| Next |
Stazu rječitosti možemo podjeliti po temama. U prvoj hutbi Imam Ali a.s. počinje sa zahvalom Uzvišenom Gospodaru, zatim ukazuje na načine i stepene spoznaje Boga te ukazuje na osnovne i temeljne uvjete bez kojih ne bi bilo moguće spoznati Uzvišenoga Gospodara. Čovjek koji se trudi spoznati Boga, dok ne postigne ove stepene i razine, neće Ga spozati onako kako Ga treba spoznati.
Došli smo do tačke kada Imam Ali a.s. govori u vezi sa stvaranjem. Hutba glasi:
“On je stvaranje pokrenuo sasvim iz početka i započeo ga posve izvorno, bez promišljanja, bez korišćenja bilo kakvog pokusa, bez uvođenja pokreta ikakva, bez iskušavanja nakane ikakve koja bi Ga omela.”
Ove riječi početak i izvorno na arapskom jeziku ukazuju na činjenicu da prije toga stvaranja nije bilo nikakvog opitnog modela stvaranja. Početak znači da je to stvaranje baš od početka, da ništa prije toga nije bilo. Moguće je da je ovo što je stvoreno jedinstveno, ali ne znači da prije toga nije bilo nečeg drugog stvorenog, to znači da je ovo stvaranje jedinstveno i neponovljivo. Izvorno znači da prije toga nije bilo ni spomena o bilo kakvom sličnom stvaranju. Ovo je lingvističko značenje, a da li je Imam Ali a.s. baš to mislio, ne možemo znati.
Iz ovih riječi shvatamo da Imam Ali a.s. hoće ukazati da ovakvo šta prije nije postojalo. Nema sumnje u to da je to Božije djelo i da prije toga takvo šta nije postojalo i On je to uradio bez prethodnog promišljanja kako će to učiniti. Ovdje su istaknute četiri posebnosti bez kojih čovjek, ukoliko želi činiti, ne može ništa uraditi. Ukoliko želi činiti, valja mu promisliti. Šta je to činjenje? Misao je umna akcija, poređenje dosadašnjih činjenica koje su nam poznate da bismo mogli otkriti nešto novo što dosada nije poznato. Osnova razmišljanja jeste osvijetliti ono što nam je nepoznato, a Uzvišenom nije ništa nepoznato. Zašto, onda, razmišljati? Razmišljanje je čovjekova karakteristika, a ne Božija. Druga čovjekova karakteristika jeste iskustvo. Iskustvo je gomilanje znanja. Uzvišeni Gospodar je Apsolutno Biće i kod Njega nema potrebe za iskustvom. Treća karakteristika jeste pokret jer bez njega nema promjene. Bit Božija daleko je od bilo kakve primjese tjelesnosti koja bi neizbježno zahtijevala pokret. Četvrta karakteristika predstavlja ambiciju koja će ga potaći da nešto učini. Bog ne posjeduje nefsanske prohtjeve pa ni ambicije. Predstavljajući ove opise, Imam Ali a.s. govori nam da je sve ovo Uzvišeni stvorio bez promišljanja i korišćenja ikakvog iskustva, bez pokreta i ambicija.
“On je svim stvarima dodijelio vremena njihova.”
Na samom početku stvaranja Uzvišeni zna gdje će sve biti i koliko će biti. Znanje o ovom stvaranju i svim dešavanjima u njemu, od početka do kraja, zapisano je i čuva se u Levhi-Mahfuzu. Neko ko treba doći i otići neće to učiniti prije vremena nego što treba. Kur’an kaže:
Svaki narod ima svoj kraj i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.[1]
Čovjek treba ostvariti vjeru u ovo znanje i onaj koji je ostvario ovo znanje u njemu se ne može naći ni trun jedan brige. Nastavlja se hutba:
“Sastavio je različitosti njihove.”
Ovdje se ukazuje na jedno od najbitinijih obilježja stvorenoga. Na Ovom svijetu svjedoci smo stvari koje su sastavljene od dviju ili više različitih komponenti, različite prirode i težnji, ali je Uzvišeni među njima napravio jednu vezu i učinio ih jednim bićem. Jedno od takvih bića jeste i čovjek, koji sadržava duhovnu komponentu, koja je integrirana sa njegovom materijalnom komponentom.
