Kada kažemo da je melek biće, time podrazumijevamo da on posjeduje određenu razinu znanja i moći. S obzirom na veličinu znanja i moći koje posjeduju, njihovi se stepeni međusobno razlikuju, oni koji nose Prijestolje jasno je da imaju jednu višu obavezu naspram Boga i Prijestolja te i veću odlikovanost.

Nastavak govora, koji kaže da im se vratovi protežu i do najuzvišenijih Nebesa, govori o njihovoj nadmoćnosti s aspekta razuma jer udovi njihovi izlaze na sve strane, što govori o njihovoj uzvišenosti razuma u odnosu na sve svijetove; dok leđa njihova podudaraju se sa stubovima Prijestolja Božijeg. Leđa su simbol snage, a ovi meleci imaju udio u Božijim imenima i atributima isto kao i Arš, jer govori da se podudaraju. Iz ovog se zaključuje da sve dok postoji Arš, i oni će postojati. Opstojanje Arša ovisi o ispunjavanju njihovih obaveza naspram Arša. S ovim objašnjenjem shvatili smo kako postoje meleci koji su obdareni takvom moći i položajem da su uticajni istovremeno i u nižem i višem svijetu.

Dostigne li, pak, čovjek razinu savršenstva, jasno je kojom će moću, znanjem i položajem biti tada obdaren - jer, čak je i melecima naređeno da mu se pokore, tj. da mu sedždu učine.

Nastavak opisa meleka glasi: I pred kojim su pogledi njihovi stalno oboreni. To je simbol poniznosti i skrušenosti, pored onoga što im je određeno od Boga, oni ne mogu preći svoje granice, ne mogu ni razmišljati o onome što ima izvan tih granica. Nema čuđenja kada Poslanik s.a.v.a. ide na Miradž pa mu Džibril u jednom trenutku govori da je za njega put gotov, njegova je moć do određene granice, ali savršeni čovjek može proći i mimo te granice.

I pod kojim su krila njihova sklopljena. Krilo je simbol moći i strahopoštovanja, oni moći, koje posjeduju, mogu koristiti u okvirima kojima je to za njih određeno. Pored sve te moći koju posjeduju, krila su im pod Aršom sklopljena. Ova sklopljenost krila pod Aršom istovremeno ukazuje na njihovu skrušenost i poniznost spram Božije moći i drugih mjesta moći.

“Oni su između sebe i svih drugih stvorenja razastrli koprene slave i zastore moći Božije.

ALIJEVO OPISIVANJE STVARANJA ČOVJEKA

Imam Ali a.s. opisuje sāmo stvaranje čovjeka. Prije samog pristupa Imam Alijevom a.s. tumačenju osvrnut ćemo se na tumačenje same nauke i vidjeti šta ona nudi u tom smislu. U nauci o stvaranju čovjeka postoje dva prihvaćena mišljenja koja su prisutna.

1.Jedno je učenje usavršavanja (evolucije) koje je u 18. stoljeću predočio Lamarck a koje je u 19. stoljeću dodatno obrazložio Darwin i tako ojačao ovu teoriju.

2.Drugo učenje poznato je pod nazivom fiksizam. Za to učenje karakteristično je da stoji nasuprot učenju evolucije. Zastupnici ove teorije kažu da je svaka skupina bića imala sebi svojstveno stvaranje, tj. da je jedno biće stvarano iz drugog.

Prvo učenje (evolucija) sa svojom pojavom izazvalo je velike promjene u raznim učenjima tog doba, bilo vjerskim ili onima koja se nisu prvenstveno bavila vjerom. To je, samo po sebi, proizvelo mnoge diskusije. Šta je bio razlog tih velikih diskusija? Ova teorija podržava mišljenje da Ovaj svijet nema svog Prvog Ishodišta, Boga. Oni su dokazivanjem ove teorije porekli Boga.

Osvrnut ćemo se ne nekoliko postavki ove teorije iz raznih uglova.

