Zaključak. Onaj koji pripisuje Bogu (dunjalučke) osobine, nije Ga ni spoznao. Imam Ali a.s. otvarajući ovu hutbu, počeo je od jedne niže tačke uspinjući se postupno u potvrđivanju vjerskih na­čela, pokazujući razine vjero­vanja,  i došavši do vrhunca on bi se ponovo vratio na početnu tačku.

Postavlja se pitanje zašto se koriste izrazi: Onaj Koji vidi, Onaj Koji čuje? Vidimo u Kur’anu i Sunnetu, a i sam Imam Ali vjeruje i potvrđuje, da su atributi Božiji kvalitativno neograničeni. Na kraju je rekao da je vrhunac spoznaje ne pripisivati Bogu atribute?

Na svim mjestima gdje mi Bogu pripisujemo svojstva to činimo upoređivanjem Boga i stvorenog, tj. onoga što mi percipi­ramo od svojstava u spoljnom svi­jetu. Naprimjer, ako neko po­miluje dijete, mi iz toga razumi­jevamo da taj čovjek ispoljava milost prema tom djetetu, te na osnovu toga poimamo kako je i Bog milostiv prema nama.

Važno je naglasiti da ova svojstva koja pripisujemo Bogu pred­stavljaju rezultat našeg poimanja; mi smo ih stvorili i upoređivan­jem toga s Bogom, Njemu smo to pripisali. Nemoguće je da mi imamo neke druge percepcije osim ovih oblika percepcije. Bog je jedna Zbilja, ništa više. Poslanici koji su dolazili da prenesu Božiju poruku bili su dužni da zbilje, koje su nam trebali prenijeti, objasne na nivou našeg razumijevanja i na način kako mi stvari poimamo. Kada Imam Ali a.s. na početku spominje svojstva i govori da su ona beskonačna, on podrazumijeva način na koji mi shvatamo. Ako kažemo da je Allah moćan, onda treba da znamo da je cijela Njegova zbilja (zāt) moćna, a ako za Njega kažemo da je milostiv, onda trebamo razumjeti da je cijela Njegova zbilja takva.

Njegova svojstva sama su zbilja (Zât) Njegova.

Cjelovitost spoznaje Uzvišenoga Gospodara ogleda se u tome da se On posvjedoči. Gdje god da čovjek pogleda, treba vidjeti svoga Go­spodara.

Sadi kazuje:

“Svaki pojedinačni list na Ovome svijetu koji postoji ustvari je jedna knjiga svjedočanstava moći Božijeg pris­ustva.”

Imam Ali a.s. rekao je:

“Čudim se ljudima koji sumnjaju u Uz­višenoga Gospodara, a vidjeli su stvaranje.”

On nam želi dati do znanja da nas svaka pojedinačna stvar na Ovom svijetu, ukoliko je po­gledamo, može dovesti do Gospodara. Kako, i pored toga što svaka stvar ukazuje na to da postoji Gospo­dar, postoje ljudi koji sumnjaju u postojanje Gospodara? Odgovor možemo naći u hadisu Božijeg Poslanika s.a.v.a., u kojem se kaže da se svako dijete rodi čistog fitreta, a roditelji su ti koji ga učine jevrejom, kršćaninom ili idolopoklonikom. Ovo se ne mora od­nositi samo na biološke ro­ditelje, već je naše tijelo, na neki način, otac i majka našoj duši. Naprimjer, naše tijelo posjeduje širok spektar sposobnosti i ukoliko te spo­sobnosti ne budu razvijene na uravnotežen način, mogu izazvati poremećaje u našoj duši.