U mikrokosmosu koji se zove čovjek imamo bezbroj tih začudnih kombinacija i primjera. Čovjek, dok ne napravi spoj svih tih različitosti, ne može postati savršenim. Vidimo da je kod nekih ljudi prioritet dat samo strastima, kod nekih samo stidu, srdžbi itd., a to je samo pokazatelj slabosti da se napravi uravnotežen spoj i da se njime upravlja. Imama Alija toliko boli srce za jednim djetetom koje je ostalo bez roditelja, ali ga pogodi i vijest da je jednoj Jevrejki neprijatelj skinuo zlatnu halfalu s noge. Osim toga, kada je na bojištu gdje treba pokazati hrabrost, gdje upravo taj oreol hrabrosti uništava neprijatelja – on time samo pokazauje kako je na najbolji način uspio povezati svoje nutarnje suprotstavljene potencijale u najbolju kombinaciju i stići do razine savršenog čovjeka (El-insanul-kamil). Hazreti Ali a.s. bio je čovjek kod koga se nije moglo pronaći nutarnje beznađe ili socijalni nemir, a opet jedna suza djeteta u njemu je odjednom stvarala oluju. On nam svojim primjerom jasno ukazuje da je nužno, ukoliko se želi stići do granica perfekcije, uspostaviti valjanu ravnotežu svega što u čovjeku postoji. Uzvišeni Gospodar ovim spajanjem različitosti u svemu stvorenom pokazao je svoju apsolutnu moć i snagu.
Sve stvari stvorene su s vremenom. Između njihovih suprotnosti uspostavljene su bliskosti. Allah dž.š. svim stvarima odredio je osobine i prirodu njihovu, te ih je učinio takvim da se međusobno ne mogu odvojiti. Ove karakteristike učinio je njihovom biti; ako bi se biće odvojilo od te biti, ono bi se promijenilo. Uzvišeni Bog htio je tom nerazdvojenošću da se njihova bit ne mijenja.
Kakvog je oblika Njegovo znanje i obaviještenost o bićima još prije nego su stvoreni u tri faze stvaranja? Znanje Njegovo je takvo da je sve stvoreno s unaprijed određenim vremenom i hronološkim redoslijedom pojavljivanja. To nije bilo općenito znanje već partikularno.
Hutba Imama Alija po ovom pitanju glasi:
“Svim stvarima dao je osobine njihove odredio, znajući značajke njihove prije nego što ih je stvorio, obuhvaćajući potpuno granice i zatvorenosti njihove.”
Šta je to granica? Ono što mi shvatamo jeste materijalna granica i da su sve stvari, organske i neorganske, ograničene, s tim da pojam granica ne znači samo to. Ona se odnosi i na nematerijalni svijet. Kada se kaže granice, misli se na sve. Šta znači kada kažemo da Allah dž.š. obuhvaća sve stvari?
Za samu riječ Muhit (obuhvat, obim), slovoznalci nude nekoliko tumačenja. Jedno tumačenje ove riječi, kada se kaže da Allah dž.š. obuhvata sve stvari, znači da ih On čuva i daje im sklad. Drugi kažu da ovo značenje jeste da Allah dž.š. ima znanje o svim stvarima. Treći kažu da Allah dž.š. znanjem i moći svojom obuhvaća sve stvari. U bilo kojem obliku da uzmemo značenje ove riječi, ono što je sigurno jeste značenje da Bog obuhvata sve stvari s aspekta znanja.
“On je sve stvorio, znajući sklonosti i potencijale njihove,” nastavlja Imam Ali a.s., dakle, znajući sve njihove karakteristike.
Slijedi nekoliko važnih zaključaka:
Jedan od Allahovih dž.š. atributa koji Imam Ali a.s. u ovoj hutbi opisuje jeste to da je On Arif (Znalac). Imamo predaju Poslanika s.a.v.a. u kojoj stoji:
“Svako ko zna 99 Božijih imena, ući će u Džennet.”
Pod ovim znanjem podrazumijeva se spoznaja njihova. U ovoj predaji od 99 imena ne nalazi se atribut Arif. Postavlja se pitanje zašto je on u ovom slučaju upotrijebio ovaj atribut – ovo tim prije kada se zna da je Poslanik rekao da onaj koji znadne 99 Božijih imena da će ući u Džennet - i da li to znači da ih ima više od 99. Imamo predaja koje govore da ih ima više. Predaje govore da je Poslanik na ovaj način činio dovu:
“Bože, od Tebe tražim, svim onim imenima koja si Sebi nadjenuo, onim koje si objavio u Knjizi Svojoj, onim imenima kojima si podučio neke od Svojih stvorenja, ili onim imenima koje si za Sebe odabrao, a nama su skrivena.”