Ono što je karakteristično za teoriju evolucije jeste činjenica da ona još do danas nije u potpunosti jasna. Još uvijek je na nivou hipoteze i nije dokazana. Nema nikakve razlike između nje i nekih drugih teorija koje su nedokazane ostale u knjigama. Jedini učinak koji je dala ova teorija jeste činjenica da je ustala protiv vjere. Razlog zašto ova teorija još nije dokazana jeste i to da njeni osnivači, Lamarck i Darwin, za nju isnose niz različitih dokaza. Oni se, kao argumenti, suprostavljaju jedan drugom. Zapravo, ova teorija i nije toliko u suprotnosti s vjerom, kao što glasi općeprihvaćeno mišljenje. Neki vjerski mislioci govore da se ova teorija može koristiti u prilog vjere i za dokazivanje vjerskih istina.

Sam Darwin, jedan od osnivača ove teorije, u jednom pismu drugom naučniku kaže:

“Ja, koji sam osnivač ove teorije, vjerujem u Boga.”

Pogledajmo šta Kur'an kaže o stvaranju čovjeka i kako on stoji naspram učenja evolucije i fiksizma.

Kur'an pitanje stvaranja čovjeka razmatra u sedam sura i ove ajete možemo podijeliti na dvije grupe.

1. Jedna grupa ajeta govori o prvoj materiji stvaranja. Kur'an tvrdi da je to materija zemljanog porijeka:

Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, te od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo – pa neka je uzvišen Allah, Najljepši Stvoritelj![7]

Možemo zaključiti da ovaj ajet govori o općenitom stvaranju čovjeka, ne uzima se u obzir određeni identitet kao što je Adem a.s. Ajet obuhvaća stvaranje Adema i svih ostalih ljudi. Ajeti ove skupine ne podržavaju niti jednu od navedenih teorija (evoluciju i fiksizam).

2.Drugi niz ajeta, i pored toga što se bavi pitanjem stvaranja čovjeka, ujedno navodi i druge zbilje. Na jednome mjestu navodi pitanje meleka i sedžde koju su oni trebali učiniti čovjeku:

I kad Gospodar tvoj reče melecima: “Ja će stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog.”[8]

Nakon što mu je Allah dž.š. udahnuo ruh, meleci su mu učinili sedždu, osim Iblisa. Vidimo da je čovjek stvoren od ustajalog blata i da je tek potom dobio ruh. Jasno je da ovaj ajet govorio samo o stvaranju Adema a.s. jer njegovo potomstvo nije stvoreno na ovakav način.

Na drugome mjestu Kur'an govori da je primjer Isaa a.s. poput primjera Adema a.s. Kako god Adem nije imao oca, tako ni Isa nije imao oca. Kur'an je jasan kada govori da je čovjek stvoren isključivo od blata. Nijedno biće nije posredovalo prilikom stvaranja, kako to tvrde neke teorije.

Pitanje evolucije ne možemo prihvatiti u slučaju Adema a.s. iako razna naučna dostignuća mogu biti ispravna, ali za neke druge oblasti. Samo učenje evolucije nije u suprotnosti s vjerom i a priori ne dokida Boga, a ono što je uzrokovalo da je evolucija iskorišćena protiv Boga jeste pogrešno tumačenje evolucije protiv Boga.

To je bilo gledište Kur'ana. Sada ćemo vidjeti šta kaže Staza rječitosti o ovom pitanju.

Faze u stvaranju Adema a. s.

O opisu stvaranja čovjeka u hutbi Imam Ali kaže:

“Uzvišeni je od zemlje grube i nježne, slatke i slane, uzeo ilovaču,”

Ovim Imam Ali a.s. želi ukazati da je Uzvišeni ilovaču, od koje je stvoren čovjek, sakupio sa različitih mjesta Zemlje; svi elementi koji postoje u Zemlji postoje i u čovjeku

– “Koju je utapao u vodu sve dok nije postala čista, te je mijesio vlaženjem sve dok nije postala ljepljiva.”

Vidimo da se proces događao u fazama. Prvo je skupljena zemlja, potom utapana u vodu dok nije postala homogena, a u drugoj fazi ona je vlažena dok nije postala ljepljiva.

Hutba se nastavlja:

“Od nje je izvajao lik s oblinama, spojevima, udovima i člancima.”

Ovim opisom jasno biva da je Bog u ovoj fazi stvorio jedno tijelo koje je sačinjeno iz različitih dijelova i povezano spojevima. Stvaranje tijela bilo je direktno iz ilovače.

