| Back |
Kur'an potvrđuje ovu tvrdnju kada prenosi govor šejtana na Sudnjem danu:
I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: “Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći, niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim.” Nevjernike, sigurno, čeka bolna patnja.[17]
Drugi kur'anski ajet kaže:
“Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.” [18]
Osnovni posao šejtana u zavođenju jeste da čovjeku čini djela lijepim na način da čovjek ne može ni pretpostaviti da je to od šejtana, a ne njegovo.
Kur'an na drugome mjestu kaže:
Budući da je Adem a.s. bezgriješan, postavlja se pitanje kako ga je šejtan mogao prevariti u dunjalučkom Džennetu. Razlog šejtanove prevare jeste Ademovo a.s. nasijedanje na šejtanovu prevaru: “Ja vam želim podariti vječni život i veliku moć!”
Sam Adem a.s. bio je upoznat s biti šejtana, Allah dž.š. ga je upoznao s tim. Čin Adema a.s. u dunjalučkom Džennetu možemo shavati na sljedeći način:
Zapovijedi Božije mogu biti dvojake, jedne koje se moraju ispuniti i druge koje preporučuju da je nešto bolje uraditi od nečeg drugog. Ovo što je Adem a.s. učinio u dunjalučkom Džennetu bio je drugi oblik zapovijedi. U tom slučaju Adem je odabrao manje dobro.
Razlog što je Adem a.s. bio zaveden jeste činjenica da je iskazao poštovanje prema šejtanovoj zakletvi. Džennet u kojem su bili, bio je bez obaveze - teklifa, nije dakle bilo Šerijata. Ono što je bilo zapovjeđeno Ademu a.s. od Boga, bila je emr iršadi, zapovijed u kojoj je davana prednost jednom djelu u odnosu na drugo. Iako su oba čina bilo dozvoljena, on je odabrao lošiju opciju.
Zašto svi nastoje objasniti ovu okolnost? Zato što imamo neoborive dokaze da su svi poslanici bili bezgriješni, a ti su dokazi razumom potvrđeni, kao i predajom i Kur'anom. Ovi argumenti toliko su jaki i utemeljeni da bilo koji naizgled suprotan slučaj ne može dokinuti ovaj princip bezgrešnosti.
Mišljenje allame Tabatabaija zašto je Adem a.s. bio prevaren jeste sljedeće:
Iako je Ademu a.s. u tom Džennetu bilo naređeno da se ne približava drvetu, osnova Šerijata dolazi tek nakon što je on protjeran iz Dženneta. Ako nije bilo Šerijata u Džennetu, zašto je Allah dž.š. Ademu a.s. naređivao i zabranjivao, jer bi se time podrazumijevalo da postoji i Šerijat.
Tabatabai i drugi mufessiri istog razmišljanja, bili su mišljenja da je ova zabrana Ademu a.s. bila poticajna, a ne nužna zapovijed. Prvi oblik zapovijedi (emr iršadi) podrazumijeva zapovijed na nečemu što je dobro po čovjeka, ali ne podrazumijeva nagradu ili kaznu, već nešto što u sebi podrazumijeva činjenicu da, ako to uradi, bit će dobro za njega. Kada je riječ o šejtanovoj prevari Adema, iz Kur'ana se mogu izvući i druga objašnjenja o kojima sada nećemo raspravljati.
Nastavljamo sa hutbom gdje se kaže:
“Potom je Allah Uzvišeni tražio od meleka da ispune očekivanje Njegovo od njih i da namire zalog naloga Njegovih, da ga priznaju padanjem ničice pred njim i da se pokore časnom položaju njegovu. Allah je za to rekao:
A kada rekosmo melecima: ‘Poklonite se Ademu!’ oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik.[19]”
U nast avku hutbe Imam Ali a.s. govori o razlogu zašto se Iblis suzrdžao od sedžde:
“Uobraženost zadrža Iblisa i u njemu nadjača zloba. On se tako uzoholi u obličju svom od vatre i prezirno se ponese prema stvoru od ilovače. Allah mu zato doznači vrijeme kako bi dopustio da sasvim zasluži srdžbu Njegovu, upotpuni kušnju i ispuni obećanje. Tako On kaže: ‘Uistinu, daje ti se rok do Dana već određenog.’ Uzvišeni je potom nastanio Adema u boravištu gdje mu je učinio život ugodnim, a boravak sigurnim i upozorio ga je na Iblisa i neprijateljstvo njegovo. Taj ga neprijatelj kasnije zavede iz zavisti prema boravljenju njegovu u Džennetu i druženju s dobrima. Tako je uvjerenje svoje utopio u sumnju, a odlučnost u slabost. Radost svoju preinačio je u strah, a posrnuće svoje u kajanje. Onda je Allah Uzvišeni pružio Ademu priliku da sepokaje, poučio ga riječi milosti Svoje, obećao mu povratak u Džennet i spustio ga na mjesto iskušavanja i rađanja potomaka.“
Tumačeći prvu hutbu u Stazi rječitosti vidjeli smo da Imam Ali a.s. u njoj slijedi jedan logičan niz predočavanja stvaranja svijeta, čovjeka, meleka da bi stigao na kraju do slanja poslanika.