U jednoj drugoj predaji Poslanik s.a.v.a. kaže:
“Ne recite ramazan je došao ili ramazan je otišao, nego recite mjesec ramazan, jer je mjesec ramazan jedno od imena Božijih.”
Kada pogledamo onih 99 imena, vidimo da u njima nije zapisan mjesec ramazan. Ime Arif, koje Imam Ali a.s. spominje u hutbi, ne mora biti od onih 99 već i mimo njih. Božije znanje o svim stvarima bilo je i prije njihova stvaranja u pojedinačnom značenju. Njegovo znanje obuhvata i najmanje pojedinosti svega stvorenog još prije stvaranja. To potvrđuje kur’anski ajet: On je o svim stvarima znalac.
U predaji Imama Sadika a.s. kaže se:
“Bio je Allah i niti jedna stvar nije bila s Njim i ništa nije bilo osim Njega. Od ezela (oduvijek) je imao znanje o svemu što će stvoriti i Njegovo znanje prije stvaranja bića nikakve razlike nema od onog znanja nakon stvaranja.”
Predaja. Došao je čovjek kod Imama Sadika a.s. i rekao mu: “Allah je znao o svim stvarima prije stvaranja.” Imam ga je htio iskušati rekavši: “Kako to da Bog zna nešto, a još to nije ni stvorio?” Čovjek reče: “Nije to ništa, On je od ezela Onaj koji sve čuje.” Imam zapita: “Kako je to moguće da je Onaj koji čuje sve, a još nije ni stvorio?” Čovjek odgovori: “Bog je od ezela bio i Onaj koji sve vidi.” Imam upita: “Kako je to moguće još nije ni stvorio, a da vidi?”
Imam Sadik a.s. nas podučava kako bismo trebali voditi poučan dijalog, da bi na koncu odgovorio:
“On je još od ezela bio znalac (Arif) onoga što će se čuti i vidjeti.”
Ili slj. predaja.
Dolazi čovjek kod Imama Reze a.s. i pita: “Da li Bog zna nešto što se treba desiti, a još se nije desilo?” Imam odgovara: “Da, znaš da je Bog znao sve o stvarima prije nego ih je stvorio. Vidiš kako se u Kur’anu Bog obraća stanovnicima Džehennema: I kada bi vas vratio, opet biste radili ono isto... Bog u ovom ajetu obznanjuje nešto što se još nije desilo. U jednom drugom ajetu kaže se, kada su meleci prigovorili Bogu: Zar ćeš na Zemlji postaviti nekog ko će nered praviti i krv prolijevati, a mi te hvalimo i slavimo, Bog reče: Ja znam ono što vi ne znate. Vidiš da Bog zna i prije nego je stvorio i neka je slavljeno i uzvišeno Njegovo Ime.”
Postavlja se pitanje da li Ovaj svijet ima svoj početak i kraj, ili ima početak, ali nema kraj; da li je beskonačan, ili ima granice?
a) Postoje različite teorije. Prva teorija bila bi da je Ovaj svijet ograničen u svim svojim aspektima, ima početak i imat će kraj i s aspekta materije također je ograničen. Veliki broj egzaktnih nauka, filozofija i vjera drže se navedenog stava. Pripadnici sva tri navedena pravca pokušali su, na sebi svojstven način, dokazati tu teoriju: praktičari iz egzatnih nauka putem svojih iskustvenih opita, filozofi putem apstrakcije, a vjera također na sebi svojstven način. Putevi dokazivanja ove teorije bivaju različiti.
b) Druga teorija stoji naspram prve, pa se kaže, hronološki gledano, da je svijet oduvijek i zauvijek te da je beskonačan.
c)Treća teorija kaže da je pramaterija od koje je stvoren ovaj objektivni svijet vječna, ali je od nje stvoreno nešto što nije vječno.
d)etvrta teorija kaže da je svijet oduvijek i zauvijek te gledano s dimenzijonalnog aspekta beskonačan - no nema ozbiljnih dokaza kojima bi se potkrijepila ova teorija.