“Očvršćivao ga je dok se nije ukrutio i otvrdnuo i dok nije postao suh i zvonak u vremenu određenom i trajanju znanom.“

To je bila posljednja faza u stvaranju tijela. Zatim nastupa udahnuće duše. Primjetit ćemo da i Imam Ali u ovoj hutbi govori o stvaranju na isti način kao i Kur'an, što, također, potvrđuje kako je Adem a.s. stvoren direktno iz ilovače. Ovaj govor Imama Alija a.s. potvrđuje učenje fiksizma.

“Onda je On u nj udahnuo od Duha Svog, na što je on poprimio oblik bića ljudskog s umom koji upravlja njime, razumom kojim se koristi, udovima koji mu služe...”

Kur'an koristi izraz: Udahnuo je duh. Neki su tumačili ovaj čin udahnuća na sljedeći način: To je poput vatre koja se nije još rasplamsala, dok ljudi, s druge strane, pušu u tu vatru da bi poprimila mogućnost razvijanja. Tako je i u slučaju čovjeka. Korišćen je taj izraz da bi, nakon faze stvaranja čovjeka iz ilovače, udahnućem u njemu oživjeli potencijali i bio u mogućnosti da se razvija. Da vidimo kakve osobine ima čovjek kojem je udahnuta duša.

Čovjek ima um kojim se može koristiti, kako bi imao percepcije i imaginacije. Čovjek ima sposobnost razmišljanja. Postoji razlika između uma i misli. On posjeduje misli kojima se može okoristiti. Sama misao jedna je pojava o kojoj naučnici još uvijek nisu dali neku ozbiljniju analizu.

Može se postaviti i pitanje: Kako je moguće da naše ćelije proizvode misao, a ona nije materijalne prirode?

Pojava da nešto iz materijalnog proizvede nešto nematerijalno još uvijek je neobjašnjiva današnjoj nauci. Sljedeća važna osobina jeste da čovjek ima udove kojima se služi, posjeduje dijelove tijela koji mijenjaju njegov položaj, posjeduje razboritost koja luči istine od neistine, razlikuje okuse i mirise, boje i vrste.

Nakon ovih navedenih osobina, u hutbi se kaže:

“On je smjesa ilovače boja različitih, tvari vezivnih, oprečnosti razlazećih i svojstava raznovrsnih, kao što su toplina i hladnoća, mehkoća i tvrdoća.”

Ovdje Imam Ali a.s. govori o čovjekovim unutarnjim različitostima. Priroda čovjeka je različita, a razlog za to jesu različiti elementi koji čine jedno tijelo i utječu na prirodu čovjeka.

Čovjek u ulozi Božijeg namjesnika na Zemlji

Da bismo stekli jednu općenitu sliku o stvaranju čovjeka, osvrnut ćemo se na kur'anske ajete koji govore o tome:

A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” I pouči On Adema svim imenima, a onda ih predoči melecima i reče: “Kažite Mi imena njihova, ako istinu govorite!”[9]

Važno je naglasiti da je Allah dž.š. podučio Adema svim imenima.

Potom Kur'an nastavlja:

Hvaljen neka si – rekoše oni –mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.

O Ademe – reče On – kaži im ti imena njihova! I kad im on kaza imena njihova, Allah reče: Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne Nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!

A kada rekosmo melecima: Poklonite se Ademu! – oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik.[10]

Razumijevanje ovoga kur'anskog kazivanja može nam pomoći i prilikom razumijevanja prvoga govora Imama Alija u Stazi rječitosti.

Prvo što možemo zapaziti ovdje jeste da je Allah dž.š. pozvao meleke da se s njima posavjetuje te se stoga postavlja pitanje: Zar On, uzvišeno je Njegovo ime, ima potrebu da se savjetuje s nekim. Ono što je sigurno jeste činjenica da Allah dž.š. nema potrebu da se savjetuje - pa ovdje nije o tome ni riječ.

Ovim je činom Allah dž.š. htio pripremiti meleke na činjenicu da od ovog trenutka neće više svi hvaliti i slaviti Boga, s obzirom na činjenicu da su dotada svi hvalili i slavili Boga. Bio je to događaj koji prije nije imao presedana, te je ovim činom Allah dž.š. htio pripremiti meleke na veliku vijest o stvaranju bića čiji posao nije bio samo ibadet. To novo biće imaće nešto što meleci nemaju, a to je slobodna volja. Drugi činilac koji ga ističe jeste posebno znanje o svim imenima ili tajnama. Šta su imena kojima je Allah dž.š. podučio Adema a. s?