Čovjek ima u sebi moć srdžbe, strastvenu moć, prohtjeve, pored onih nagona koji se nalaze u njegovu fitretu, i ukoliko se spomenutim moćima ne udovolji na podjednak i uravnotežen način, dove­den je u pitanje naš fitret i ruh. Pogledajmo hranu koja ima različita djelovanja; ukoliko se čovjek posveti samo jednoj vrsti hrane, npr., jakim začinima koji izazivaju jači temperament, on će imati steći usmjerenje, a ostalo će biti zanemareno. Fitretu je prirođena znatiželja za pitanja u vezi s njegovim Gospodarom, ali koliko će se to ispoljiti ovisi o načinu na koji naše kompletno tijelo (biće) bude djelovalo na njega.

U hutbi Imam Ali kaže:

“Savršenost priznavanja Njega jeste svjedočenje Njega. Savršenost svjedočenja Njega jeste vjerovanje u Jednoću Nje­govu.”

Ukoliko usporedimo ovu rečenicu s prethodnom, vidjet ćemo da su one povezane silo­gizmom. Silogizam mora imati najmanje dvije premise, prvu i drugu, da bismo došli do jednog zaključka. Prva premisa bila bi da je potpuna spoznaja Gospodara značila priznavanje Njega. Druga je premisa potpuna potvrda Uzvišenoga Gospodara. Iz ovih dviju premisa dolazimo do rezultata da je pot­puna spoznaja Gospodara smatrati Ga Jednim.

Šta bi ovo značilo? Čovjek koji potvrđuje Biće Uzvišenoga Gospodara jasno je da u sebi posjeduje jednu vrstu spoznaje, ali, ako ova potvrda ne rezultira time da je On Jedan, jasno je da mu je ta spoznaja nepotpuna. Zbog čega je ta spoznaja nepotpuna? Ako pretpostavimo da imamo najmanje dva božanstva, onda bi uvijek jedan imao neke privilegije i odlike nad onim drugim; ukoliko bi obojica imali iste privilegije, to više ne bi bila dvojica nego jedan. Naprimjer, onaj bog koji nešto nema, ima potrebu za tim, a isto tako i onaj drugi, što nas dovodi do rezultata da su oni neka božan­stva koja imaju potrebu za nečim, a sama riječ Bog znači da On nema nikakve potrebe. Druga stvar na koju aludira ova dualnost jeste da oba božanstva učestvuju u stvaranju i nadopunjavanju Ovoga svijeta što završava modelom nekoga složenog boga. Prema tome, prijeko je potrebno, da bi čovjekova spoznaja bila potpuna, Boga smatrati Jednim.

Hutba se nastavlja:

“Savršenost vjerovanja u Jednoću Njegovu jeste iskrenost prema Njemu.”

Nekada se dešava da onaj zaključak do kojeg smo došli iz prvvih premisa nastavimo s sljedećom premisom i kažemo da je C=D. Vidjet ćemo da je ona početna tačka našeg prvog silogizma jednaka posljednjoj tački naše nove, druge premise (A=D). U logici ovaj silogizam nazivaju složenim silo­gizmom.

Imam Ali a.s. u svojem obraćanju upotrebio je ovaj složeni si­logizam iz kojeg dolazimo do konstantacije da je savršenost spoznaje isk­renost.

Šta znači rečenica da savršenost vjerovanja u Jednoću Njegovu jeste iskrenost prema Njemu? Ova rečenica aludira na apsolutni tevhid (vjerovanje u Božiju jednoću). Arif stiže do potpunog tevhida kada sve zaboravi tako da osim Boga nikog ne vidi. Kada pobožnjak, pored toga što Boga vidi Jednim, uvidi da je još nešto u njemu preostalo, on to vidi kao pritajeni širk (mnogoboštvo).

Arifi kažu da, ukoliko u čovjekovu srcu bude i koliko trun jedan prisutno nešto drugo osim Boga, taj je čovjek bolestan. Ako čovjek pored Boga ništa drugo ne vidi osim sebe, opet nije spre­man za taj krajnji i potpuni ihlas (iskrenost). Hadis kaže:

“Srce je hram Božiji i u njega ne nastanjuj nikog drugog osim Boga!”