Prva teorija je najprihvaćenija i najdokazivija putem eksperimenata, kako s aspekta onog što vjera govori tako i sa stanovišta filozofskih promišljanja. Dokazano je da svijet ima svoj početak i kraj i da je ograničen.
Treća teorija je samo teorija, a ako želimo provjeriti njenu ispravnost, moramo njene premise i doživjeti, a to zbilo prije 14 milijardi godina pa je nemoguće vratiti se i to vidjeti.
U Stazi rječitosti stoji:
“Kada je Svemoćni stvorio nebeske šupljine, potakao širenje svoda nebeskog i slojeve vjetrova, u tome je pokrenuo vodu, a talasanja njezina bijahu uzburkana i vali njezini preskakahu jedni preko drugih. On je tom vodom opteretio vjetar siloviti i vihore kršeće.”
Nakon stvaranja atmosfere Uzvišeni Gospodar stvara vodu koju je pomoću vjetra pokrenuo. Ta voda predstavlja prvi agens za stvaranje života. To nije ona voda (H2O) koju mi poznajemo, već pra-voda koja ima potencijal da sav život bude iz nje stvoren. On je ovim jakim vjetrovima ukrotio pra-vodu:
“Naredio im da je uzvraćaju, podario im vlast nad snagom njezinom i saopćio joj ograničenja njezina. Vjetar je puhao ispod nje, a voda je burno protjecala iznad njega, vjetar je bio korito kojim je voda išla.”
Ovdje vidimo karakteristike pra-vode koju Imam Ali a.s. predstavlja kao prvi agens nastanka života. Vidimo da je ta voda bila uzburkana, a ono što ju je činilo nemirnom jeste vjetar. Ovdje se kaže da nije vjetar taj koji je uzburkao vodu, već je ona sama po sebi bila nemirna i vjetru je naređeno da je smiri. Šta je vodu natjeralo na talasanje, a da to nije bio vjetar?
Imam Ali a.s. ne govori o teorijama već on govori činjenice koje mi ne razumijemo dobro, te na osnovu njih navodimo teze. Voda ili tečnost o kojoj govori prije nego što bi je vjetar doveo u mirno stanje bila je nemirna nakon čega dolazi vjetar i umiruje je.
Imam Ali a.s. u svojoj hutbi govorio o dvjema vrstama vjetrova - nekih vremenski promjenjivih kretanja zraka. Prvi vjetar imao je funkciju da umiri vodu i stavi je pod kontrolu. Drugi vjetar ima nekoliko osobina. Obično vjetrovi omogućuju oplođavanje, no ovaj vjetar ništa ne proizvodi, on je uvijek uz vodu. Prvi vjetar stavio je pod kontrolu uzburkanu vodu i umirio se, dok je drugi potjecao vodu na kretanje te mu je Uzvišeni dao ubrzanje kojim nosi vodu i učinio njegov izvor udaljenim od vode. Prvom vjetru nije spomenut izvor gdje se nalazi, ali je on bio tu oko vode. Drugi vjetar imao je osobinu da nešto oplođava, rađa; imao je kontinuitet, žestinu i njegov izvor bio je udaljen od vode.
Uzvišeni je naredio drugom vjetru da žestoko uzburka vodu i mora i tako je bio silovit da mu nijedna prepreka nije mogla stati na put. Tolika je silina u njemu da će one prve kapljice prebaciti na mjesto posljednjih i obrnuto, napravit će takav kovitlac da će cijela sadržina tečnosti biti uskovitlana.
Da li naučne teorije koje danas egzistiraju mogu naći usporedbu s ovim?
Vjetar je djelovao dok nije uzdigao vodu na visoki nivo, te ju je složio na slojeve, a na površini vode bila se nakupila pjena. Ovim je završena prva faza drugog vjetra.
Potom je taj vjetar spopao pjenu i raspršio je po nebesima. Kada se kaže: Digao je pjenu gore, misli se da je spoljnji sloj vode došao na posljednji sloj i svejedno što je to okruglo ili relativno gledano nešto gore ili dolje, sve je to gore na najvišem sloju. Kada je raspršio pjenu – najlakši sloj vode - iz nje je nastalo sedam Nebesa.