Pretpostavimo li da su ta imena svakodnevne obične riječi, to samo po sebi ne bi dalo poseban položaj onome koji poznaje takvo šta. To što će meleci biti obavezni da učine sedždu Ademu nije iz razloga što Adem zna neke riječi, već je to zato što te riječi označavaju simboliku poznavanja zbilja i istina o stvaranju Kreacije. Pod imenima se podrazumijevaju zbilje Kreacije i u tome se slaže sva ulema svih islamskih pravaca. Kada kažemo zbilje Kreacije, da li se pod tim podrazumijevaju sve zbilje Kreacije ili samo jedan manji dio? Ajet kaže sljedeće:

“Podučio ga je svim imenima.” Međutim, Kur'an kaže: “I nije vam dato osim mali dio znanja.” Kako razumjeti ovo dvoje?

Kada kažemo da je tinta učenjaka vrednija od krvi šehida, to je iz razloga što su oni (šehidi) sebe žrtvovali da bi vratili dug koji imaju prema ulemi.

Sami ašk (ljubav) u rječniku Kerbele ima jedno posebno mjesto. Ako čovjek osjeti da je pred njim zadužbina jednog učenja, on kao takav, s osjećajem duga prema ljudima koji su došli i zadužili ga nečim, s ljubavlju kreće da se oduži.

Vraćamo se na kur'ansku raspravu o dvama ajetima, naizgled kontradiktornim. Kakvo je objašnjenje za to? Ajet koji govori da je Allah dž.š. podučio Adema svim imenima Božijim odnosi se na znanje stvaranja. Svijet stvaranja (halka) u odnosu na svijet zapovijedi (emra) nije ništa drugo nego jedna praška naspram pustinje. Osim što je Ademu dato sve znanje o stvaranju, to nije ništa do trunčica u odnosu na svijet zapovijedi (emra).

Ovo je jedan mogući odgovor na postavljeno pitanje, no ulema je dala i druge odgovore. U biti je najvažnija istina cijele Kreacije, Muhammed s.a.v.a. sa svojom porodicom.

Imamo predaju koja kaže: Najozbiljniji alimi poput Taba Tabaije na stanovištu su da znaje svih imena podrazumijeva znanje svih zbilja i iz svijeta halka i iz svijeta emra.

“Da nije tebe, o Poslaniče, Mi ne bismo stvorili cijelu Kreaciju.”

Prvo što je Allah dž.š. stvorio jeste Poslanikova svjetlost. Krajnji cilj stvaranja čovjeka jeste spoznaja, a koja je spoznaja najuzvišenija ako nije ona koja je najuzvišenija zbilja cijele Kreacije, spoznaja onoga što je veza između Boga i Kreacije – sam Poslanik.

Cijela kreacija stvorena je zato da bi čovjek stigao do savršenstva. Čovjek ne može stići do savršenstva osim pomoću Poslanika, njegova Ehli-bejta i njihovih znanja. Ako ne dostignemo savršenstvo, to je zbog našeg nepoznavanja Poslanika i Ehli-bejta. Možemo zaključiti da se, između ostalog, pod imenima kojima je podučen Adem a.s. podrazumijevaju Poslanik i Ehli-bejt kao najuzvišenije zbilje.

ŠTA JE ŠEJTAN, ZAŠTO JE

STVOREN I KOJAMU JE ULOGA?

Nakon ovoga, u kur'anskom kazivanju sljedi vrijeme kada Gospodar nalaže melecima da Ademu učine sedždu. Svi učiniše sedždu osim Iblisa. Šta je mudrost stvaranja šejtana, ako je Bog znao da neće biti pokoran pa zašto ga je uopće i stvorio? Zašto mu je dao priliku do Sudnjeg dana i kakva je bila potreba za njim u samoj Kreaciji? U ovoj raspravi zanima nas činjenica da li šejtan ima spoznaju o samom sebi. Šejtan je biće koje ima znanje, koje razumijeva, spoznaje sebe i ne samo sebe, nego i čovjeka. Naš dokaz jeste ajet iz kojeg se vidi da je šejtan uporedio sebe s čovjekom:

Bolji sam od njega” – rekao je on – “mene si stvorio od vatre a njega od ilovače.[11]

Nakon što se ustegao od čina sedžde, tražio je vrijeme od Gospodara do Sudnjeg dana i dobio ga je. Šejtan je biće koje ima život, moć, snagu i znanje.