Tekst hutbe glasi:
“Iz potomstva njegova (Adema a.s.) Uzvišeni je izabrao vjerovjesnike...”
Kada se kaže da je izabrao vjerovjesnike, to znači da svi ljudi nemaju potencijala i moći da ispune zavjet dat Bogu, već samo jedna mala skupina koja je izabrana za vjerovjesnike.
U suri Ja-sin kaže se:
O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: “Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni.” [20]
Iz ovog ajeta postaje jasno da je Allah dž.š. sa svima napravio isti zavjet, ali ga je većina ljudi prekršila.
Nastavak hutbe glasi:
“I uzeo je jamstvo njihovo za objavu Svoju.”
Ovdje vidimo jedno drugo dodatno jamstvo i poseban zavjet i za nošenje poruke Božije kao obavezu njihovu.
Nastavak hutbe govori u kojem je vremenu Allah dž.š. uzeo ovaj ugovor od poslanika:
“Tokom vremena mnogi su ljudi iznevjerili povjerenje Božije, zanemarili pravo Njegovo i pomiješali utvare zajedno s Njim. Šejtan ih je odvratio od poznavanja Njega i držao ih daleko od služenja Njemu. Onda im je Allah uputio poslanike svoje i niz vjerovjesnika Svojih da bi ispunili prisegu stvaranja prvotnog, da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljeni, da bi ih potakli poučavanjem, da bi im otkrili skrivena svjetla spoznaje, da bi im pokazali znake svemoći Njegove.“
Čovjek koji slijedi šejtana sam sebi pravi koprene od kojih ne može vidjeti više zbilje. Poslanici su dolazili zato da bi nam uklonili te zastore, otvorili srčane oči i pogled usmjerili ka višim zbiljama i Božijim znakovima.
Imam Ali a.s. nabraja neke od znakova Božijih, a to su:
“Nebesa uzdignuta nad njima, zemlju rasprostrtu pod njima, sredstva za život kojima su opskrbljeni, smrt koja ih zaustavlja, poteškoće koje ih troše i nezgode koje se nad njima smjenjuju.”
Ako bi čovjek uspio srčanim očima posmatrati sve ove znakove, on to ne bi vidio kao poteškoće, već kao znakove Božije.
Takvo šta očituje se i u događajima Kerbele, kada je hazreti Zejneb bila suočena s Jezidom. Jezid, pošto ju je htio osramotiti i poniziti, obrati joj se sljedećim riječima:
“A zar ne vidjeste kako se Allah sa vama ponese?” Ona na to reče: “Ja ništa ne vidjeh osim ljepote.” Hazreti Zejneb vidi zbilje i znakove Božije i njoj takvoj to nije ružno već već lijepo.
Imam Husejn a.s. na dan Ašure u svim teškoćama na mjestu pogibije svoje obraća se Bogu:
“Sve što je od Tebe, Bože, lijepo je.”
U nastavku hutbe Imam Ali a.s. kaže:
“Allah nije nikada dopustio da stvorovi Njegovi ostanu bez Vjerovjesnika poslatog od Njega ili bez poslanice spuštene od Njega ili bez dokaza obvezujućeg ili puta jasnog.”
Nijednog trenutka ljudski rod, od Adema a.s. pa do posljednjeg ćovjeka neće biti bez Božijeg dokaza. To bi značilo da, ako se jedan vjerovjesnik nalazi u nekom području, tom narodu obaveza je da Božija poruka, na neki način, stigne i do drugih ljudi.
