| Next |
Nehdžul-belaga predstavlja skup govora i zapisa predvodnika bogobojaznih, Imama Alija a.s., i podijeljena je u tri dijela i to:
Pisac i sakupljač ovog djela bio je sejjid Razi, istaknuti učenjak iz četvrtog stoljeća po Hidžri. Njegova zasluga ogleda se u tome što je ove govore i pisane tragove sakupio iz različitih knjiga i selektirao ih, kao što je i sam rekao u uvodu Nehdžul-belage:
“I pored svega ovoga ja ne tvrdim da sam stekao uvid u sve govore Imama Alija i da nisam ništa propustio, kao što ne smatram dalekim od istine da je i ono što nije stiglo do nas više od onoga što jeste.”
Također i Mes'udi, koji je umro trinaest ili četrnaest godina prije rođenja sejjida Razija, kaže sljedeće u knjizi Murudžuz-zeheb:
“Govori Zapovjednika vjernika, koje citiraju hatibi i književnici, dosežu do brojke od četiri stotine i osamdeset.”
Prema tome, ono što je prenio sejjid Razi predstavlja polovinu hutbi Imama Alija. U svakom slučaju, ono što se može zaključiti iz ovoga govora jeste da ovo veliko djelo koje je potaklo hvalu svih iskrenih naučnika svijeta, muslimana i nemuslimana, ostavivši ih zapanjenim, predstavlja tek mali odraz njegovih zapisa, govora i misli.
Druga stvar koju treba dodati jeste da je ova knjiga, iako se već četrnaest stoljeća izučava na univerzitetima čovječnosti - podvrgnuta dubokim analizama - i pored toga što je dosada napisano tri stotine komentara i prijevoda na različitim jezicima, još uvijek nije shvaćena onako kako bi trebala biti. Razlozi koji su dali posebnu vrijednost ovoj knjizi kako kod muslimanskih učenjaka tako i kod nemuslimana jesu sljedeći:
Njegova sveobuhvatnost u vrlinama, što se očitava u njegovoj riječi, daje posebnu vrijednost Nehdžul-belagi. Ovom prilikom prenijet ćemo samo neke izjave muslimana i nemuslimana:
a) U vezi sa mnoštvom vrlina Imama Alija Hafiz, jedan od velikana ehli-Sunneta, kaže sljedeće:
“O Aliju se ne može govoriti. Međutim, ako bi trebalo ispuniti njegovo pravo, rekli bi da pretjerujem, a ako se to ne učini, bila bi učinjena nepravda prema njemu.”
Halil Nahvi, jedan drugi velikan ehli-Sunneta, kaže:
“Šta kazati o ličnosti čovjeka čije su vrline porekli prijatelji i neprijatelji; prijatelji iz straha, a neprijatelji zbog zavisti. I pored toga, svijet je ispunjen njegovim vrlinama.“
Ahmed ibn Hanbel o vrlinama Alija a.s. kaže:
“Vrline koje su spomenute o Aliju u predajama Poslanika s.a.v.s. ni za jednog od ashaba nisu tako prenesene”[1];
b) Znanje Imama Alija a.s.
U skladu s Poslanikovim predajama svih pravaca u Islamu Imam Ali označen je najučenijim u Sunnetu i u Kur'anu. Pisac Jenabiul-muvade u četrnaestom podjeljku 61. strane ove knjige prenosi:
Rekao je Poslanik s.a.v.s.:
“Najučeniji od mog umetUmmeta poslije mene jeste Ali ibn Ebi Talib”, ili kako je preneseno u Mustedrekus-sahihajn2 i Esedul-gabe3 Poslanik a.s. je rekao:
“Ja sam grad znanja, a Ali je njena kapija”
Isto je preneseno i od samog Imama Alija u knjizi Jenabiul-muvade:
“Zaista, Poslanik me je poučio hiljadu vrata znanja, a svaka od njih otvara drugih hiljadu vrata i sve tako hiljadu po hiljadu dok nisam naučio sve ono što je bilo i ono što će se desiti do Sudnjeg dana. Naučio sam razloge nedaća i razlučivanje istine od neistine.”