Hutba se nastavlja:

“Savršenost iskrenosti prema Njemu jeste odricati Mu svo­jstva.”

Vrhunac spoznaje Boga jeste negiranje u pripisivanju Bogu svojstava i atributa (A=E), što znači da se moramo odreći pripisivanja svojstava (sifata) Bogu? Objašnjenje je u nastavku hutbe, gdje Imam Ali kaže:

“Budući da je svako svojstvo dokaz da je ono različito od onoga čemu je pripisano, sve ono čemu je nešto pripisano, različito je od svojstva.”

Sve ono što se opisuje svjedoči da je drugačije od onoga čime se opisuje: Npr. Bog i Moćan. Ukoliko kažemo da je Bog Onaj koji pos­jeduje moć, to je netačna konstatacija. Kada bismo rekli: O Bože, O Milostivi, O Ti Koji sve znaš – isto bismo pogriješili. Dakle kada upotrijebimo sintagmu: Milostivi Bog, to je nešto kon­vencionalno (naših ruku produkt) čime izražavamo svoja shvatanja na jedini način na koji mi možemo opisati Boga. Međutim mi moramo ove konvencionalne opise, ko­jima smo skloni, ukoliko želimo zbiljsko shvatanje Stvoritelja, odbaciti na stranu i shvati Boga kao Jedno biće, koje je u isto vrijeme i Bog i Moćni i Milos­tivi. Ko to shvati drugačije on ne može stići do potpune spoznaje.

---

[1] Sujuti: Tarih hulefa, str. 187.

2 Isto, tom III, str. 136.

3 Isto, tom IV, str.22.

4 Ibn-Šehr Ašub: Munakib, tom II, str. 39.

5 Prijevod Nehdžul-belage, Allame Šahrestani, str. 60.

6 Musned Ahmed, tom V, str. 30; Nujabil-muvade, dio 20., str. 90; Mustedrek Hakim, tom III, str. 134.

7 Nehdžul-belaga, govor 143.

2 El-bejan vet-tebjin, tom I.

[3] Tazkiretul-havas.

[4] Matalibul-soal, tom I, str. 137.

[5] Nehdžul-belaga, Allame Tostari, tom. I, str. 33.; Proputovanje kroz Nehdžul-belagu, Šehid Mutahari, str. 19.

[6] Nehdžul-belaga, tom I, str. 32.

[7] Uvod knjige Ali ibn Ebi Talib, pjesma i mudrost.

[8] O Nehdžul-belagi, prijevod Allame Šehrestanija, str. 57.

[9] George Jordac: Imam Ali, glas ljudske pravde

[10] Uvod prijevoda Nehdžul-belage na engleski jezik, štampano u Pakistanu.

[11] Nehdžul-belaga, uputa 77.

[12] Nehdžul-belaga, 108. kratka izreka.

[13] Šerh Ibn Ebil-Hadid, tom I, str. 205.

[14] Sejjid Hibetullah Šehrestani: O Nehdžul-belagi, prijevod Abas Mirza Ahri, str. 87.

[15] Mes’udi: Murudžuz-zeheb, III tom, str. 419.

[16] Ibn Dževzi: Tezkiretul-havas, str. 138.

[17] Ibn Hadžer Askalani: El-Isabe, III tom, str. 111.

[18] Ibn Šu’be: Tuhaful-‘ukul, str. 43.

[19] Ibn Ebil-Hadid: Šerh Nehdžul-belage, uvod.

[20] Nauka Usuli fikh jeste nauka u kojoj se raspravlja o principima, pravilima i mjerilima koji imaju značajnu ulogu pri izvođenju šerijatskih propisa. Drugim riječima, skup pravila, zakonitosti i metoda koji čine mogućim izvođenje partikularnih propisa iz fikhskih izvora.

[21] Govor 205.

[22] Govor 134.

Back