Imam Ali a.s. u nastavku nam približava poslanike:
“Ti poslanici bijahu takvi da se ne osjećahu slabima zato što ih bijaše malo a poricatelja njihovih mnogo.”
Nije ih u njihovu poslu i obavezi veliki broj neprijatelja ometao da osjete slabost prilikom obavljanja svog posla.
Nastavak hutbe glasi:
“Među njima je bio ili prethodnik koji bi imenovao sljedećega ili sljedeći kojega je predstavio prethodnik.”
Svaki vjerovjesnik koji bi došao, ljudima bi prenosio ime budućeg vjerovjesnika, a taj budući potvrđivao bi istinitost prethodnog.
“I tako su protjecala vremena i prolazila razdoblja njihova; očevi su odlazili, a sinovi su zauzimali mjesta njihova, sve dok Allah nije posalo Muhammeda – neka je blagoslov Božiji na nj i na porodicu njegovu – kao vjerovjesnika Svoga u ispunjenju obećanja datog i upotpunjenju vjerovjesništva. Svjedočenje za nj bilo je uzeto od svih vjerovjesnika. Lik njegov bio je dobro poznat, a rođenje njegovo časno.”
U ovom dijelu Imam Ali a.s. predočava nam situaciju pred samo rođenje našeg Poslanika s.a.v.a. U godini u kojoj je rođen Poslanik s.a.v.a. desilo se nekoliko velikih događaja, kao što su poraz Abrahine vojske koja je pošla sa slonovima srušiti Kabu, ili rušenje prijestolja perzijskog carstva.
Nastavak hutbe glasi:
“Ljudi na Zemlji u to doba bijahu razdijeljeni u sljedbe različite, ciljevi im bijahu razdvojeni, a puti mnogostruki. Oni su ili uspoređivali Boga sa stvorovima Njegovim, ili iskrivljavali imena Njegova, ili se obraćali drugima pored Njega. Preko njega On ih je izveo iz zablude i izvukao iz neznanja.
Potom je Uzvišeni dodijelio Muhammedu – Allah blagoslovio njega i potomstvo njegovo – susret sa Sobom i odredio da mu pripadne ono što je u Njega, počastio ga odlaskom sa svijeta ovog i ostavljanjem mjesta iskušavanja. On ga je zato povukao Sebi s počašću. Neka Allah blagoslovi njega i potomstvo njegovo! Ali, On je vama ostavio isto što su drugi vjerovjesnici ostavljali narodima svojim, jer ih vjerovjesnici ne ostavljahu neuslužene, bez puta jasnoga i bez znaka postojanog.”
Imam Ali a.s. jednom prilikom izrekao je riječi koje na dobar način ukazuju na duhovne putove:
“Čudim se onome koji, kada nešto izgubi, u potrazi je za time, a duša njegova to ne traži.”
Šta znači da čovjek sam sebe izgubi i da li je to moguće? Čovjek može izgubiti nešto što nije s njim sjedinjeno, a šta to znači?
O ovome govore neki ajeti: Neki su sebe izgubili.
U drugom ajetu kaže se:
Oni su sami sebe upropastili – a neće im biti ni onih koje su izmišljali.[21]
I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici.[22]
Značenje ovih ajeta slično je narednoj predaji Imama Alija a.s.:
“Kako čovjek može sam sebe zaboraviti? Čovjek koji se zadubljuje u sebe i bavi sobom zaboravlja na druge stvari, kako takav čovjek može sebe zaboraviti?”
Ovo pitanje susreće se i u predajama i u dovama. Čovjek u nekim vremenima i situacijama zamišlja nešto što on sam nije. Primjer za to jeste slučaj kada čovjek sebe vidi samo kao svoje tijelo i samim tim zaboravlja na dušu, na ono što čini njegovu zbilju. U takvoj situaciji, kada čovjek umisli da je nešto što nije, sav svoj trud ulaže u svoje lažno ja, cijeli život trudi se za nešto za što na kraju života shvati da nije istinito. Mevlana ovu zbilju iskazuje na način da to uspoređuje s onim čovjekom koji je pretpostavio da je neki dio zemlje njegovo privatno vlasništvo, zatim je počeo kuću graditi, napravio je i sredio i na kraju, kad se trebao useliti, shvatio da to nije bila njegova zemlja.
Stihovi Mevlane glase:
“Nemoj praviti kuću na tuđoj zemlji, svoj posao radi, sebi se posveti, ne čini posao strancima. A znaš li ko je taj stranac? Tvoje zemljano tijelo zbog kojeg si ti bio zabrinut. O ti koji si izgubio svoje tijelo, druge si sebi pretpostavio.”