Samo razumijevanje pitanja šta je šejtan, zašto je on stvoren i koji su njegovi poslovi, u mnogome pomažu prilikom razumijevanja stvaranja i samog čovjeka.

Želimo znati šta je šejtan i zašto je stvoren. Zašto je Iblis bio zajedno s melecima? Zašto je Bog stvorio šejtana kada je znao da Mu se neće pokoriti? Zašto ga, nakon što se nije pokorio, Bog nije uništio? Zašto mu je dao priliku do Sudnjeg dana?

Zašto ga je učinio dominantnim nad svim ljudskim sposobnostima i koji je to oblik nadmoći da, dok zavodi jednog roba, zavodi i hiljade drugih? Zašto Bog šejtanu nije uskratio spoznaju zbilje stvaranja i time mu zatvorio put dominacije nad čovjekom?

Ili, kako je sad moguće da jedno od najomraženijih Božijih stvorenja može razgovarati sa samim Bogom? Kako to da mu je dozvoljeno da uđe u Džennet i bude u prisustvu Adema a.s.? Kako je moguće da je Adema a.s., koji je bio Poslanik, što znači da je bio bezgriješan, šejtan uspio prevariti?

Nakon što mu je predočen položaj čovjeka, Iblis je ispoljio zavist i želju da to priskrbi za sebe. Ako bismo spoznali zbilju šejtana, time bismo dobili mnoštvo odgovora na ova pitanja. Prije nego što počnemo govoriti o zbilji samog šejtana, spomenut ćemo jedan uvod.

Sve ono što Allah dž.š. stvara, kada se posmatra samo po sebi, čisto je i dobro. Nije moguće da Allah dž.š. stvori nešto, a da bude zlo u tome.

Sam Kur'an kaže:

Njega veličaju sedmera Nebesa i Zemlja i oni na njima; i ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. On je doista blag i mnogo prašta.[12]

Shodno ovom ajetu, sva bića, pa i šejtan, čine Bogu slavu i hvalu i u svojoj biti ona su dobra.

Naprimjer jedna škorpija sama po sebi stvorena je kao dobro, a s druge strane, Bog je stvorio mnoštvo stvorenja i svako od njih razlikuje se međusobno. Sva ta različita stvorenja povezuje jedno jedinstvo. Nije moguće da se nešto u Ovom svijetu stvori, a da nema vezu s nečim drugim na drugom kraju Kreacije.

Bez izuzetka, sva stvorenja na Ovome svijetu povezana su, imaju vezu jedna s drugim, tako da sva bića zajedno grade jedan jedinstveni poredak. S obzirom na mnoštvo raznolikih stvorenja koja postoje, među njima nastaju određene akcije i reakcije te utjecaji jednih na druge.

Svako biće samo po sebi čisto je dobro, ali ova bića u odnosu na druga bića mogu biti dobra ili loša. U kontaktu s drugim stvorenjima, neko biće može biti dobro ili loše, i to ne dovodi u pitanje dobro po njegovoj biti. U ovim korelacijama bića manifestira se zlo ili dobro. Da se ne ispoljava dobro i loše, snaga i slabost, čovjek ne bi mogao ni spoznati takvo šta. U slučaju da čovjek ne može razumjeti dobro i loše, savršenstvo i nesavršenstvo, slabost i moć, ne bi ništa za nj značila sreća i nesreća.

Ako čovjek ne bude u mogućnosti da shvati dobro i loše, onda ne može činiti ni grijeh. Ako čovjeku ne bi bio jasan pojam činjenja grijeha, ne bi mogao ni robovati Bogu. Ako ne bi pokoravanje i robovanje Bogu imalo značenja, onda ne bi bilo ni nagrade ni kazne, a ako ne bi bilo toga, onda ni Ahiret ne bi imao značenje ni smisao. Ako Ahiret ne bi imao smisla, onda ni slanje poslanika ljudima, također, ne bi imalo smisla. Ako nema smisla u slanju poslanika, onda nema smisla ni u Šerijatu, zakonu Božijem. Ako Šerijat ne bi poprimio neki smisao, onda ne bi bilo ni društvenog života. Ako poslanstvo ne bi imalo smisla, onda bi postojanje čovjeka također bilo besmisleno.