Spoljnji sloj pjene raspršio se pomoću vjetra. Nutarnjim slojevima dao je val koji je to stavio pod kontrolu, a slojeve oko centralnog dijela učinio je kao krov koji sve to drži uokvirenim i čuva ga da se ne prospe, kao neprobojna opna koja ne dozvoljava da iscuri središnja materija izvan toga. Sve je to učvrstio bez ikakva stuba koji bi ga podupirao ili spojnice koja bi ga održala povezanim. Nakon proteka dužeg vremena na nebu se javljaju zvijezde koje sijaju i Mjesec koji je obasjan u jednom koncentričnom horizontu, s jednim cikličnim pokrivačem koji kruži. Sve se kreće u prostoru koji nije jednostran, dakle, u svim pravcima.
Usporedimo ovo s nekim današnjim teorijama. Prva je tačka stvaranje dvaju vjetrova ili dviju oluja. Prvi ima ulogu kontrole i obuhvatanja vode koje se talasa, a drugi ima ulogu gonjenja te vode. Ova dva vjetra možemo nazvati dvjema primarnim silama u ovome postojećem materijalnom univerzumu. Dva vjetra bila su ona koja su potjecala stvaranje svijeta od primarne materije. Moguće je da su ta dva vjetra odražavala dvije primarne sile, silu gravitacije i centripetalnu ili centrifugalnu silu. Sljedeća je stavka ona pjena na površini uskovitlane vode. Ta pjena izlazi iz orbite i srazmjerno sili privlačenja odnosno odbijanja ona se negdje smjestila u univerzumu. Posljednji najlakši elementi te površinske materije razbacani su negdje u okolni svemir i zaustavili su se na onome mjestu gdje je granična zona između sile privlačenja i sile odbijanja. Uhvatili su taj ravnotežni položaj koji je granica između tih dviju sila. One su bile razlogom da se stvori sedam Nebesa sa svim svojim sadržajem.
Nauka nije dosada otkrila nešto što bi se moglo podijeliti na sedam odjeljaka; mi znamo samo za jedan i u tom smislu ostajemo nedorečeni. Sedam Nebesa koja egzistiraju, ma šta da ona bila, opstoje bez nekog spoljnog stuba koji bi ih držao, osim onih dvaju početnih vjetrova koji su ih gurnuli i kreirali u takvim stanjima. Postoji teorija da bi ovaj drugi vjetar, koji je silovito pokreno ukrućenu tečnost, mogao biti ona prva eksplozija ili kosmički prasak iz koje je nastao svemir.
Sve ovo Imam Ali a.s. rekao je prije 1.400 godina, vijekovima poslije njega nije bilo teorije koja bi ozbiljnije tretirala ovu materiju.
Postavlja se pitanje odakle Imamu Aliju a.s. znanje da govori o ovako suptilnim stvarima koje zadiru u srž nauke? Da li se može pretpostaviti, kada se sve to sagleda, da je čovjek prije 1.400 godina - bez ikakvih instrumenata i naučnih činjenica - izgovorio ovakve riječi i da se radi o običnom čovjeku?
Nema drugog načina nego da kažemo da je njegovo znanje priskrbljeno iz riznica Svevišnjeg.
U komentaru Ibn Ebil-Hadida koji je dao najbolje tumačenja Staze rječitosti, kaže se da Alijeve naučne činjenice govore o tome da je on bio upoznat sa svim ovim znanjima, a to mu pristaje pošto on na jednom mjestu u Stazi rječitosti kaže:
“Meni su nebeske staze spoznatljivije od zemaljskih puteva.”
Ovih nekoliko rečenica koje je Imam Ali a.s. izgovorio, zahtijevaju trud visoke nauke, koja se bavi ovim poslom (istraživanjem kosmosa), da bi se valjano dešifrovale. A za takvo šta naučnicima od zanata potreban je ne jedan život, za svakog od njih, nego više života kako bi odgonetnuli smisao i suštinu Alijevih misli.
U Stazi rječitosti stoji: “Onda je On stvorio otvore između Nebesa visokih, pa ih ispunio vrstama meleka Svojih.” Kakva su to bića meleci?
U samom Kur’anu meleci su spomenuti na 78 mjesta, dakle zbiljska bića sa stanovišta Kur’ana i vijesti koje su nam došle od prijašnjih ummet Ummeta to potvrđuju. Šta je njihova zbilja? Učenjaci koji su bili skloni empirijskim naukama tumačili su, shodno svojoj sklonosti, meleke, budući skrivena i nevidljiva, kao nepostojeća bića što je u suprotnosti s učenjem poslanikā. Tokom povijesti učenjaci su se, po pitanju znanja, djelili na dvije skupine.