Ovo strano čovjeku nije ograničeno samo njegovim tijelom, već svim onim što ga čini okupiranim da zaboravlja na sebe u mjeri u kojoj bi se trebao baviti sobom. Ako čovjek slijedi neki cilj koji ne ide u korist njega samog, to je već jedan oblik stranca. Miješanje zbilje s nečim drugim ne samo da čovjeka čini bolesnim, već to ostavlja toliko traga na njega da se u nekim situacijama i sama bit čovjeka mijenja, a time se mijenja njegova zbilja.
U predajama se kaže da, ako je čovjek volio neki kamen, Allah dž.š. proživjet će ga s tim kamenom. Voleći, u ovom slučaju kamen, njegova bit mijenja se prema ljubljenom i poprima prirodu kamena. Ako je čovjek volio Poslanika s.a.v.a. i njegov Ehli-bejt a.s., bit će proživljen s njima.
Došao je čovjek do Božijeg Poslanika s.a.v.a. i upitao ga sljedeće:
“O Božiji Poslaniče, kada će biti Sudnji dan?” Poslanik reče: “Šta si pripremio za Sudnji dan, kada pitaš za njega?”
Čovjek reče: “Božiji Poslaniče, ja ne uradih ništa posebno, ali vas volim.”
Poslanik reče: “Bit ćeš proživljen s onim koga voliš.”
Ljubav prema Ehli-bejtu i njegovim bližnjim ide u našu korist. Koliko god da je ljubljeni bliži Bogu, ljubav tih ljudi ostavlja veći trag kod čovjeka i rađa veću jačinu.
Allah dž.š. kaže sljedeće:
Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti.[23]
U tom slučaju čovjek, voleći porodicu Poslanikovu, koja je potpune čistoće, u sebi stvara stanje koje će ga na kraju dovesti do te čistoće. Zauzimanje njihovo na Sudnjem danu (šefa'at) nije ništa drugo nego naša ljubav prema njima. Šefa’at je sam po sebi samo jedan zakon iz zakona stvaranja. Ako čovjek voli Poslanika i Ehli-bejt, on, dakle, treba biti proživljen s Poslanikom i Ehli-bejtom, jer tako zakon kaže. U jednoj predaji Imam Sadik a.s. govori:
“Mi se za vas plašimo u Berzahu, a na Sudnjem danu čeka vas Poslanikov i naš šefa’at.”
U spoznaji sebe čovjek prvo treba razlučiti ono što on nije. Drugi korak na ovom putu jeste da pronađe svoga Stvoritelja, tj. da Ga spozna. Do te mjere važna je spoznaja Stvoritelja da bez nje čovjek ne može ni sam sebe spoznati. To dvoje nemoguće je razdvojiti. U prilog tome govori i sljedeći hadis: “Ko spozna sebe, svoju dušu, spoznao je i svoga Gospodara.” Riječ je o spoznaji jedinstva između sebe i svoga Stvoritelja.
Pitali su Imama Alija a.s.: “Da li si ti vidio svoga Gospodara?” On na to odgovori: “Ja ne obožavam boga kojeg nisam vidio.” Čovjek Boga vidi očima srca. Čovjek ne može spoznati sebe prije negoli spozna Boga i obrnuto. S obzirom na činjenicu da je spoznaja Boga neodvojiva od spoznaje samog sebe, možemo zaključiti da je i sjećanje na Boga važan činilac u čovjekovoj potrazi za samim sobom.
Imam Ali a.s. rekao je sljedeće: “Sjećanje na Boga nakon neke srčane teškoće srce pročuje, nakon perioda sljepoće progleda i nakon grijeha potčinjava se.”
Kako god sjećanje na Boga pomaže čovjeku da pronađe samog sebe, isti trag i utjecaj imaju i naši ibadeti. Koliko god čovjek činio više ibadeta, on će sebe više kroz te ibadete pronalaziti i spoznavati. Ibadet je jedan primjer uzvišenijeg sjećanja na Boga.
[17]Ibrahim, 22.
[18]El-Hidžr, 42.
[19]El-Bekara, 34.
[20]Ja-sin, 60.
[21]Hud, 21.
[22]El-Hašr, 19.
[23]El-Ahzab,
| Back |