Također, on sam u jednom svom govoru kaže:
“Pitajte me prije nego što me izgubite jer, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, nećete me pitati ni o čemu, odsada pa do Sudnjeg dana, a da vas neću obavijestiti o tome.”4
Opsežnost i veličina znanja Imama Alija takva je da su to bezbroj puta priznali i nemuslimanski naučnici. Kršćanin po imenu Nosisijan rekao je:
“Kad bi se i danas Imam Ali, ovaj veliki i vješti govornik, popeo na mimber kufske džamije, vidjeli biste kako naučnici iz cijelog svijeta hrle da se okoriste.”5
U prilog tome da je znanje Imama Alija znanje časnoga Kur'ana navodimo sljedeće Poslanikove riječi: “Ali je s Kur'anom i Kur'an je s Alijem. Ovo dvoje nikad se neće odvajati sve dok ne dođu meni kod Kevsera.”6
Sam Imam Ali u sljedećem govoru iz Nehdžul-belage ukazuje na ovu zbilju:
“Gdje su oni koji su tvrdili da su duboko upućeni u znanje, mimo nas, lažući i čineći nepravdu nama, iako nas je Allah visoko uzdigao a njih ponizio, nas obdario a njima uskratio, nas uveo, a njih istjerao. S nama se traži Uputa, a sljepilo otklanja.”7
Nehdžul-belaga jedan je od odraza znanja Imama Alija a.s. koja:
a) otkriva njegovu ličnost i znanje,
b) predstavlja prozor ka značenjima i tajnama kur'anskog znanja.
Nehdžul-belaga predstavlja djelo koje, sa stanovišta retorike, stiliziranog izražavanja i rječitosti, zauzima vrhunsko mjesto u svijetu književnosti. Imam Ali o tome kaže:
“Mi smo predvodnici govorništva, drvo njegovo pustilo je u nama korijenje, a grane njegove nad nama su se nadvile.”
Ovom prilikom navest ćemo samo neke od izjava muslimana i nemuslimana u pogledu naše teme.
Mnogi naučnici islamskih pravaca – mu´tezilije, hanefije, šafije, hanbelije, malikije i dr., bili su upoznati s govorima Imama Alija. U svojim djelima iskazivali su svoju oduševljenost i navodili razloge nadmoćnosti njegova govora.
a) Džahiz, učenjak ehli-Sunneta, umro 255. god. po H., kaže:
b) “Ali ibn Ebi Talib, neka mu Allah oplemeni lice, poslije Poslanika s.a.v.s. bio je najučeniji, najrječitiji i najskromniji (...) i poslije Poslanika on je predvodnik svih Arapa govornika.”[2]
c) Allame Ibnul-Dževzi, umro 567. god. po H., kaže: “Gospodar je podario takvu moć govora Aliju kojom je uspio na jednom mjestu objediniti i slatkoću i slanoću, izmiješati ljepotu i retoriku (...) Velikane je primorao da priznaju svoju slabost, otišavši daleko ispred svih učesnika nadmetanja. Govori Alija, koji su prosvijetljeni svjetlom poslanstva, umove ostavljaju zadivljenim i zatečenim.”[3]
d) Muhamed ibn Talhe Šafei kaže:
“Elokvencija se pripisuje Aliju dok rječitost izvire iz njegova bića. Retorika se crpi iz njegovih riječi. Nauka me´ani i bejan blagodati su kao kad neko drag opstoji u njegovu biću.”[4]
Snaga Imama Alija u govorništvu bila je tolika da je i njegove neprijatelje primorala da mu to priznaju. Primjerice, kada je Mahkan ibn Ebi Mahkan napustio Alija a.s., otišavši Muaviji, želeći ga zadovoljiti, rekao je sljedeće:
“Dolazim ti od najnerječitije osobe.”
Ova njegova izjava bila je toliko smiješna i očigledna laž da je i najvećeg Alijevog neprijatelja stavila u njegovu odbranu. Muavija je rekao:
“Teško tebi, pripisuješ Aliju slabost govora. Kurejšije prije Alija nisu bili upoznati s elokvencijom. Ali je bio taj koji ih je tome poučio.”[5]
Šejh Muhammed Abduhu, vrhovni muftija u Egiptu, u svom komentaru Nehdžul-belage piše:
“Jasno je da je predvodnik vlasti razuma, rječitosti, junak stilistike i elokvencije Ali ibn Ebi Talib. Nehdžul-belaga predstavlja zbirku svih tehnika govora i ni jedan cilj od ciljeva govorništva iz nje nije izuzet.”