Jedna skupina znanje svoga vremena vidjela je posljednjom riječju nauke - imali su, dakle, površan pristup pitanju znanja. Trudili su se da sve pojave u Kreaciji objasne u skladu s tim znanjem koje su imali i nastojali su i narod uvjeriti u to. Svojim postupcima zatvarali su vrata ljudima za daljnja istraživanja.
Uporedo s njima postojala je druga skupina učenjaka koja je ovo pitanje posmatrala s mnogo širom optikom. Oni su znanje svoga vremena vidjeli tek kapljicom iz beskonačnog mora.
Poznata je Newtonova (Njutnova) izreka:
“Ja sam samo jedan djeićkojičuči pored bezobalnog mora i zanima se sa dvama šarenim kamenčićima, dok je more znanja skriveno od mene.”
Ovakva skupina učenjaka nikad nije bila mišljenja da je sve shvatila te je imala želju da sve tumači u skladu sa svojim znanjem. Nikad ne bi rekla da je cijela zbilja Kreacije ono što je ona shvatila niti je drugima zatvarala vrata istraživanju i napretku. Svako vrijeme nosilo je sa sobom nova otkrića i napredovanja koja prijašnjim narodima nisu bila poznata. Kad su u pitanju meleci, čovječanstvo još nije doseglo potreban nivo duhovnosti i znanja da bi shvatilo njihovu zbilju.
Kur’an meleke opisuje kao bića kojima se sam Allah dž.š. obraća, što nam govori da su to bića koja su dobro upućena u mnogo šta.
U Kur’anu se kaže:
A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.”[2]
Jasno je da im se Bog obraća i da oni mogu uzvraćati odgovorom.
Na drugome mjestu Kur’an ih naziva poslanicima koji su poslati da obave određene dužnosti te nabraja neke od obaveza koje oni imaju. Ono što Kur’an ističe jeste njihova zadaća prenošenja objave poslanicima. Neki meleci imaju zadaću da određene ljude kroz nadahnuće vode ispravnim putem. Ovo potvrđuju i ajeti o hazreti Merjemi, iako ona nije bila poslanik, kad su joj dolazili meleci da bi je vodili Pravim putem. Kur’an kaže:
Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah”, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleci: “Ne bojte se i ne žalostite se i radujte se Džennetu, koji vam je obećan.”[3]
Možemo zaključiti da spuštanje meleka nije svojstveno samo poslanicima. S tim što je poseban oblik objave svojstven samo poslanicima i s odlaskom našeg Poslanika s.a.v.a. s Ovog svijeta taj oblik kontakta biva prekinut. Činjenice koje se ne mogu poreći sa stanovišta Kur’ana jesu te da se meleci spuštaju vjernicima, što svjedoči poznata sura El-Kadr, kada se svake godine obnavlja ovaj čin:
Meleci i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake.[4]
Kur’an, također, opisuje meleke kao bića koja svjedoče jedinstvo Božije kroz ajet:
Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega – a i meleci i učeni – i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog.[5]
Ove osobine kojima su opisani meleci u Kur’anu ne mogu biti osobine koje su svojstvene nekom materijlnom biću, kako bi to htjeli neki učenjaci - materijalisti. Sljedeća karakteristika kojom su opisani meleci jeste ta da Allah dž.š. preko njih do ljudi dostavlja blagodati. Ovo su neke od karakteristika koje je Kur’an naveo za meleke.
Općenito mišljenje, za razliku od jedne manje skupine - proirfanske naklonosti i filozofa, jeste da meleci nisu poput bića iz organske mrtve prirode iz razloga što taj visoki položaj koji imaju nisu mogli lahko steći - jer morao je postojati razlog koji ih je učinio posebnim u Kreaciji. Ako bi meleci bili poput bića iz organske tvari bez ikakva oblika i slobodne volje, nemoguće je da bi mogli steći tako visoke položaje kod Boga.
Pored toga što meleci predstavljaju čisti intelekt, oni imaju svojevrsnu slobodu izbora i moć posjedovanja znanja. Međutim, njihova slobodna volja i znanje, zato što su potčinjeni čistom intelektu, može ih voditi samo ka savršenstvu i dobru – te oni ne mogu pogriješiti u svom izboru.
