju, nego je to vanjska istina i „duh“ koji se uspostavio u mjerenju i vaganju i koji jača ili slabi u zavisnosti od toga da li je poslovanje pravilno ili je pak pravilnost poslovanja odsutna.
Allah dž.š. kaže na drugom mjestu:
„A ako su u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku... to je vama bolje i te’vil je ljepši.“
Jasno je da je namjera i značenje riječi „te’vil“ u ovome ajetu učvršćenje jedinstva i uspostavljanje duhovnih odnosa u društvu. A to je vanjska istina i nema suprotnog značenja Zahiru (suzbijanju neslaganju i vraćanju Poslaniku i Allahu, ako je do nesloge došlo).
Ovako isto je i sa drugim mjestima u časnom Kur’anu na kojima je navedena riječ „te’vil“, a ukupno je 16 takvih mjesta. Ni na jednom od tih mjesta nije moguće rabiti riječ te’vil u značenju „značenja koje su suprotna vanjskom tekstu“, nego je to drugo značenje koje je prikladno takođe riječju te’vil kako je navedeno u 7-om ajetu sure Ali Imran, a što ćemo da spomenemo u sljedećem odjeljku.
Stoga mi smatramo da ne postoji potreba za tumačenjem riječi „te’vil“ u tom spomenutom ajetu, kao nekom „značenju koje je suprotno vanjskom tekstu –vanjskom značenju“.
Ukratko rečeno, siže koji možemo izvesti iz ajeta u kojima je navedena riječ „te’vil“ –a takvih ajeta naprijed smo već nekoliko naveli- ukazuje da te’vil nije nešto što usljeđuje sa strane značenja koje se namjerava kazati doslovnim tekstom. Naime, jasno je da Jusufu san i njegovo tumačenje tekst sam ne objašnjava tako što bi ga doslovno tumačio.
Isto je i sa kazivanjem o Musau i Hidru –neka je božiji mir na obojicu njih-. Same riječi toga kazivanja ne upućuju na tumačenje koje je Hidr kasnije naveo Musau. Takođe dvije rječenicu u ajetu:
„Napunite mjeru kada mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru...“, ne upućuju doslovno na uspostavljanje naročitog pravednog gospodarstva, već je to te’vil koji služi za to što je navedeno.
Takođe i u ajetu:
„a ako se u nečem ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku...“, sam ovaj ajet doslovno ne upućuje na svoj te’vil, a taj te’vil je Islamsko jedinstvo.
I tako redom i drugim ajetima ukoliko bismo ih pomno proučili.
Naime, za neki san je tumačenje njegovo (te’vil njegov) vanjska istina koju snivaoci vide u posebnom obliku. U pripovijesti o Musau i Hidru, te’vil (tumačenje) Hidrovo jeste istina iz koje izranjaju njegova djela koja je uradio.
Isto tako je i u ajetu o pravilnom mjerenju na litru i kantar. Te’vil tog ajeta je opći interes koji izranja iz pravednog mjerenja. I ajet o tome da se treba vraćati Allahu i Njegovom Poslaniku, takođe je sličan ovom što smo spomenuli.
Te’vil svake stvari jeste vanjska istina koju pokazuje iz sebe ta stvar i samo tako ostvaruje te’vil. Po te’vilu, očitovatelj te’vila opstoji a i te’vil se očituje po svome očitovanju.
A takva ideja te’vila i postoji u časnome Kur’anu; jer ova Knjiga sveta svabdjeva se sa česmi ISTINA i ZNAČENJA gdje prestaje prostor materije i tjelesnosti, a to je najviša razina osjećanja i osjetilnog i prostranija je i od ukalupljenosti riječi i izraza što je posljedica našeg materijalnog života.
Ove istine i značenja se ne mogu izraziti određenim izrazima i riječima; one su naprosto skretanje pažnje čovječanstvu od svijeta nevidljivog na nužnost njihove pripreme za prisprijevanje u sreću posredstvom pridržavanja vanjskih istinskih dogmi vjerovanja i ispravnih ponašanja. A kada se čovjek preseli na onaj drugi svijet, tada se njemu pojave ove istine i značenja otkrivene. Eto, to je ono na šta upućuju ona dva ajeta iz sura A’raf i Junus koje smo naveli.