Ibn Ebil-Hadid, poznati učenjak ehli-suneta, nakon što biva zadivljen riječima Imama Alija, kaže:
“Ako bi se svi govornici i poznavaoci govorništva sakupili na jedno mjesto i tom prilikom im bili predočeni Alijevi govori, bilo bi dostojno da svi učine sedždu naspram tih riječi, kao što čine sedždu kod ajeta za sedždu.”[6]
Ali El-Džundi, dekan jednog fakulteta u Kairu, kaže:
“Čitanjem Nehdžul-belage jedna posebna vrsta muzike dodiruje dubinu ljudskih osjećaja. Sa stanovišta uređenosti i rime riječi, ovo djelo može se ubrojiti u pjesnička ostvarenja.”[7]
a) Kršćanski učenjak profesor Amin Nahli, u odgovoru osobi koja ga je zamolila da odabere sto izreka iz Nehdžul-belage, kaže:
“Kako da odaberem između stotine dragulja sto izreka, kad sam nemoćan samo jednu izabrati. Ovaj posao čini se kao odabiranje jednog rubina između mnoštva drugih. U svakom slučaju, ja sam uradio taj posao, dok su mi ruke oprezno prevrtale svijetleće rubine, a oči ostale zaslijepljene njihovom svjetlošću. Ne možeš vjerovati zbog zbunjenosti i začuđenosti prilikom odabira svake riječi koja me je obuhvatila s kakvom sam teškoćom izvlačio svaku rečenicu iz ovog rudnika rječitosti. Uzmi ovih sto izreka i znaj da su one zrake svjetlosti, rječitosti i stilistike.”[8]
b) Poznati kršćanski pisac i književnik George Jordac kaže:
“Da li ste se u historiji Istoka s nečim sličnim susreli kao što je Nehdžul-belaga? Nehdžul-belaga nudi znakove o misli, mašti i osjećajima i sve dok bude postojao čovjek i njegove misli, mašta i osjećaji, ona će sklapati vječni savez s izoštrenim osjećajem ljepote i književne umjetnosti... Nehdžul-belaga je predivan govor koji drugi ne dosežu. Dio je jedne objave! Neraskidiva je veza s temeljima ljudskog adaba; do te mjere doseže vrhunac da su u vezi s njom rekli: ‘Govor niži od riječi Božije, a viši od govora čovjeka’.”[9]
c) Poznati kršćanski pisac i pjesnik Bules Selame kaže: “Poznata knjiga Nehdžul-belaga jeste vječno djelo koje potječe čovjeka da se upozna s uzvišenim mislima Ali ibn Ebi Taliba. Nijedna knjiga nije viša od nje, osim Kur’ana.”[10]
Jedan od nedostataka vjerskog promišljanja jeste taj da, koliko se god bude udaljeniji od živućih tekućih vjerskih izvora, toliko raste i sklonost ka iskrivljenim interpretacijama svetih tekstova ili ezoterijskih poimanja - bilo da je to namjerno, zbog dokazivanja svojih ličnih sklonosti, ili nenamjerno, zbog nedostatka dovoljnog uvida i znanja o svetim tekstovima i učenjima. Također, ni islamski mislioci, koji su upoznati s kur’anskim ajetima - koje navode u svojim argumentacijama - nisu oslobođeni ove mahane. Štaviše, često se može vidjeti da i oni interpretiraju ajet potpuno suprotno njegovu spoljašnjem značenju i povodu njegove objave. Zbog ovoga i Imam Ali a.s. kaže Ibn Abbasu:
“Ne raspravljaj s njima pomoću Kur'ana, jer Kur'an nosi mnoga značenja. Ti ćeš reći svoje, a oni će reći svoje. Raspravljaj s njima pomoću hadisa (Sunneta), budući da oni ne mogu pronaći umaknuće od njega.”[11]
Jasno je da će se osoba koja se oslanja na kur'anske ajete zbog neprijateljstva koristiti nejasnim ajetima radi svojih ciljeva. S druge strane, mnogi jasni ajeti u većini slučajeva izrečeni su u obliku općenitog suda tako da ni sam Kur'an nije dovoljan u shvaćanju njegovih parcijalnih značenja.