U spominjanju meleka Imam Ali kaže:
“Onda je On stvorio otvore između Nebesa visokih, pa ih ispunio vrstama meleka Svojih.”
Iz ovog nesumljivo saznajemo da meleci postoje. Reki smo u uvodnim sekvencama šta Kur’an kaže o melecima. Naveli smo i Alijevo izlaganje o melecima.
Imam Ali a.s. kazao je i ovo:
“Među njima su zaštitnici stvorova Njegovih i čuvari vrata vrtova džennetskih.”
U Kur’anu je ukazano na osam džennetskih vrata od kojih svaka imaju sebi svojstvene karakteristike; na svakim vratima stoje meleci koji su njihovi čuvari i čija je obaveza da dočekuju dobre Božije robove i da zajedno s njima krenu ka posljednjem obračunu. Postoji Berzahski Džennet, gdje će se mu’mini zajedno skupiti, što nema nikakve suprotnosti sa Džennetom nakon Sudnjeg dana, gdje će se opet zajedno okupiti. Ovdje Imam Ali a.s. govori o čuvarima Dženneta. Ko su ovi čuvari riznica? Njihova je obaveza prosljeđivanje milosti Božije Njegovim robovima. Oni imaju ulogu da raznose Božije blagodati, pa shodno kvalitetu vjernika određuje se i kvalitet blagodati koje će Allah dž.š. njemu dodijeliti.
Uloga meleka koji čuvaju Božije riznice jeste da određena vrsta blagodati ne stigne do ljudi koji ne zaslužuju takvo što.
U nastavku hutbe Imam Ali govori o vjerovanju koje je važno znati.
“Neki od njih (meleka) jesu oni čija su stopala čvrsto pričvršćena za ovu nižu Zemlju, ali vratovi im se protežu do Nebesa; udovi njihovi izlaze na sve strane izvan Kreacije, leđa njihova podudaraju se sa stubovima Prijestolja Božijeg.”
Prenesena je jedna predaja Ibn Abbasa, koja se tiče ove teme, od Božijeg Poslanika s.a.v.a., da je rekao:
“Ne razmišljajte o veličini Božijoj, već razmišljajte o veličini meleka Njegovih, od kojih je jedan Israfil, koji pridržava samo jedan ćošak tog Prijestolja, ali i pored te veličine on spram Boga nije ni kao obična ptičica.”
Ovakav opis meleka, koji nose Prijesto Božiji, nalazimo u svim knjigama različitih islamskih pravaca.
Ovosvjetsko značenje riječi Arš jeste dvorac u kojem sjedi neki kralj i koji upravlja svojom zemljom. Ali oblik kraljeve vladavine nad svojim dvorcem jačeg je inteziteta nego nad ostalim dijelovima zemlje. Prirodno je da vladar ima svoje izaslanike u svim dijelovima zemlje koji imaju različite funkcije, ali sve njegove zapovjedi moraju se provesti prvo tu u dvorcu. Allah dž.š. upravlja cijelom Kreacijom. Jedan dio te Kreacije jeste i ovaj materijalni svijet, drugi dio jeste svijet Berzaha, a treći je svijet tedžeruda[6] (intelekta - nematerijalni svijet). Neki od atributa Božijih manifestiraju se samo u ovome materijalnom svijetu, dok drugi samo u Berzahu, a neki opet samo u svijetu zbilja (tedžeruda). Prijestolje je samo jedna razina egzistencije u kojoj se istovremeno manifestiraju sva Božija imena i atributi na jednom mjestu. Sam Arš jeste biće po sebi.
Nosioci Prijestolja jesu oni meleci čije su noge čvrsto na Zemlji učvršćene. Znamo da meleci nisu materijalni - pa šta bi onda ovo značilo? To govori o njihovu visokom položaju i odgovornosti koju imaju naspram Boga - tj. s ozbirom razinu savršenstava svojih atributa, znanja i moći koje posjeduju - imaju zadaću upravljanja nižim svijetom, a jedan od njih jeste i ovaj naš materijalni svijet.
[1] El-A’raf, 34.
[2] El-Bekara, 30.
[3] Fussilet, 30.
[4] El-Kadr, 4.
[5] Ali ‘Imran, 18.
[6] Svijet u kojem egzistiraju i iz koga izlaze svi zbiljski zakoni, planovi i naredbe za sva bića Ovoga svijeta.
| Next |