Zaključak o svrsi postojanja šejtana

Da nema šejtana, ne bi bilo ni ljudskog poretka. Drugim riječima, za postojanje svijeta ljudi nužno je postojanje šejtana. Postojanje Iblisa samo je jedan dio ove Kreacije kojeg ne možemo poreći. Da nema šejtana, to bi značilo da imamo jedan put, bez mogućnosti dvaju smjerova. Samo postojanje šejtana za ovu kreaciju čisto je dobro. Da nema njega, ne bi postojala Kreacija niti bi bilo ljudskog roda.

Kada kažemo da je šejtan bio u prisustvu Adema a.s. u Džennetu, ne mislimo na onaj ahiretski Džennet, koji treba doći nakon Sudnjeg dana. Čovjek ne može sebi priskrbiti Džennet nakon Sudnjeg dana, osim da ispuni određene obaveze, tj. da slijedi Šerijat. Tek nakon ispunjenja obaveza, može otići u Džennet poslije Sudnjeg dana. Džennet u kojem je bio Adem a.s. nije ni Berzahski Džennet, jer u njemu nema obaveze, a vidimo da je Adem a.s. imao obavezu od Boga, jer mu je bilo rečeno da ne jede s drveta. Razlog zašto je Ademu a.s. izdata zapovijed i zašto mu je bilo zabranjeno da se približi drvetu i jede jeste da bi bio iskušan te da bi stekao određenu zaslugu. Možemo zaključiti da je Džennet u kojem se nalazio Adem a.s. bio dunjalučki Džennet. Tu je Adem a.s. imao obavezu da djeluje u skladu s Božijom zapovijedi, a u njeg je i šejtan imao pristupa.

Poslanik s.a.v.a. ima znanje o događajima koji se još nisu desili

Da li nas Poslanik s.a.v.a. može izvijestiti o nekim djelima ljudi koja se tek trebaju desiti? Sigurno znamo da Poslanik s.a.v.a. ima znanje o događajima koji se još nisu desili. To je znanje do te mjere tačno i precizno, kao da je sve te događaje već i vidio. Ali to znanje nije dokaz da će se taj događaj desiti u ovom vremenu.

Melekuti (svijet odakle potječu sve naredbe, sudbine, nafake i sve znanje) svih događaja i znanja kod Boga su i On daje Poslaniku u onoj mjeri koliko On to želi. Znanje koje Poslanik s.a.v.a. ima o kijametskom Džennetu nije dokaz toga da on upravo sada postoji. Poslanik s.a.v.a. zna da ćemo mi biti proživljeni na Sudnjem danu i da ćemo izgovarati onu kur'ansku izreku:

I puhnut će se u rog, pa će oni iz grobova prema Gospodaru svome pohrliti, govoreći: “Teško nama! Ko nas iz naših grobova oživi?” – “Eto, ostvaruje se prijetnja Milostivog, poslanici su istinu govorili!”[13]

Poslanik s.a.v.a. zna i najmanje detalje obračuna na Sudnjem danu, ali putem Božijeg znanja i na takav način kao da ih je svojim očima vidio. Međutim, to nije dokaz da Sudnji dan već postoji i da su se već desila proživljenja ljudi iz kabura. Sigurno je da Berzahski Džennet i Džehennem već postoje, jer se poslanici, koji su već preselili, nalaze tamo. Tako i nevjernici koji su umrli odlaze u Berzahski Džehennem. Džennet i Džehennem kijametski ovise o protoku vremena. Mora doći trenutak puhanja u rog kada će se svi dignuti iz kabura. Zbog toga tvrdimo da kijametski Džennet i Džehennem nisu još stvoreni.

Rezime

Melekut svih stvari postoji, ali to nije njegovo postojanje u svijetu stvorenog. Potrebno je napraviti razliku između svijeta stvorenog i svijeta melekuta.

Poslanik s.a.v.a. znanje koje ima o Džennetu i Džehennemu ima podsredstvom svijeta melekuta, a ne posredstvom stvorenog svijeta, jer za postojanje toga u svijetu stvorenog nužno je protjecanje određenog vremena, koje je karakteristično za Ovaj svijet.

Šta Kur'an kaže o zbilji šejtana?