Prema tome, ovdje se postavlja pitanje šta treba raditi da bi se shvatili ajeti u slučajevima kada je moguća njihova različita interpretacija, ili su izrečeni u obliku općeg suda? Da bismo razumjeli ovu grupu ajeta, treba se obratiti utvrđenom i vjerodostojnom Sunnetu, jer Sunnet nije podležan te’vilu, i ako jest, to su rijetki slučajevi. Drugim riječima, iako je Časni Kur'an neizmijenjena Knjiga, mnoštvo je različitih shvatanja i tumačenja podređeno ličnim sklonostima čiju vjerodostojnost dokida utvrđeni Sunnet.
Nehdžul-belaga je jedan od najvažnijih vjerodostojnih izvora takvog Sunneta, jer je:
1. Imam Ali a.s. od samog početka pa do kraja bio je svjedok spuštanja Objave, kao što je i sam rekao na jednom mjestu:
“Čuo sam naricanje kada se Objava spuštala Poslaniku, i pitah Poslanika: ‘O Božiji Poslaniče, kakvo je ovo naricanje?’ Reče: ‘Ovo je Iblis, koji je ostao bez nade da će biti obožavan. Zaista, ti čuješ ono što ja čujem i vidiš ono što ja vidim, osim što ti nisi donosilac vijesti; međutim, ti si moj opunomoćenik i ti si u velikom dobru.’”
Ovakav oblik bliskosti nije prenesen ni za jednog od poslanikovih ashaba. Zapovjednik vjernika a.s. na drugom mjestu kaže:
“Pitajte me o Kur'anu da bih vam rekao u vezi s kojom su osobom spušteni ajeti i u kojem vremenu.”
Ova predaja (rivajet) sama po sebi ukazuje na veliku bliskost Imama Alija s Poslanikom;
2. Shodno onom što je preneseno od učenjaka svih islamskih mezheba, Ali a.s. bio je najučeniji ashab u kur'anskim naukama, kao što smo i prenijeli neke od izjava u raspravi o znanju Imama Alija. Rekao je Poslanik s.a.v.a.:
“Ali je s Kur'anom i Kur'an je s Alijem.”
Ali a.s. u jednoj od svojih hutbi rekao je:
“Gdje su oni koji misle da su duboko upućeni u znanje?”
Pored ovih predaja, i učenjaci kao što su Ibn Atije, Bedruddin i Sujuti, slažu se u tome da je Ali ibn Ebi Talib predvodnik svih mufesira (tumača Kur'ana), dok je Ibn Abbas, od kojeg su drugi učili Kur'an, sam bio učenik Imama Alija.
Ukratko, jedan od faktora, koji pridaju važnost i vrijednost Nehdžul-belagi, pored svih drugih osobenosti, jeste to što je ona siguran izvor za tumačenje mnogih ajeta i njihovih značenja.
Četvrta osobina Nehdžul-belage, koja daje posebnu vrijednost ovoj knjizi zbog koje su je i nazvali sestrom Kur'ana, jeste njena sveobuhvatnost, raznovrsnost i bogatstvo tema. Nema sumnje, da onda kada je Poslanik s.a.v.a. sebe uporedio sa gradom znanja, a Imama Alija a.s. s njegovom kapijom, to je bilo u značenju da ljudi trebaju da se okoriste poslanikovim znanjem koje je obuhvatalo znanje Kur'ana i Sunneta, a nakon njegove smrti znanjem Alija a.s. Shodno tome, ovo značenje trebalo se manifestirati u društvu poslije njegova preseljenja. Također, nema sumnje da znanje Imama Alija, i pored toga što se treba manifestirati u društvu, treba biti takvo da njegovi savremenici, kako učenjaci tako i običan puk, budu zadovoljeni i da se okoriste njime poslije njegovog poznatog poziva upućenog svima:
“Pitajte me prije nego što me izgubite!”
Jer u suprotnom, svako bi mogao izazvati narod ovakvim pozivom, a sigurno je da učenjaci u svim vremenima ovakav izazov, sa mnoštvom različitih pitanja, ne bi prošli olahko.
S druge strane, vidimo da su neki ljudi postali poznati kao naučnici, pišući mnoga djela, bilo da su iznosili svoja mišljenja o pitanjima ekonomije, politike, psihologije, sociologije i drugih nauka, ili u najmanju ruku samo nekih od njih. Sigurno je da su u nekim temama bili upućeniji i jači, a u drugim slabiji. I pored toga, malo je knjiga koje su pokušale odgovoriti na sve potrebe čovjeka i društva.