A na to upućuju takođe i Allahove riječi:
„Ha Mim. Tako mi Knjige jasne! Mi je objavljujemo kao Kur’an na arapskom jeziku, da biste razumijeli, a ona je u Glavnoj Knjizi, kod Nas, cijenjena i puna mudrosti!“
Kontekstualna povezanost ovih ajeta sa te’vilom u značenju kakvo smo mi spomenuli je očita i bez ikakve nejasnoće, napose zbog toga jer Allah dž.š. kaže: „da biste razumijeli“, a ne kaže: „da biste Kur’an razumijeli“, jer znanje te’vila je samo božije, kako se i tvrdi u ajetu o muhkemu i mutešabihu (gdje se kaže da njegov te’vil zna jedino Allah). Zbog toga kada ovaj ajet želi da spomene one koji skreću s pravog puta i koji slijede nerazgovetne mutešabih ajete, on takve ljude opisuje da teže razvratu, neredu i te’vilu, ali ih ne opisuje tako da su te’vil i našli!
Dakle, „te’vil“ je istina (ili istine) koja je precizno utvrđena u Glavnoj Knjizi (umul kitab) i te’vil ne zna niko drugi osim Allaha dž.š. pa je te’vil ono što se tiče svijeta onostranog.
Allah dž.š. kaže takođe u drugim ajetima:
„i kunem se časnom kada zvijezde gube,-
a to je da znate, zakletva velika,-
on je zaista Kur’an plemeniti,-
u Knjizi brižljivo čuvanoj, dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti,-
on je objava od Gospodara svjetova!“
Jasno se očituje iz ovih ajeta da u Kur’anu časnom postoje dvije razine (dva mekama). Razina koja je brižljivo čuvana od dodira i razina objave koju razumiju svi ljudi.
Dodatna korist kojom se možemo iz ovih ajeta okoristiti, a koju nismo našli u prethodno navedenim ajetima jeste izuzimanje koje je navedeno u Allahovim riječima: osim onih koji su čisti, a što upućuje da tamo postoje neki koji mogu da dohvate istine Kur’ana i njegov te’vil. Ova tvrdnja nije oprečna negiranju koje se iznosi u Allahovim riječima: „te’vil Kur’ana zna samo Allah!“, jer ako se ove dvije tvrdnje jedna uz drugu saobraze, iz njih proishodi kako međusobna nezavisnost tako i zavisnost i uzajamnost. To jest, iz ovih ajeta se saznaje nezavisnost Allahovog znanja ovih istina koje ne zna niko drugi osim „sa Allahovim dopuštenjem i Njegovom podukom –uzvišen je i velik On-„.
Znanje te’vila slično je, prema ovome što smo naveli, znanju onostranog svijeta koju je Allah zadržao za Sebe, što se vidi iz mnogih ajeta. Ima jedan ajet u kome se izuzimaju oni Allahovi odani robovi sa kojima je Allah zadovoljan, te se i za takve robove tvrdi da su u prilici da shvate znanje onostranog svijeta. To se ističe u Allahovim riječima:
„On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome osim onome kogo On za poslanika odabere...“
Iz cijeline svih riječi o znanju onostranog svijeta, izvodimo zaključak da je to znanje nezavisno i pripadno Allahu uzvišenom i da do tog znanja niko ne dolazi osim sa Allahovom dozvolom –uzvišen je i velik On-.
Dakle, čisti su oni koji dohvaćaju Kur’ansku istinu i stižu do nedokučivosti spoznaja Kur’ana, na što nas i uputuju ajeti koje smo citirali. A ako sve te ajete saobrazimo sa Allahovim riječima:
„Allah želi da od vas, o Poslanikova porodico (ehlul- bejt), grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti!“, a koje su navedene, kako to tvrde vjerodostojne predaje, u vezi prava Poslanikove časne porodice –neka je božiji mir na sve njih-, tada ćemo znati da su Poslanik i čeljad njegova oni koji su čisti i koji su znalci te’vila Kur’ana časnoga.
| Back |