Sam Kur'an o zbilji šejtana nije mnogo rekao, osim da je on od džinna i da se družio s melecima. Jedna skupina učenjaka smatra da je Iblis bio od meleka. Njihov dokaz za tu tvrdnju jeste sljedeći ajet: I svi meleci učiniše sedždu osim Iblisa. Samo izuzimanje Iblisa iz skupine meleka, po njihovu mišljenju, dovoljan je argument da je i sam bio melek. Ova skupina učenjaka tvrdi da su to bili meleci koji su bili nastanjeni na Zemlji, a ti meleci zvali su se džinima. Druga skupina učenjaka tvrdi da meleci nemaju nikakve obaveze, a ovdje vidimo da je Iblis imao slobodnu volju.

Kako je moguće da šejtan, istovremeno dok jednog čovjeka zavodi, zavodi i mnoštvo drugih ljudi?

Govor o načinu zavođenja šejtana

Govorit ćemo o stvaranju Adema a.s. i tome kako Iblis i njegovi pomagači čovjeka varaju i zavode?

Kur'anski ajet koji govori o načinu zavođenja šejtana kaže sljedeće:

“E zato što si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!” [14]

Ovi smjerovi o kojima šejtan govori nisu materijalni smjerovi, već se radi o različitim vidovima o kojima je već bilo govora. Riječ je o tome da šejtan nekada čovjeku prilazi da bi mu podjario strasti, srdžbe, ljutnje itd. Ako ne uspije s ove strane, onda to pokušava sa stanovišta osjećanja, emocija i onoga ljudskog u njemu. Ako ni na ovaj način ne uspije prodrijeti do čovjeka, onda pribjegava putu preko imana. Ako ne bi uspio ni na ovaj način, onda mu prilazi putem njegovih misli. Šejtan čovjeku prilazi ovim putevima, ali šta mu je posao? Na ovo odgovara kur'anski ajet koji prenosi sam govor šejtana:

“E zato što si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati.”[15]

Čovjek koji zna šta je istina nikad neće raditi suprotno njoj, ali šejtan će učiniti nešto što će ga navesti da on tu istinu vidi kao batil (laž). Vjernik nikad neće učiniti grijeh, sve dok sam sebi ne opravda taj čin suprotno od onoga kakav jest. Kada je hazreti Adem učinio nedolično djelo, nije to učinio zato što je mislio da je to nedolično djelo, već zato što je to kod sebe, na neki način, opravdao. Kada mu je šejtan neko djelo prikazao lijepim, tek tada ga je učinio. Sam ajet to potvrđuje:

Trebalo je da su poslušni postali kad bi im kazna Naša došla! Ali, srca njihova ostala su tvrda, a šejtan im je lijepim prikazivao ono što su radili. [16]

To potvrđuje i sura En-Nas u kojoj se kaže:

Reci: “Tražim zaštitu Gospodara ljudi (...) od zla šejtana-napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi.”

Šejtan na suptilan način nameće te misli čovjeku te čovjek ne primjećuje kako je to od šejtana, već misli da je od njega samog.

Ovdje se postavlja sljedeće pitanje: ako nam šejtan nametne neku misao i tako nam se privuče, mi koji smo učinili to djelo, učinili smo ga s namjerom ibadeta, zašto bi u tom slučaju nama bio pripisan taj grijeh, kad je to od šejtana? Ko je kriv u ovom slučaju? Čovjek je kriv, ali šta je razlog? Sigurno je da i šejtan ima udjela u ovom grijehu, ali ima ga i čovjek. Zašto i na koji način? Ono što treba reći za ovaj pretpostavljeni slučaj jeste da dva uzroka, koja uporedo djeluju u jednom cilju, učestvuju u posljedici koja ta dva uzroka proizvodi. Šejtan jeste uzrok i ima udjela, ali nema vlast nad čovjekom, samo ga može zavesti tako da mu ružne stvari prikazuje lijepim.

[7] El-Mu’minun, 12-14.

[8] El-Hidžr, 28.

[9] El-Bekara, 30, 31.

[10] El-Bekare, 32–34.

[11] Sad, 76.

[12] El-Isra, 44.

[13]Ja-sin, 51, 52.

[14]El-A’raf, 16, 17.

[15]El-A’raf, 16.

[16]El-En’am, 43.

Back