Ova izvanredna osobina može se naći samo u nebeskim knjigama, čiji je savršeni primjer neiskrivljeni Kur'an, ili u Sunnetu Poslanikovu, čije znanje, također, obuhvata i znanje Kur'ana. Međutim, Imam Ali, čije se srce napojilo s čistog izvora znanja Poslanikova i Kur'ana, uspio je to znanje, i pored sve njegove raznovrsnosti, prezentirati u svojim govorima. Upravo zbog ovoga Nehdžul-belaga objedinjuje takvu sveobuhvatnost da muslimani, poslije Kur'ana, ne mogu naći knjigu takvih odlika.
Ø Govori u Nehdžul-belagi takve su izrazite stilistike da su natjerali najveće književnike arapskog jezika, bilo da su muslimani ili nemuslimani, prijatelji ili neprijatelji, na izraze divljenja.
Ø Pitanja filozofije takva su da izgledaju kao da govori veći filozof i od samog Ibn Sine.
Ø Irfanski su govori takvi; misliš da ih izgovara istaknutiji gnostik od Mevlane ili Ibn Arebija.
Ø Epski i ratni govori takvi su kao da su izišli iz usta vječnog borca za slobodu.
Ø Njegovi moralni savjeti i mudrosti dati su kao govor jednog zahida koji je potpuno napustio svijet.
Ø Njegova politička pisma još uvijek zadivljuju političare. Zašto da ne, kada su najbolja pravila upravljanja društvom i politike rečena najljepšim stilom.
Ø Fakihi istražuju pitanja Božijeg zakona.
Ø Psiholozi izvlače svoje koristi iz nje.
Ø Ekonomisti principe predočene u njoj prihvataju kao svoje glavne smjernice.
Ø Teolozi traže u njoj tumačenje objave.
Ø Sociolozi istražuju uzroke i principe spoznaje društva.
Ukratko, od istaknutih odlika Nehdžul-belage, s kojom se suočavaju svi njeni čitaoci u prvim trenucima, jeste njena sveobuhvatnost i neobična raznolikost do te mjere da čovjek ne može vjerovati da jedna ličnost može sve ove izmjerene lijepe i precizne govore sakupiti u različitim temama; nekada čak i u potpuno oprečnim. Sigurno je da ovako nešto nije bilo moguće drugima do Imamu Aliju, čije je srce riznica Božijih tajni i more znanja.
Sada, da bismo bolje stekli uvid u sveobuhvatnost Nehdžul-belage, ukazat ćemo na općenite smjernice tema kojima se Nehdžul-belaga bavi. Iako je ovaj posao obavljen u nekoliko specijaliziranih knjiga i tom prilikom izbrojano desetine hiljada tema, njene općenite smjernice mogu se ukratko prikazati na sljedeći način:
1) Teologija,
a) Tevhid i atributi Božiji; Božije znanje, mudrost i moć; meleci; određenje itd.,
b) Poslanstvo i objava; poslanici, imamet i hilafet,
c) Proživljenje, kaburski azab, posljednje vrijeme (ahiri zeman), rog, sirat, obračun, Džehennem i Džennet,
d) Stvaranje čovjeka, usavršavanje čovjeka, nagoni i fitret, ruh, šejtan, edžel, smrt,
2) Kur’an i kur’anska naučavanja; razumijevanje i tumačenje ajeta,
3) Savjeti i mudrosti kao i moralne osobine: strpljenje, hrabrost, bogobojaznost, čednost, postojanost, uzvišene ambicije, volja, promišljanje i prihvatanje pouke, sloboda, oćenje nefsa, pokuđenost srdžbe, zabrana hvaljenja, oholjenje, laž, nepravda, dvoličnost i dr.,
4) Pitanja kelama, razuma i filozofije,
5) Rasprave irfana i osvjedočenja; o srcu, duhovnom putovanju, sjećanju na Boga, duhovnosti, pokajanju, traženju oprosta i dovi,
6) O pitanjima vjerskih propisa kao što su namaz, post, hadždž, džihad, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, zekat, kamata, zelenaštvo, nedozvoljeni imetak, krađa, sadaka, kazna, ubistvo, propisi rata, nasljedstvo, svjedočenje, propisi za žene i dr.,
7) O filozofiji i povodima propisa,
8) Pitanja politike, a posebno o njegovoj ličnoj politici upravljanja društvom, svode se na onu iskrenu politiku bez prljavih prevara, to je bio metod od kojeg nije bio spreman ni po koju cijenu odustati,
9) Pitanja društva: smutnje u društvu, njeni uzroci i učinci; jedinstvo i razjedinjenost, i njhovi učinci; dostojanstvo i snaga društva; poniženje i podjarmljenost društva; osnovni principi pravednosti i jednakosti; društvena pitanja svojstvena njegovu vremenu,
10) Pitanja prava: uzajamna prava vladara i podanika i druga različita prava koja postoje u društvu,
11) Pitanja vojske: džihad i ratni principi,
12) O znanju i njegovoj važnosti,
13) Pitanja prirodnih nauka: o stvaranju bića, biljki, nebeskih tijela; minerali i sl.,
14) O životopisu Poslanika s.a.v.a.,
15) O vijestima u budućnosti koje je prenio od Poslanika s.a.v.a., kao što su budućnost Basre, Kufe, o smutnji Zendž, diktatorstvu Abdul-Melika, Hadždžadža i svršetku Emevija.
U svakom slučaju, iako su navedene teme opće smjernice Nehdžul-belage, sve njene vrijedne teme ne mogu se ograničiti samo na njih. Zbog toga još uvijek istraživači čine napore da razvrstaju iz tekstova sve suptilinije teme kojima se bavi Nehdžul-belaga.
Jedna od istaknutih osobina Nehdžul-belage jeste da mnoge od njenih tema prednjače u razumijevanju svog vremena. U našem vremenu, kada protječe trinaest i po stoljeća otkada su izrečeni govori i napisana pisma, još uvijek, kao i u svakom vremenu, učenjaci, govornici i komentatori obraćaju se Nehdžul-belagi i zadubljuju se u nju.
Međutim, u svakom tom vremenu samo dijelovi njenih učenja uzimani su u obzir, kao što se, recimo, u jednom vremenu obrađivala stilistika i ljepota govora Nehdžul-belage, što su govornici obilato koristili u svojim govorima. U nekim vremenima ko je god htio govoriti o njoj, ukazivao bi na njene irfanske i isposničke govore.
U tim vremenima nije bilo prostora da se govori o drugim aspektima Nehdžul-belage, kao što ni razmišljanja naučnika nisu išla u skladu s tim, sve dok se u posljednje vrijeme nisu pojavile društvene promjene i jedna skupina sociologa-mislilaca s novim razmišljanjima. Oni su, obraćajući se Nehdžul-belagi, otkrivali nove činjenice, kao što je pismo Imama Alija Maliku Aštaru, kojeg su kroz stoljeća naučnici iščitavali i samo prolazili pored njega. Međutim, u novije vrijeme oni su ovo pismo sa svojim novim pogledima podvrgli detaljnijem razmatranju i izvukli nove suptilnije zaključke.
Drugim riječima, poimanje i razumijevanje naučnika u svakom vremenu imalo je svoj određeni kapacitet kojim nisu mogli razumjeti sva pitanja Nehdžul-belage. Protjecanjem vremena, moć razumijevanja naučnika također raste, a time i njihovo okorišćavanje samim govorima Zapovjednika vjernih – Imama Alija a.s.
Halil Džubran, arapski kršćanin, istaknuti je pisac i pjesnik. Njegova brojna djela na dvama jezicima, arapskom i engleskom, u svojoj su vrsti bila predmetom mnogih priznanja i pohvala. Džubran o Imamu Aliju kaže sljedeće:
“Ja ne dokučujem tajnu svijeta - zašto su neke ličnosti toliko ispred svog vremena. Po mom uvjerenju Ali ibn Ebi Talib nije bio onog vremena. Ali se rodio ispred svog vremena. Po mom uvjerenju Ali ibn Ebi Talib prva je osoba od Arapa, koja je uvijek bila u harmoniji s Univerzalnom dušom svijeta. On bijaše čovjek koji je noći bdio s Univerzalnom dušom svijeta.”
Ukratko, kao što je preneseno u predajama, sura Ihlas ima tajni koje će otkriti mudraci posljednjeg vremena ili je, ustvari, ona i objavljena radi njih. Nehdžul-belaga, također, posjeduje mnoge tajne koje su se nama neke tek u posljednjim desetljećima otkrile, dok će se neke druge tek u budućnosti razriješiti. Ova osobina Nehdžul-belage bila je uzrokom da je kroz sva vremena, kako za muslimana tako i za nemuslimana, bila svježa i imala je nešto novo ponuditi. Ovo je vrijednost koja je uzdiže iznad svih ljudskih napisanih djela.
Jedna od istaknutih vrijednosti Nehdžul-belage jeste njena usklađenost s ljudskim potrebama, problemima i njenim rješenjima u svim ljudskim društvima kroz sva vremena. Imam Ali a.s., kao što je rečeno, poznaje čovjeka i njegovo stvaranje i pored svih njegovih kompleksnosti. U skladu s tim, Imam Ali poznaje:
1) sve materijalne i duhovne potrebe čovjeka za dostizanja njegove potpune sreće i savršenstva;
2) sve nedostatke u razvoju i usavršavanju čovjeka;
3) sve načine liječenja njegovih bolesti, kao i puteve uklanjanja nedostataka.
Prema tome, govori Imama Alija u stalnom su kontaktu sa zdravim fitretima i u skladu s njima te su s preporukama i ukazivanjem puteva liječenja i očišćenja duše. S obzirom na to da je fitret ljudi od prvog čovjeka do čovjeka današnjice jednak, tako je i ova knjiga još uvijek liječnik duša.
Imam Ali a.s. u 192. govoru na sljedeći način govori o sredstvima dostizanja savršenstva i nedostacima čovječnosti:
“On (bogobojazni) blagost prožima znanjem, a riječ djelom. Ti vidiš da su nadanja njegova blizu, posrtaji rijetki, srce skrušeno, duša zadovoljna, obrok jednostavan, vjera sigurna, strast umrtvljena i srdžba savladana. Od njega se očekuje samo dobro i od njega se ne treba bojati zla. Čak, ako bi se zatekao među onima koji su zaboravni, ubrajao bi se u one koji se sjećaju. Ako je među onima koji se sjećaju, ne ubraja se u one koji su zaboravni. Oprašta onome koji je bio nepravedan prema njemu. Daje onome ko njemu uskraćuje. Obilazi onoga koji njega ne obilazi. Govor ružan daleko je od njega, a njegova je riječ blaga, zlo njegovo ne postoji, vrlina je njegova prisutna, dobro njegovo dolazi, zlo njegovo odlazi. Dostojanstven je tokom nevolja, strpljiv u nedaćama, zahvalan u udobnosti. Ne čini nepravdu nad onima koje ne voli i ne čini grijeh radi onoga kojeg voli. Prihvaća istinu prije nego što mu je donesen dokaz. Ne upropašćuje ono što mu je dato na čuvanje i ne zaboravlja ono čime se opominje. Druge ne naziva imenima pogrdnim. Ne nanosi štetu susjedu. Ne raduje se nesreći tuđoj. Ne sudjeluje u krivom i ne napušta pravo.”
Također, u jednom svom drugom govoru na sljedeći način poučava nas nedostacima usavršavanja i razvoja:
“U čovjeku ima komad mesa koji je prionuo uz njega žilom i najzačudniji je dio u njemu. To je srce. Ono ima spremnicu mudrosti i ono što je tome oprečno. Tako, ako ono vidi zraku nade, žudnja ga ponižava, a kada žudnja uzavrije, pohlepa ga razara. Ako ga razočaranje nadvlada, tuga golema njega ubija. Ako se srdžba u njemu diže, ljutnja se silna razvije. Ako je ushićeno zadovoljstvom, zaboravlja biti oprezno. Ako ga strah obuzme, strijepnja ga potpuno zaokupi. Ako se posvuda mir rasprostre, nemarno postaje. Ako zadobije obilje imetka, imućnost ga tlačiteljem učini. Ako ga nevolja zadesi, nestrpljenje ga obuzme. Ako ga nagrize oskudica, klonulost ga snađe. Ako ga glad napada, slabost čini da malaksa. Ako pretjera u sitosti, težina ga trbuha muči. Tako, pomanjkanje svako štetno mu je i pretjerivanje razara ga.”[12]
| Next |